Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik

Uhuru Peak - uspon na najviši vrh Afrike i Kilimanjara

 
kilimanjaroSamoborska planinarka Ljiljana Šabić ostvarila je 2005. godine san svakog planinara popevši se na najviši vrh afričkog kontinenta – na najviši vrh Kilimanjara, 5.895 metara visoki Uhuru Peak. Da bi se krenulo u planinarsku pustolovinu osvajanja najvišeg vrha Afrike i Kilimanjara, Uhuru Peak- 5.895m, potrebno je izvršiti vrlo detaljne, kompleksne i dugotrajne pripreme.

Osim organizacije samog putovanja (kupovina avio-karata, presjedanje na aerodromima, međudržavni autobusni prijevoz u Africi) grupu je potrebno na vrijeme najaviti za uspon upravi Nacionalnog parka Mt. Kilimanjaro zbog organizacije samog uspona (organiziranje vodiča, nosača, kuhara, hrane i pića) i zbog ograničenosti smještajnih kapaciteta na usponu. Prije odlaska na putovanje u Keniju i Tanzaniju, obavezno se treba cijepiti protiv trbušnog tifusa i žute groznice, i treba početi piti tablete protiv malarije.

Da bi penjanje na visinu od 5.895 m bilo uspješno i bez posljedica podrazumijeva se da ste zdravi, da imate svu odgovarajuću planinarsku opremu i da, naravno, barem 6 mjeseci prije putovanja počnete redovito trenirati i svoj organizam što bolje pripremite na sve te ekstremne fizičke i psihičke napore koji ga očekuju na usponu i silasku s vrha Afrike.

Pridružila sam se pripremama ekspedicije na Kilimanjaro članova planinarskog društva "Borik" iz Đurđevca. Organizator putovanja je bio g. Đuro Petrović, a g. Darko Berljak, vođa ekspedicije. Naš 21 dan u Africi obuhvatio je: osvajanje najvišeg vrha Afrike i Kilimanjara, posjete plemenima Masaija i Bušmana, desetodnevni foto-safari, vožnju i posjet nacionalnim parkovima; Serengeti i Ngorongoro, vožnju brodom Viktorijinim jezerom, posjet imanju i muzeju Karen Blixen - kući u kojoj je živjela autorica poznatog romana "Out of Africa" te druge kulturno-povjesne obilaske Tanzanijom i Kenijom.

 

Oprema, torbe, putovanje

Pakiranje potrebne planinarske opreme i stvari za 21 dan u Africi, za let zrakoplovom znači ograničenje u kilogramima, a krećemo iz evropskih, snježnih, zimskih uvjeta u tropsku afričku klimu. Prvo letimo od Zagreba do Amsterdama, te nastavljamo letjeti još osam sati do Nairobija u Keniji. Nakon obavljenih carinskih formalnosti (ispunjavanje službenog carinskog dokumenta o ulasku u zemlju i beskonačnog čekanja u redu)  na aerodromu u Nairobiju i presvlačenja u ljetnu odjeću i obuću, krenuli smo na put dug 350 km, autobusima iz Kenije u Tanzaniju, u Moshi, grad podno Kilimanjara. Prelazak državne granice opet je podrazumijevao obavljanje carinskih formalnosti tj. ispunjavanje dva službena carinska dokumenta o ulasku/izlasku u/iz zemlje, plaćanje viza, mijenjanje dolara u kenijske i tanzanijske šilinge, i opet beskonačnog čekanja u kojem molite Boga da vam na tih par metara ne izgube putovnicu. Asfaltirana cesta, u smjeru sjever-jug, kojom putujemo je jedina te vrste, i s obje njene strane je zelena ravnica s dalekim vidicima u tom prostranstvu. Zaustavljamo se povremeno za odmor, a vesele i jake boje Afrike nas očaravaju, široki osmjesi na licima ljudi, šarenilo voća i povrća jer trguje se uz cestu. Žene obučene u tradicionalnu odjeću, s malom djecom u naručju, nam prilaze i nude svoje ručne radove od perlica raznih boja; ogrlice, narukvice, naušnice i trgovina s beskonačnim cjenkanjem tu počinje.

Odmah po dolasku, u Moshi, u hotelu smo prepakirali svu opremu i stvari zbog ograničenja u težini transportne torbe s planinarskom opremom koju nosi nosač za vrijeme petodnevnog uspona, a višak stvari koje nam na planinarenju neće trebati ostavljamo tu. Kao pravi Englezi okupali smo se u bazenu, fino i obilno večerali te prespavali. U jutro 29. siječnja krenuli smo u petodnevno osvajanje najvišeg vrha Afrike i Kilimanjara. 

 

Marangu Gate

 

Polazna točka za uspon je Marangu Gate, na visini od 1830 m, ulaz u Nacionalni park Mt. Kilimanjaro. Dan je vedar i sunčan s ljetnim temperaturama. Razne formalnosti se moraju obaviti i ovdje. U upravi Nacionalnog parka (1970 m), u knjigu evidencije svih koji kreću na uspon, jedan po jedan smo upisivali naša imena i prezimena, datum i mjesto rođenja, nacionalnost, adresu stanovanja, zanimanje.. i to smo ponavljali na svakoj sljedećoj kući. Uspon na vrh se plaća, a u to je uključen petodnevni boravak na planini, hrana, piće, smještaj, nosači i vodiči, te eventualna pomoć pri spašavanju u NP Mt. Kilimanjaro. Transportne torbe i vreće, s kompletnom planinarskom opremom za petodnevni uspon, maksimalne težine do 15 kg moraju biti spakirane i zatvorene lancima i lokotima tako da ih nosači mogu nositi na leđima i glavama. U višeetapno pješačenje kreće nas dvadesetpetoro, desetak nosača te kuhari i vodiči. Nosačima se raspoređuju torbe s našom opremom te sva potrebna oprema, hrana i piće za petodnevni boravak svih nas na planini. Mi smo u malim ruksacima nosili samo najnužnije za taj dan hoda - bocu s vodom, lunch-paket, foto opremu, zaštitu od kiše i sunca, čokoladu.

 

Marangu route – Mandara Hut

Za uspon na vrh Kilimanjara postoji više putova. Konačno u podne, veseli krećemo na naš toliko očekivani i pripremani uspon. Idemo Marangu stazom kojom se hodajući, svaki dan nakon prijeđenih cca 1000 m visinske razlike, dolazi do kuće za odmor i spavanje. Prvi dan hoda je vrlo atraktivan jer prolazi kroz "kišovitu šumu", tj. kroz samu džunglu, kroz koju je i nas sat vremena "prao" pravi pljusak jer nismo, zbog dugotrajnog polaganog obavljanja formalnosti, krenuli ranije tog jutra. Cijelim putem prate nas krici majmuna koji veselo skakuću u krošnjama drveća iznad naših glava. Nakon cca 3 sata hoda dolazimo do planinarske kuće Mandara, na visini od 2.720 metara. Toplo je i pokušavamo posušiti pokisle cipele i odjeću, ali zbog velike vlage u zraku, naoblake i povremene kišice to baš i ne ide tako lako i brzo. Mnogima će cipele ostati mokre sve do završnog uspona. Darko je upravo dobio informaciju da je u Sahari snježilo. Cijela ekipa je vesela, bučna i dobro raspoložena. Stigli smo na prvu visinsku točku našeg petodnevnog uspona na vrh. Naši kuhari nam pripremaju večeru i opskrbljuju nas potrebnom tekućinom, a s vodičem Emanuelom razgovaramo o putu koji je pred nama. Večera se sastoji od krem juhe, dvopeka, pečenih kobasica, kuhane riže, tjestenine, povrća, voća koje ima koru i neograničenih količina crnog čaja. Sitno se reže domaći špek, kobasice i pršut. Druženje do spavanja se nastavlja uz priču, kartanje i pivo "Kilimanjaro". Noć provedena u prostoriji s dvadeset ležaja bila je sve samo ne mirna i tiha. Onaj tko nije imao čepiće za uši, nije mogao zaspati niti se naspavati, što je na ovakvim usponima jako važno.

Horombo Hut i Zebra rock

 

Nakon obilnog doručka (raznih namaza,jaja,meda,dvopeka,crnog čaja,kave,voća) uz lijepo vrijeme i ugodnu temperaturu veselo krećemo dalje. Obilazimo Maundi krater. "Kišovitu šumu" zamijenio je travnati krajolik s visokogorskom afričkom vegetacijom (Lobelia i ogromni kaktusi) te prekrasni vidici na masiv Kilimanjara i Mawenzija (5.149 m). Prati nas poluoblačno vrijeme, magla i sitna kiša, no još uvijek je toplo i  ugodno je hodati u kratkim rukavima i kratkim hlačama. Dobro označenim putem, uz poneki cvjetić živih boja, nakon 5 sati hoda stižemo do kuće Horombo, na visinu od 3.720 metara.

Boravak na Horombo Hutu, osim za odmor, iskoristili smo i za još jedan dan dodatne aklimatizacije šetnjom do prirodne atrakcije - Zebra Rock, stijene sa okomitim crnim i bijelim prugama.

Neprestano susrećemo druge grupe planinara i nosača. Međusobno se pozdravljamo na swahili jeziku - "jambo". Penju se ili silaze grupe planinara i trekera iz Njemačke, Engleske, Japana, Italije, sa svih strana svijeta. Nosači nam stalno uz osmijeh govore: "pole, pole", što znači "polako, polako". Temperatura je i dalje ugodna, no znatno niža. Druženje naše ekipe je i dalje veselo i bučno, uz pivo "Kilimanjaro" koje s visinom mijenja cijenu. Apetit još imamo, no neki ne mogu spavati zbog visine.

Noć je protekla praćena strašnim nevremenom; vjetrom i ledenom kišom, a pred jutro i pahuljama snijega. Nestrpljivo smo očekivali povratak onih koji su se taj dan trebali - po planu - penjati na vrh i na povratku prespavati u Horombo Hutu.

 

Pole, pole

 

Hodamo i penjemo se polako, zamornom i vrlo velikom visoravni, pustinjskog krajolika, preko Sedla, i četvrtoga dana, 1. veljače, u poslijepodnevnim satima stižemo polako do kamene planinarske kuće Kibo, na visinu od 4.703 metra. Iz magle polako, ispred nas izranja suncem obasjan skoro tisuću metara visok greben, rub kratera vulkana na kojem se nalazi najviši vrh Afrike – Uhuru Peak, 5.895 m. Darko, naš vođa ekspedicije, i vodiči nam savjetuju da idemo rano spavati, da štedimo energiju, da ne radimo nagle i suvišne pokrete, da se previše ne krećemo, zbog visine koja se ovdje već jako osjeća. Neki ovdje završavaju svoj uspon. Svi smo usporeni, malo pričamo, sve nas boli glava, nemamo više onaj apetit, jedemo pečene slane kokice i pijemo puno čaja. Polako pripremamo ruksake za uspon, polako oblačimo slojevitu odjeću pa polako liježemo oko 19 sati.

Na vrh Kilimanjara, Uhuru Peak, krećemo u ponoć, dobro obučeni i zaštićeni od hladnoće s obveznim svjetiljkama na glavi. Pred nama je najteži dan, dionica od završnih 1.200 visinskih metara uspona do vrha i spust od 2.200m do planinarske kuće Horombo, gdje ćemo večerati i noćiti.

 

Na krovu Afrike

Do Kibo Huta stalno smo se zezali, no od Kiba je teško hodati, pa pričanje izostaje. U mrkloj noći, štedimo kisik i svaki atom energije, svaki je korak težak i spor, osjeća se opći umor tijela, pritisak u glavi. Neki  povraćaju, neki kažu da su hodajući spavali. Bilo mi je naporno hodati, bila sam umorna i pospana, a zaustavljanje se ne savjetuje zbog brzog pothlađivanja na visini od 5000m. Bilo je dvadesetak stupnjeva ispod ništice. Duboko disanje i konstantna želja za odmorom su jedine misli.

Po zamornom siparu i mnogobrojnim serpentinama na visinu od 5.681 metar, dolazimo u zoru na rub kratera - Gillman's Point, gdje smo nagrađeni prekrasnim izlaskom sunca. Obasjani sunčevim zrakama  brojimo polagane korake, za još 200 visinskih metara, uživamo u pogledu na nevjerojatne ledenjake oko nas i u pogledu na krater vulkana prekrivenog snijegom, pomalo nesvjesni svega što oko vidi.

 

S osmijehom na licu, iscrpljeni i beskrajno sretni stižemo na krov Afrike, na najviši vrh Kilimanjara, Uhuru Peak, visok 5.895 metara, 02. veljače u 8.15 sati po lokalnom vremenu, a prema našem vremenu u 6.15 sati. Na Uhuru Peak (swahili word for freedom), uz našeg vodiča Emanuela i ostale, stiglo nas je devetnaestoro. Osjećaji sreće, zadovoljstva i uspjeha miješaju se s umorom i iscrpljenošću. Čestitamo si i slikamo se za uspomenu uživajući u nazaboravnom prizoru oko nas.

Iako uspon na Kilimanjaro ne zahtijeva ni najmanje tehničko znanje i konfiguracijski je jednostavan, oko 10% planinara odustaje na Horombo kući, a 30% odustaje na putu od kuće Kibo (većinom sat-dva od nje) ili na samom rubu kratera! Dakle, na vrh ne dolazi oko 40% planinara (i planinarki) koji se na njega upute, odnosno prosječno od deset samo njih šest dođe do samog Uhuru Peaka.

 

Silazak s planine i slavlje

Silazak je s vrha istim putem, naravno, bio mnogo brži. Sunce je sad već visoko i opako nas prži na 5000m, umorni smo i iscrpljeni i potrebno je puno više koncentracije za siguran silazak, a pogotovo da se po tom opasnom siparu ne padne. Za planinara iz Bjelovara silazak nije najsretnije završio; pri silasku se desetak metara kotrljao niz sipar, rasjekavši glavu u duljini od desetak centimetara, zamalo ostavši bez uha. Nakon prve pomoći koju su mu pružili planinari, nosači iz kuće Kibo došli su po njega, pješke, i na specijalnim ga kolicima (u NP Mt. Kilimanjaro nema nikakvih prijevoznih sredstava) odvezli u bolnicu u Moshi, u koji smo na kraju svi sretno stigli 3. veljače.

Nakon odmora i spavanja u kući Horombo, te spusta od 1900m stigli smo veselo i bučno, po sunčanom i toplom vremenu, do uprave Nacionalnog parka Mt. Kilimanjaro gdje smo preuzeli poimenične Certifikate za osvojen najviši vrh "Crnog kontinenta". U Moshiju, gradu podno Kilimanjara, u hotelu smo uz svečanu dodjelu Certifikata od Mosesa Olea Samantea, iz plemena Masaija, i uz obilnu večeru do dugo u noć slavili uspješno osvajanje krova Afrike.

 

Moja Afrika

Tijekom boravka u Africi i uspješnog uspona na vrh Kilimanjara upoznala sam Sinišu i potvrdila istinitost svih love story iz legendarnih romana i filmova nastalih u Africi. Sretni i zadovoljni nastavili smo svoje putovanje desetodnevnim foto-safarijem, vožnjom i posjetom nacionalnim parkovima; Serengeti i Ngorongoro, posjetama plemenima Masaija i Bušmana i dr.

Prije samog povratka u Hrvatsku smo, u Nairobiju, cijela ekipa zajedno, posjetili imanje i muzej, Karen Blixen - kuću u kojoj je živjela autorica poznatog romana "Out of Africa" (prema kojem je snimljen film Moja Afrika) te proveli još jednu nezaboravnu večer na Valentinovo u renomiranom restoranu, gdje se hrana priprema pred gostima, te poslužuje uz fina vina, glazbu i ples.

Tekst: Ljiljana Šabić

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
Ljiljana Šabić

Pošalji e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Pročitajte druge članke iz ove kategorije: « HPD «Japetić» na Visu Slap Cerinski Vir (Smerovišće) »

Napiši komentar

na vrh članka