Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik

Kum nije dugme

Kum je bio osmi. Moj osmi uspon kao članice HPD-a Japetić, a kojem su prethodili Veliki dol, Klek, Vojak, Japetić, Oštrc, Plešivica, Okić. To samo da znate da o usponu na Kum piše planinarska početnica. Samo takva! - rekli bi u Dalmaciji. A uspon nije bio – samo takav. Kao ni silazak.

Kum je, dakle, najviši vrh Zasavskog gorja u Sloveniji, pa mu tepaju i "mali Triglav" ili "dolenjski Triglav". Na Wikipediji piše da je visok 1220 metara, na vrhu se nalazi kontrolna točka s oznakom 1211 metara, a izvještaji nekih drugih planinarskih društva kažu 1217... dakle, tu je negdje. Prema njemu krenuli smo iz Samobora u 7 sati, još pomalo sneni i s pitanjem je li tog blagdanskog jutra ipak trebalo ostati u toplom krevetu. Minus stupnjevi tražili su nekoliko slojeva odjeće, kape, šalove, rukavice i cijelo vrijeme do Zidanog mosta sam mislila što ću sa svim tim stvarima na vrhu gdje nas je po prognozi čekalo deset stupnjeva.

Da bi se krenulo uzbrdo, kod željezničke stanice Zidani most valja premostiti prvu prepreku - rijeku Savu, a mosta nema. Inventivno rješenje naziva se Cicka (ne znam treba li to napisati velikim ili malim slovom, jer još uvijek, čak i uz pomoć prijatelja iz Slovenije, istražujem što taj pojam znači); dakle, nešto kao mini žičara u koju stanu dvije osobe i koja visi na sajli iznad rijeke. Na svakoj obali je kolotur, pa vas prijatelji povuku ili gurnu na drugu obalu. Ako se tko zatekne sam, može se, s dodatnom sajlom, povući sam.

Uspon je strm, nekoliko puta smo prešli poluzaleđene slapiće i potočiće, i takav je više od sat vremena. Zadnja sam, dakako. Tona, Vesna, Ida, Tonček, Tamara i Drago iskusni su i istrenirani planinari; u jednom trenutku se pitam da li ih sekiram sporijim tempom, u drugom se tješim – pa dalje od vrha ne mogu, naručit će kuhano vino, a ja kad stignem. Nakon nešto više od sat vremena – stiže nagrada. Blaže staze preko proplanaka i dolova, vizure otvorenije. Temperatura je bila već osjetno viša, pa svlačimo, poput zmija, i drugi sloj odjeće. Prošli smo pored nekoliko zaseoka, osamljenih vikendica, razvijenih stočarska gospodarstva. I iskreno sam se divila njihovoj urednosti i uređenosti. Moji "suplaninorci" su brzi, brzi kao sam vrag, pa ne stignem ni fotografirati, niti pitati za imena tih mjestašca... Ali ipak, to je sat vremena najvećeg uživanja. Zadnja sam, ali ne zaostajem ozbiljno. A onda, "završni udarac" – posljednja polusatna dionica do vrha je strma, kamenita; nakon više od dva sata hoda ruksak mi se čini težim, vruće mi je... Kako i ne bi bilo – na vrhu nas je čekalo 13 stupnjeva. Okolo crkve sv. Neže (to sam naučila prije), odašiljača i jako lijepog planinarskog doma – sve prepuno mladih, starih, djece, pasa... no, najspektakularnije su, dakako, vizure. Na sve četiri strane svijeta dokle vam pogled i srce sežu. Ozbiljniji i snažniji brat Triglav, kao na dlanu.

Spustili smo se po drugoj strani, preko Čebulove doline i Završja (to sam uspjela pročitati na tablama prilikom silaska) do Trbovlja. E to je bio gušt! Ta mi se staza baš jako svidjela u svim dijelovima, osim što je u završnici tanašna, a iznad ozbiljne provalije. Iskusni japetićanci su i taj dio preletjeli, ali ja sam je prešla na prstima. Dakle, stižem zadnja. Niti jednom nisam pogledala dolje, to je ipak – too much scary. Nakon petnaestak minuta čekanja, u 15.27 ukrcali smo se u vlak za Vinkovce. Za desetak minuta bili smo u Zidanom mostu. Istovremeno. Tu nisam bila zadnja.

Nataša Petrinjak

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)
Antun Pavlin

Pošalji e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Napiši komentar

na vrh članka