Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik

Kanjavec

Juhuuu, ide se na Kanjavec! Osim zadivljujućih snježnih prostranstava oko Triglava koja su sama po sebi poseban alpski doživljaj, turno skijaški uspon na Kanjavec, kao najviši vrh u Julijskim alpama koji je dosežan na skijama, je jedinstven izazov i prava poslastica. Tura je dugačka i fizički naporna, oko 35 km okolo naokolo po alpskim skrivenim kutcima, sa nekih 2200 m uspona, i onda isto toliko beskonačno spusta.

Prognoza je bila dobra, u petak nešto kiše koja prelazi u snijeg, subota i nedjelja sunčani s nešto oblačaka, lavinska opasnost 2. Mada mi je kondicija jedva dovoljna za pola te ture, predomišljala sam se ravno 5 sekundi. Pa ko bi propustio!

Plan je da se u petak popnemo po mulatjeri na Komnu, u subotu odšetamo dolinom Triglavskih jezera do Prehodavaca, a u nedjelju skoknemo na Kanjavec i za Debelim vrhom se spustimo u Staru fužinu.

Od Koče pri Savici (653 m) krećemo u petak oko 8 navečer, kiša poprilično pada, kamenje proviruje kroz snježnu podlogu tako da ne možemo ići na skijama, nego ih stavljamo na i ovako pretežak ruksak. Sve čekam da kiša prijeđe u snijeg pa da stanem na skije, ali kiša nikako da stane. Nakon trifrtalj sata nošenja ipak stavljam skije na noge pa neka mi se cucki namoče. Ramena su mi zahvalna što nose 5 kila manje i nastavljam po ostatku od 48 serpentina, kroz Pekel gdje konačno kiša prelazi u snijeg, do Doma na Komni (1520). Treba mi 3 sata i 20 min, stižem nekih 50 minuta iza ostalih, koji su, očito, u puno boljoj formi od mene. Gore je veselo društvo, nakon pive odlazimo na spavanje oko 1, a društvo nastavlja tulum.

Do jutra mi se sve osušilo na kaminu, radijatoru, u sušioni. S Komne krećemo tek oko 9, putem koji sam dobro utvrdila na turi prije 2 godine: Na Kalu, Lopučnica, Koča pri Triglavskih jezerih (1685 m), i stižemo za nekih 3 sata. Kratka pauza na suncu koje ubrzo zamjenjuju oblaci, pa čak i par pahulja snijega. Nastavljamo Dolinom Triglavskih jezerih, okruženi Velikim špičjem i Zelnaricama, do Zasavske koče na Prehodavcima (2071 m). Taj dio moramo prtiti i tražiti idealnu putanju jer više nema špure. Ja se šlepam na kraju kolone i stižem za 3 i pol sata, pol sata iza ostalih. Zimska soba, tj zasebno sklonište pored koče, je obnovljeno i lijepo uređeno, opskrbljeno sa dovoljno deka i svjetlom! Grijanja, naravno, nema, ali skupilo se nas 6 + još 3 Slovenca tako da je temperatura u skloništu bila oko ugodnih 0 stupnjeva C.

Budi nas vedro, sunčano jutro i nastavljamo uspon na Hribarice (2306 m) i Kanjavec (2568 m), pod budnim okom jednog crvenog balona koji se digao iz Trente. Kakav li je tek pogled iz tog balona!? Trebalo bi jednom isprobati i tu varijantu. Desni Kanjavec je već poskijan, stvarno nema kutka gdje Slovenci već nisu bili! Već sam potpuno iscrpljena i čekam na Hribaricama da se ostali vrate s Kanjavca. Nastavljamo spust prema mističnom Debelom vrhu, opet stavljamo cucke da priječimo njegova strma pobočja, i konačno kreće pravi spust u dolinu. Prvo prema Lazovškom prevalu (1966 m) po skorenom snijegu koji na mjestima propada prilikom zavoja, a dalje po mekšoj podlozi, taman za ugodno skijanje sve do pastirskih starinskih kućica, sada vikendica, V Lazu (1560 m). Nakon pauze slijedi još oko sat i pol hoda kroz idiličnu crnogoricu do Koče na Pl. Pri Jezeru (1453 m), pa naporan spust uskom stazicom kroz šumu, tzv rodeo, do doline Blato (1147 m). Jedva čekam da dođemo na šumsku cestu jer me nogice više ne slušaju, a i mrak se sve više uvlači u šumu. Ali ni cesta nije neka sreća, skroz ledena sa 5-10 cm dubokim kolotrazima. Kvadricepsi vrište, skijam u plugu i pravim pauze svakih par minuta. Ipak bolje i to nego da nosimo skije još tih 7 km do Stare fužine.

Mudro smo se razdvojili još na Planini Pri Jezeru, brzi Vanja je otišao naprijed po auto, i presreo nas negdje na 2 km od Stare fužine. A sad još samo 3 sata vožnje i prije 10 smo već doma!

Štajerska – raj za turno skijanje

Već je prošla polovina siječnja, a nigdje snijega. Nema ga u Sloveniji, Koruškoj, Dolomitima... Ali izgleda da ga ima u Štajerskoj! Pa zašto ne pogledati što se tamo nudi.

Ispada da daljinski imamo isto kao do Koruške ili Sella Nevee, jedino nam je čudno ići u Graz, a da nije u šoping... Pratimo prognozu cijeli tjedan, stalno je neki snijeg u prognozi, predviđaju dodatnih 20-30 cm. Jedino što je lavinska opasnost 3-4, ali bi trebala pasti na 3 u nedjelju. Zbog visoke lavinske opasnosati biramo niža brda, dobro pošumljena. Izbor pada na Kragelschinken (1845 m) i Plöschkogel (1668 m).

U nedjelju u 5 h krećemo iz Zagreba i nakon 3 sata lagane vožnje dolazimo u Leoben, carstvo piva Gösser. Snijega nigdje, više ga ima u Samoboru. Dolaskom na i skijalište Präbichl počinje padati snijeg i ulazimo u snježno carstvo Ennstaler alpa. U Eisenerzu skrećemo za Eisenerzer Ramsau i jedva se popnemo po zasnježenoj cesti do gostione Pichlerhof, ishodišta naše ture.

Na parkingu je već 30-ak auti. Ima turnih skijaša, krpljaša, sanjkaša. Super, napravit će nam špuru i nećemo morat tražit put. Prvi dio kreće po blagoj šumskoj cesti koja je utabana i namijenjena za sanjkanje. Na kraju 'sanjkališta' okrećemo strmo desno prema kućici Plöschhutte, i dalje na Plöschkogel. Na vrhu je već 5-6 ljudi, a dolaze i 4 Mariborčana. Cijelim putem idilično pada snijeg.

Kratak spust po netaknutom pršiću do prijevoja, ponovno stavljanje cucaka i traženje špure prema Kragelschinkenu. Zbog puno tragova od spusta, gubimo špuru i odlučujemo se ići direktno gore po tragovima. Jest da krepaš, al si bar brže gore. Pred vrh nas je čak obasjalo i sunce, i otvorio se pogled prema susjednim Wildfeldu i Stadelsteinu. Kratka pauza na vrhu, oblaci se opet navlače i krećemo direktno dolje niz strmu crnogoricu. Pršić ko iz snova, ima ga oko 1 metar. Prekrasno! Uvjeti kakvi se sreću jednom u par godina. Na pol spusta naletimo na grupu skijaša koja čeka helikopter za jednog povrijeđenog skijaša – otišlo koljeno. Upozoravaju nas na frišku lavinu i upućuju na sigurniji put nazad prema Plöschhutte pa dolje po smjeru uspona. S većom dozom opreza nastavljamo ujujuškati niz šumu i kroz pršić, i nakon ukupno 6 sati od polaska doskijamo do auta.

Dok se spremamo za put nazad, vidimo 3 helikoptera kako odlaze prema našim vrhovima. Išli su u potražnu akciju zbog lavina, kako smo kasnije pročitali u izvještaju. Srećom nitko nije stradao.

Kratka pauza u Leobenu da probamo Gösser direktno iz tvorničke bačve, i još oko 2,5 sata do doma. Inače, ima i Gösser muzej, ali to nismo stigli pogledati. Eto razloga da dođemo opet!


Warning: mysqli_close(): Couldn't fetch mysqli in /home/japetic/public_html/libraries/joomla/database/driver/mysqli.php on line 210