Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik
Maneken Orsat, Dent Blanche u pozadini

Liongrat (Cervino / Matterhorn)

Na špotanciju HPJ seniora – evo izvještaja i nekoliko slika. S Orsatom sam imao proljetni  dogovor da ovo ljeto odemo u Zermatt, ispenjemo Hornly greben Matterhorna i ovisno o vremenu i uvjetima popnemo još nešto u kvartu. Pripreme  smo ostavili da svatko napravi sam za sebe. Orsat je svoje obavio u Norveškoj a ja sam svoje - anegdotalno  preskočio. 
 
Krajem srpnja i početkom kolovoza smo desetak dana čekali dobru prognozu i konačno krenuli 06.08.12, ovoga puta mojim autom pa  mi nije mogao pobjeći. Zbog pomicanja starta i ulaska u period najveće gužve na Hornly-u, a još više zbog razlike u troškovima između Italije i Švicarske, promijenili smo plan i krenuli na cilj s talijanske strane iz Breulia (2.000nm). 
 
U Breuli-u nas je čekao zg/splitski navez Bojana/Marko koji je 5 dana po kiši tumarao Breuli-em i gledao kako se Cervino zatrpava snijegom. Uz njihove sms upute pronašli smo kamp u Valtournenche-u. Ujutro su B&M krenuli rano da ulove prijevoz u 6h do doma Abruzzi  na 2.800nm (tako radi većina penjača na vrh). Orsatu i meni se nije davalo 60€ za tu zabavu nego  smo odlučili tabanati i taj komad rute, i bili veseli da će nam B&M rezervirati/okupirati ležajeve u skloništu Carell na 3.800nm. Nije nam se žurilo tako da smo krenuli u 9 ujutro.
 
Do Abruzzia se ide pastirskim stazama preko pašnjaka uz panoramski pogled na Breuli ispod sebe, južnu i JZ stijenu Cervina i Pic Tyndalla ispred sebe, te na impresivni zid Grand Muralles na zapadu. Nakon Abruzzia počinje klasičan sipar te zatim stijena, ništa posebno ni zahtjevno.
I onda malo iznenađenje: vidjeli smo B&M navez kako se vrača. Dok nisu došli do nas imali smo puno upitnika u glavama; zar su tako brzi? Bili su na Aconcaqua-i ovu zimu i napumpani su kondicijom, ali ipak – prebrzo je to… Kad su došli do nas čuli smo da su zapeli na vertikalnoj stijeni ispod Carell-a, mučili se neko vrijeme i okrenuli nazad, 5-dnevno čučanje  u šatoru pod kišom je odnijelo svoje a godišnji je isticao da se proba drugi dan. Cervino neće pobjeći nikuda, budu drugi put. Nastavili smo prema  gore a B&M prema dole, a s njima i naša rezervacija ležaja u Carellu.
 
Zatim slijedi jedan neklasičan i atraktivan sipar na kakav još nisam naletio: ogromne glonđe od ca 100-2.000 kg utisnute u sivi pijesak/šljunak i nikako nam nije bilo jasno kako se to uopće drži pod takvim kutom. Tim siparom se prečka dijagonalno do sedla između Tournanche i Liongrat grebena. Sa sedla se otvara pogled na Švicarsku i  sjeverno-zapadnu stijenu Matterhorna i ledenjakTiefenmatten.
Konačno penjanje po Liongratu, nenavezani do tih vertikala ispred Carell-a. Na najtežem dijelu je postavljen konop, koji koliko pomaže toliko i smeta jer dilferiranje po njemu stvarno jede snagu. A Liongrat  je pojeo i Orsatov karimat: kod jednog štandanja vjetar mu ga je otpuhao iz ruksaka. Ja sam bio drugi u navezu i vidio nešto crno kako leti dole. Ok, pada sporo i ne viče: nije Orsat.
 
Za Samoborce: cijeli Liongrat greben bi se mogao opisati kao jedan jako dugački Žohar ispresjecan s nekoliko Eskija i Stupova, uz nekoliko horizontalnih i dijagonalnih prečkanja, a sve to u gornjem dijelu djelomično zaliveno ledom.
U Carellu ugodno iznenađenje, sklonište je opremljeno s ležajevima i dekama, ima i plinska kuhala, lonce, sa sjeverne strane je ledeni jezik s kojeg se skuplja snijeg/led za vodu. To je prije skromni planinarski dom a ne sklonište. Drugi put ne treba gore navlačiti karniše, vreće za spavanje, lonce, vodu… tako je to kad se spremaš za Zermatt a onda dva dana prije okreneš na drugu stranu. A neugodno iznenađenje je da se noćenje plaća 15€.
Malo smo kilavili dok se nismo smjestili, skuhali večeru, topili led za drugi dan. Tako da nismo išli popeti prvih par upoznavajućih cugova nakon Carell-a koje bi sutra ujutro morali proći po mraku.
 
Odlučili smo da ujutro ne krećemo u 4 nego da ipak pričekamo da se malo razdani. Nakon poluprospavane noći digli smo se u 5 i u stijenu ušli oko 6. Stijena je – prekrasna! Ima svega: pukotina, horizontalnih polica, žljebova, kamina. Tehnički ništa preteško, u penjačicama ili pristupnim cipelama u nizini bi po tome pretrčavali. Ovdje gore, u gojzericama, a u gornjem dijelu stijene i u derezama, to je ipak nešto drugo. Pošto smo obojica prvi put ovdje dosta vremena smo gubili na traženje smjera, a kasnije i na pretjecanje naveza koji su krenuli prije nas. Također kako nismo znali što nas čeka u svakom nadolazećem cugu nismo riskirali nego smo išli 'safety first': jedan osigurava drugi penje. Kasnije se uspostavilo da je to bila pogreška, trošili smo previše vremena. Bolje je peglat paralelno bez štandanja,a  s postavljanjem par  međuosiguranja, uz eventualno 2-3 iznimke gdje je ipak pametno uštandati se. No kako smo pretjecali dosta naveza nismo imali dojam da smo prespori.
 
A toj sporosti sam najviše doprinosio ja: nabijanje kila umjesto kondicije i preskakanje planiranog aklimatizacijskog uspona (Monte Rosa) baš i nije najpametnija priprema za Matterhorn.
 
Na Pic Tyndall, 4.250 m, smo izašli u podne, prošetali po uskom grebenu do absail točke za Enyambee sedlo. Kratke konzultacije; do vrha možemo stići bez problema, ali ne gine nam povratak po mraku u donjem dijelu iznad Carella gdje nas čekaju dijagonalna prečkanja prema dole i traženje štandova,.. ili bivakiranje negdje u stijeni bez bivak vreće i samo s jednom astro folijom. Trebalo nam je otprilike dvije sekunde da odlučimo: ma daj zaboravi. Pada hedonistički piknik na grebenu, uštandavamo se, sunčamo i žvačemo čokoladice. Nigdje nikoga, oni koje smo pretjecali su očito poodustajali negdje dole, a oni koji su krenuli na vrijeme su ispred nas na završnoj stijeni. Par naveza je u stijeni  i jasno vidimo cijeli smjer do vrha. Barem ćemo znati za drugi put.
 
I onda je naletjela slovenska trojka, solo penjač + navez. Koriste naše postavljeno uže za spust na Enjambee i nastavljaju prema gore, navez klasičnom rutom a solista je opalio nešto čudno skroz izvan smjera. Čovjek je stvarno dobar, kasnije u domu je rekao da je išao 'malo prošetati sa strane'. Povratak u dom, uglavnom abseilanje, nešto odpenjavanja i to neugodno prečkanje dijagonala.
U domu večera, upoznavanje s novopridošlim penjačima i onima koji su sišli sa stijene, čavrljanje i spavanac, ujutro ćemo razmišljati što dalje.
 
Za razliku od prve noći ja sam spavao kao top tako da sam tek ujutro doznao da je bila frka, da se jedan penjač gušio i da ga je pokupio helikopter. Heliodrom je na 5 metara od skloništa, skoro na krovu i kad slijeće/uzlijeće cijeli dom se trese. Ja nisam čuo ništa od toga. Jutarnje konzultacije: nismo ponijeli hrane za dulji ostanak gore, većina je u autu. Imamo za povratak do dole, pa onda drugi dan na Breithorn, Pollux, Castor.., kako smo startno planirali. Ali.., ili…., ukratko, nije nam se silazilo dole bez vrha, stazu i know-how smo sada imali, vidjeli smo i Janeze što su napravili., jedino smo bili kratki s hranom, a na Cervino se ne penje gladan. A imali smo i još dvije stvari: Orsat volje a ja podlosti. Tako da je to bilo otprilike ovako:
 
- 'Jel bi ti to mogao spiz..ti solo?'
-'Bi!!'
-'Ok, ja ću se onda žrtvovati i danas cuclati čaj i jednu čokoladicu, sva ostala klopa i pločice idu tebi, dižemo se ujutro, radim ti doručak a ja ću ostati gladovat u domu, topim snijeg i čekam te s čajem.'
-'Da?'
-'Da.'
 
Tako je Orsat drugi dan, ovaj put u 4 ujutro, krenuo solo gore. Pretekao je onih nekoliko naveza koji su krenuli prije njega,  stigao na vrh, poslikao se i dojurio nazad. Sve to je nagurao u ukupno 8 i pol sati! A ja sam u međuvremenu pojeo sve konzerve tune koje sam našao u domu, kao i pakete tjestenine koje sam maznuo s polica i skuhao, tako da sam 'gladovao' kao stari Rimljani u zlatno doba carstva…, ali ajde, barem sam Orsata dočekao s pravim ručkom, a udario sam i propagandu o tom solo usponu tako da je Orsat bio zvijezda dana kad se vratio. Nakon klopanja i odmora krenuli smo dole za Breuli-u i nazad u kamp u Valtournenche-u. Prognoza se pokvarila tako da smo se ujutro spakirali i lagano otkotrljali do Samobora.
 
Eto, to bi bilo to. Nije bilo neke posebne drame i/ili avanture vrijedne piskaranja, i ovo je bilo previše. Mirjana, molim da to više ne tražiš od mene. Slike u prilogu, gdje ih ne vidite – povećajte da pronađete penjače.
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
Igor Kuzmanić

Pošalji e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Napiši komentar

na vrh članka