Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik
Darko Dömötörffy

Darko Dömötörffy

Jesenska idila na Žumberku

Prekrasan dan i zlatno žute breze donijele su radost u tmurne jesenje dane. Žumberak je divan u ovo doba godine, prozračan, obojen. Nespokoj je samo unijelo rušenje stabala, blato i nemar onih koji to rade u blizini lovačke kuće nad Gričem. Najljepši dio puta je između Ječmišta i Pliješa gdje su se na livadama smjestile breze nevino bijelog tijela i zlatne kose. Žalosno je što te divne livade s kojih se pruža pogled na Žumberak i Pokuplje polako pokriva šuma. Način života to nemilosrdno i grubo donosi i tu nema pomoći. Zbog hladnoće više nema gljiva a voljeli smo ih inače pripremiti na Vodicama. Možda dogodine. Sve u svemu još jedan lijep izlet.

12. Sudnikov pohod

12. Sudnikov pohod (22.10.2017.)

Po već uhodanom redu ujutro u 8:30 ispred Samoborskog muzeja postavili smo stolove, na njih stavili: sudnikove žemlje, žigove, kartone pohoda, bonove za bažul i ono o čemu se ne piše. U muzeju je povodom dana grada Samobora otvorena izložba "Samoborski obrt" i jedva čeka da ju još netko vidi. Prvi su stigli planinari Sv. Roka iz Sv. Nedelje, a za njima Varaždinci, pun bus. Malo po malo skupilo se tu nešto manje od stotinjak ljudi. Hodalo se polako, pričalo i smijalo. Vrijeme je izdržalo do dolaska u dom a onda je polako pa sve jače počela padati kiša. Sklonili smo se pod strehu i obzirom na vrijeme relativno rano razbježali.
Na 12 Sudnikovom pohodu podijeljeno je 6 priznanja za 5. sudjelovanje na pohodu i jedno za 10. Božica je kao iskusna učiteljica pomogla pri pisanju priznanja. Ova naša akcija kao i sve do sada prošla je pod budnim okom članova HGSS stanice Samobor

 

Slike: Božica, Bojan, Darko

V. Javornica i B. stijene

Konačno sunčano nedjeljno jutro. Nalazimo se kod crvenog kafića, ima nas 8 godina, uh, od 10 do 75 godina. Autoputom je ne baš gust promet, prolazimo brzo i stajemo na kavu u Ogulinu. Mjesto poznato, kava dolazi usporeno. Još vožnje ima dosta. Prvo asfaltom do Jasenka o onda lošim, ispranim makadamom do odvojka za Bijele stijene. Obzirom na stanje ceste lica koja izlaze iz auta i nisu baš sretna, no sve će to popraviti izlet. Bar se nadam. Za čas smo se popeli do prijevoja na kojem se spaja Kapelski put s prilazom do Bijelih stijena. Lijevo je V. Javornica, a desno dom. Tu smo se malo podijelili pa su oni najmlađi otišli do doma a mi vremešni na Javornicu. Put nije previše ugodan jer očito rijetki idu tuda pa se na mjestima niti ne primjećuje. Do trifrtalja puta markacija je dobra, obnovljena, a onda dalje je treba tražiti. Sam vrh je kameniti greben na koji se treba popeti i to je izazvalo malo poteškoća nekim od nas. Na vrhu se nije dugo ostalo ne samo zato jer nam se žurilo natrag već i zbog toga jer s vrha nije lijep pogled kao s Bijelih stijena. Kod doma nas je dočekao oduševljen Bojan koji je dok nas je ćekao slikao lisicu koja se tu očito udomaćila. Jednostavno ga je čekala i pozirala. Nedug odmor i uspon na vrh koji sve ostavlja bez daha.Na vrhu dvoje mladih iz Istre. Al su se iznenadili koliko poznajemo njihov kraj. Nakon spusta s vrha nastavak slijedi prema Bocama i tu počinje muka. Blatnjav put u spoju s kamenom daju bob stazu, zato polako i pametno. Provlačimo se na mjestima između stijenja sve da stignemo do skretanja za klanac kostura. Mislio sam da će put biti bolji no nije. Tražim putem kosture ali ni jednog nisam vidio. Na zadnjohj trećini puta konačno stižemo do građenog puta i sve je puno lakše. A onda si putem razmišljaš, pa kom je palo na pamet proći tom divljinom i trasirati put. Na kraju izlet je trajao duže no što je planiran ali je bilo zadovoljstvo proći ga.

Još jedna stvar, JESEN JE STIGLA.

Jedan vikend

Petak
U nedjelju će padati kiša. Treba iskoristiti lijepo vrijeme. Neodlučan sam, kuda ići. I dok vrijeme prolazi odluka je pala na Okić, već dugo nisam bio tamo. Hmmm, možda bi bilo dobro ići iz Ruda na Terihaje, a vratiti se preko Cerja u Samobor, no prvo jutarnja kavica. Gledam raspored autobusa, ide u 11:10 taman imam vremena popiti kavu u Ari. Vrijeme brzo prođe i žurim na bus. Pitanje, zašto je stanica prazna. Brzo vadim mobać i u nevjerici gledam. Raspored koji sam gledao je bio ljetni, bus je upravo odhajao. Ništa onda, promjena smjera. Polako hodam cestom, prolazim Cerje i spuštam se do potoka Konšćica. Penjujući se prema Terihajima potvrdim, Boga ima. Sklizava strmina bila bi opaka u kontra smjeru, eto netko pazi name i stoga sam promašio bus. U šumi prije Okića kestenje, prvi kesteni ove godine. Bilo bi to lijepo da nije netko prošao ispred mene i pobrao ih. Našao sam ih par, nije za neku klopu al čovjeka veseli i daje mu nadu da ih ima još. Nastavim tako vesel dalje kad eto put mi sječe gospon s košarom u ruci. Mislim gljive. Pozdravim ga i upitam da li je što našao a on mi pokaže košaru punu kestenja. A joj ode moje veselje. Bum još kaj i ja vlovil? Dom pod Okićem zaprt ali godi sunce na klupici. Okić, lijep i stasit kao i uvijek. Na povratku žurim. Niti kestenja, niti gljiva našao nisam ali sam ipak zadovoljan. Sjedim na klupi na stanici u Rudama, prilazi mi dječačić obučen u plavu trenirku i onako direktno upita "Jesam li lijep". Uz smiješak pomislim "Baš je danas lijep dan" i pohvalim malca.

Subota
U nedjelju će padati kiša. Treba iskoristiti lijepo vrijeme. Opet isto pitanje, kuda ići. E tu se sada pojavi kvisko zvan Bojan i predloži Žumberak. Baš je dobrodošla promjena. Dok se vozimo prema Grdanjcima razmišljamo kuda dalje. Ovaj vikend skauti obilaze SPP. Idemo provjeriti situaciju u Koretiće. Na ulasku stoji parkiran bus a nas dočekuje Mućo. Bok dečki i tako bla, bla, bla saznajemo da je ekipa rano krenula iz Grdanjaca i da bi prema procjeni mogli biti kod Kostanjevca. Bojan i ja odlučili smo se malo podružiti s prijateljima pa nas je Mućo koji se vraćao u Samobor prebacio autom do Glažute. Lijepo sunce a mi orni, poziv Ivani i pitanje gdje ste. Eto upravo su se počeli spuštati u Glažutu. Super, tu su blizu. Nas dva krećemo prema Stojdragi. Početak puta vodi kroz potok. Kako je voda visoka pokušavamo proći da ne smočimo noge. Hodam kao roda. Prešli smo potok i počeli se penjati kroz šumu prema Stojdagi prvo zaraslom stazom a nakon toga starim putem. Na placu u Samoboru gljiva ko u prići pa se i ja ogledavam da li ću vidjeti kojeg. Ništa, kad već nema gljiva veselim se kavi u Kalimeru, valjda je otvoren. Pijemo kavu i komentiramo novo jezero nastalo gradnjom hidrocentrale u Brežicama. Stižu Skauti. Pozdravljamo se s veseljem i nakon kraćeg odmora Bojan i ja nastavljamo prema Kravljaku. Ovo je brza ekipa pa će nas stići. No stigli su nas tek u Kravljaku i to zahvaljujući gospođi koja nas je ponudila rakijom. Znate onu, za jednu nogu pa za drugu i tako došli Skauti pa onda ponovo za jednu nogu, pa ...... Na usponu na Kićer pale su prve žrtve vrganjske. Biba je smaknula dva mala. Na silasku s Kićera prema Siječevcu odlučih se vratiti po cesti prema Eko selu dok će ostatak ekipe nastaviti dalje. Sjećam se, nekada je ovo bio dobar put, magistrala, a sada nisam siguran da nisam zalutao. Umjesto očekivanog makadama sve je zaraslo, stabla na putu, nemoguće. Idem dalje, u jami sam, to mora biti to, ali kako. Negdje na pola puta, puta više nema, samo velika rupa. Postaje mi sve jasnije. Više nitko ne prolazi tuda jer je voda odnijela cestu na nekoliko mjesta. Onda dolazim do dijela gdje je potok prelazio s jedne strane na drugu kroz velike betonske cijevi. Sve je to razneseno a ti veliki komadi betona se mogu naći i pedesetak metara dalje napukli, razbijeni o stijenje. Strašna je sila vode. Odahnuo sam tek kod Eko sela. U Koretićima idila. Oko vatre đaci veseljaci pl.škole PD Runolist. Vrte oni čvorove na lijevo pa na desno, pa lađarski pa polulađarski. Nakon nekog vremena spustila se ekipa s Tihočaja, Klopali smo dobro, a bilo je tu i torte. Uz smiješak pomislim "Baš je danas lijep dan" i krenem s Bojanom natrag u Samobor.

Nedjelja
U nedjelju pada kiša. Matica danas organizira pohod na Sljeme i zbog toga je pao dogovor s Zdenkom. Vrtiš se u krevetu i slušaš kapi kako igraju po limu. Dići se ili ne, ići ili ne. Ma idem. Kod Same unatoč kiši nasmiješena lica. Jadranko nas vozi do Šestina uz razgled grada Zagreba. Početak pohoda iz Šestina je a gdje drugdje do u birtiji. Zapravo jako dobro i lijepo mjesto. Odmah smo navalili za stol gdje se prodavao dnevnik nove obilaznice koje je izdala Matica povodom godišnjice društva. Kad su žigomani obavili sve potrebne radnje pala je kava i iščekivanje grupe koja je krenula na pohod iz Petrćeve. Kiša cmolji dabi, nebi. Stiže Bruno i mi se pridržujemo toj grupi. U početku jača kišica pomalo jenjava. Penjemo se HPD-onim putem. Na mjestima je dosta strm ali nije blatan što je dobro. Opet kiša počinje nakon Brestovca. Sljeme se ne vidi, ima kapu oblačinu. Malo smo se razvukli. Čekam ostatak ekipe. Odvajamo se od grupe i krećemo prema vrhu, odnosno Zlatnom medvedu. Tu smo sjeli i ispijajući pivu čekali da kiša stane. Nije trebalo dugo, samo jedno pivo. Preko vrha Puntjarke spustili smo se u dom koji je bio krcat. Svirala je muzika i dijeli se besplatno grah. U toplini doma pojeli smo i odlučili pametno, idemo natrag busom. Obzirom na vrijeme nikom se više nije kisnulo i tako se za 4kn spustili od Snježne kraljice do Šestina. Hodajući uz šestinsku crkvu do auta razmišljam "Zapravo, baš je danas lijep dan"

POHOD PETRIĆEVA – PUNTIJARKA

POHOD PETRIĆEVA – PUNTIJARKA
Nedjelja 24. rujna 2017.

 HPD „Zagreb – Matica“ organizira svake godine pohod od svojih društvenih prostorija u Petrićevoj ulici u Zagrebu (polazak je u 7:00) preko Šestina do planinarskog doma Puntijarka na Medvednici. Mi sudjelujemo na pohodu od Šestina do Puntijarke.

Do 7:20 dolazak sudionika na parkiralište ispred Marketa TRGOSTIL u Gajevoj ulici (bivša SAMA)

7:30 Polazak autima u Zagreb i preko Svetog Duha i Lukšića do caffe ARKA u Šestinama (kava).

Kod organizatora pohoda može se u Šestinama kupiti dnevnik planinarske obilaznice ABECEDA HRVATSKIH VRHOVA (50 kn). Obilaznica ima 30 kontrolnih točaka a među njima je i ovaj pohod.

9:00 polazak na pohod, do pl. doma Puntijarka ima 3 sata hoda

Povratak je ovisan o vremenu. Od Pl. doma Puntijarka ima svega 20 min do planinarske kuće „Risova jazbina“ ispod vrha Puntijarke. Na zidu kuće je žig vrha Puntijarka.

Ovisno o vremenu određujemo trasu povratka do auta. U slučaju kiše vraćamo se autobusom redovnom linijom ZET-a sa Sljemena do Šestina.

Na pohod idemo bez obzira na vrijeme!
Više o pohodu možete pročitati na web stranici HPD „Zagreb – Matice“.

Prijava: Zdenko Kristijan, 091 76 888 74 ili Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na planinarskom sastanku u četvrtak 21. rujna.

 

Vrhovi oko Zavižana, jednodnevni autobusni izlet

VRHOVI OKO ZAVIŽANA

17.9.2017.

6:00 polazak autobusa s autobusnog kolodvora Samobor

Grupa A
Krasno-Jezera-Mali Rajinac-Zavižan.
Hodanja 6-7 sati.

Grupa B
Zavižan-Zavižanski Pivčevac-Vukušić snježnica (hoda 2:30, *)-Veliki Zavižan-Botanički vrt (hoda 1:30, **)-Balinovac-Zavižan (hoda 1:30).Ukupno 5-6 sati hoda
Na pojedinim mjestima postoji mogućnost da se skrati tura pa stoga * i ** znače:
* mogućnost povratka u dom +25min
** mogućnost povratka u dom +35min

Polazak autobusa za Samobor oko 18 sati uz zaustavljanje kod sirane u Krasnom i mogućnost kupnje sira

 

 

Jezera je valovita travnata visoravan duga oko 4 km. Ime je dobila po brojnim lokvama vode koje se na dnu ponikava održe sve do kasnog ljeta, zbog čega je cijela visoravan bila vrlo pogodna za stočarstvo

Mali Rajinac (1699 m) najviši je vrh sjevernog Velebita. Obronci su mu šumoviti, dok mu je gornji dio stjenovit. Vršni dio ima oblik maloga kamenitog grebena s nekoliko rastrganih stijena. Vidik je zahvaljujući visini, jedan od najpreglednijih na Velebitu.

Zavižanski Pivčevac (1676 m) je šumovit stožac između Jezera i Zavižanske kotline. Ime je dobio po tetrijebu (u bunjevačkom govoru, pivcu, tj. pijevcu). U nekim zemljovidima nosi naziv Veliki Pivčevac. Veliki Pivčevac je u donjem dijelu šumovit, dok mu je vršni dio stjenovit tako da je s njegovog vrha dobar vidik. Na jednu se stranu uočava Veliki Zavižan i Balinovac, a na drugu Mali Rajinac. Vidik se pruža sve do Rožanskih i Hajdučkih kukova.

Veliki Zavižan (1676 m) se uzdiže južno od Botaničkog vrta u Modrić dolcu od kuda polazi jedan od pristupa vrhu. U nižim dijelovima Veliki Zavižan je šumovit sve do livade Čemerikovac, u višim dijelovima je obrastao klekovinom, dok sam vrh je kamenit. S njega se otvara osobito lijep vidik na more i otoke Krk, Prvić, Goli otok, Sveti Grgur i Rab, a u daljini na Cres i Lošinj s izraženom Osorčicom. Na Velebitu se prepoznaju susjedni Veliki i Mali Pivčevac i na drugoj strani Balinovac i Vučjak s planinarskim domom te nešto dalji Mali Rajinac i još dalji Rožanski kukovi.

Balinovac (1601 m)je stjenovit vrh u zavižanskoj skupini vrhova. On sa jugozapadne strane ograđuje Botanički vrt u Modrić docu. Manji je od obližnjeg Velikog Zavižana, pa ipak gledan iz Botaničkog vrta djeluje impozantno zahvaljujući njegovom stjenovitom vrhu. Kratki dio puta od vrha u smjeru Zavižana prolazi kroz stijenju pa tu postavljeno nekoliko klinova

Cijena autobusa je 80 kn, uplaćuje se kod prijave.
Cijena ulaznice u nacionalni park za planinare je 25 kn
Prehrana iz ruksaka

Prijava i uplate za izlet primaju se na sastancima društva četvrtkom zaključno do 7.9.2017.

Planinarske obilaznice: HPO, HPK, Velebitska obilaznica

Izlet je namijenjen svim uzrastima jer pruža uz spomenute ture i mogućnost šetnje na lokacije oko planinarskog doma na Zavižanu kao što je Botanički vrt, Zavižanska kosa (1620 m), Vučjak (1644 m) s kojih se pruža lijep pogled na more i otoke

Hanzovom na Mojstrovku

Paklene vrućine i okupacija Hrvatske odveli su nas 22.7.2017. u Sloveniju. S popisa vrhova i putova koje želim još obići u Alpama izbor je pao na Hanzovu pot na Mojstrovku. Mojstrovka je inače jedan od najposječenijih vrhova Julijskih Alpi. Ujutro smo ostavili Samobor vlažan i mokar, no dan je bio lijep i vruć. Parking na Vršiću koji je polazna točka uspona je pun. Na našu sreću majstor Bojan svoj Punto uvijek uspijeva negdje ugurati. Oštar uspon do raskršća puteva Mojstrovka-Sleme nije mi pao lako. Da li vrućina ili visina stegla mi je grlo. Pretiću nas planinari kojima kao i nama vise „šljemovi“ s ruksaka. Pred ulazak u stijenu sve je nekako lakše. Oblačimo gaće i rihtamo se kao da idemo na špicu. Kraj nas prolazi obitelj s dvoje djece, 7 i 9 godina. To nam daje kuraža. Prvi koraci u stijeni za Sunčanu. Uz Bojanovu pomoć ide joj dobro. Klinova i sajli koliko poželiš. Baš je super. Prije izlaska na vrh malo ravnogam, sipar i još malo stijena. E tu mi je moram priznati već bilo dosta pentranja po kamenju. Sajle i klinovi ok, al ovo slobodno penjanje, uh sreća je što je vrh blizu. Nasmješena lica na vrhu i dron koji kruži oko nas. Preostao je spust, a to je i najgorji dio. Sipar s puno staza za koje neznaš kuda vode. Najviše njih nikuda. Tu mi i koljena kažu dosta je bilo. Bojan i Branka spustili su se siparom do prijevoja, a Sunčana i ja stazom. Put okolo nije bio uzaludan, upoznaom sam jednu lijepu slovenku, primjerenih godina koja mi kaže da ni u Alpama prave kiše već dugo nije bilo.
Za kraj smo se počastili pranjem nogu u Pišnici. Al je mrzla.

Seniori - Tulove grede

Seniori su ovaj tjedan otišli obići Tulove grede. Krenuli smo u 6 iz Samobora i izašli s autoputa kod Svetog Roka. Makadamska cesta odvela nas je na prijevoj Mala Alan a onda se spustila do burobrana ispod Tulovih greda gdje smo parkirali auto. Samobor nas je ispratio oblacima a Velebit dočekao suncem. Dodatne markacije na Tulovim gredama pokazale su nam još malo njihove čarobne ljepote . Pogotovo smo bili ushićenji vršnim dijelom. Šteta da cijelo područje Tulovih greda nije prohodno jer je ljepota neopisiva. Uspon na sam vrh baš i nije šala no obavili smo ga. Na putu za vrh ima mjesto koje je filter za one punašne ( ha, uspio sam proči). Moram odati priznanje našem Dragi koji se penje kao vjeverica, a u hodanju ga je teško pratiti.

Obzirom na vrućinu nastavili planinariti nismo, već smo osvježili tijelo morem u Rovanjskoj. Poslije kupanja Prašina, ručak u Gospiću. 

Pa ipak mi smo seniori.

VOGEL

Vogel
Nedjelja, 2.7.2017.

Vogel je jedan od vrhova u sklopu Spodnjih Bohinjskih gora koje s južne strane zatvaraju Bohinjsko jezero, visok je 1922 m, a njegov spomen odmah asocira na skijanje. Od Bohinjskog jezera do Ski hotela na nadmorskoj visini 1533 m vozi gondola koju ćemo iskoristiti za naš izlet.

Plan izleta

Polazak autima u 6 sati s AK Samobor. Vozimo se u smjeru Bleda, odnosno Bohinjskog jezera gdje se na njegovoj južnoj strani nalazi parking pored donje stanica gondole za Vogel. Cijena povratne karte za žičaru je 15€.

Po dolasku do Ski hotela slijedi uživanje i slikanje Bohinjskog jezera s Triglavom iznad njega.

Trasa izleta je:Ski hotel-vrh Šija-vrh Vogel-Ski hotel u trajanju 5-6 sati.

Po dolasku do Ski hotela moguće je ručati u jednom od okolnih objekata. Poslije spusta gondolom do jezera a u ovisnosti o raspoloživom vremenu posjetit ćemo kanjon Vingar. Ulaznica se plača 4 ili 5 € ovisno o broju osoba

Stol

Bojan i ja prošlu nedjelju odlučili smo ispuniti želju Sunčane i odvesti je na Stol, najviši vrh Karavanki. U prilog tome išao je i prekrasan dan. Ujutro smo se sastali na starom AK: Sunčana, tata Kruno, Bojan i ja. Vožnja do Valvasorjevog doma pod Stolom je brzo prošla. Pri tome smo se na autoputu krajcali s autom u kojem su bili Loki, Bambi i Deda na putu za Cjajnik. Iznenadili se oni, a i mi pa smo u letu stali u Voklu na kavu. Parking oko doma je bio pun. Odmah smo krenuli hodati. Plan je po strmoj stazi gore, blažom dole. Bolji hodači Kruno i Bojan odjurili su naprijed i uredno nas sačekivali svakih pola sata. I kad već misliš da je gotovo, pred tobom se uzdiže goli vrh do kojeg ima još skoro sat vremena, joj.
A gore puno ljudi koji su se uspeli s Austrijske ili Slovanske strane. Najviše je tu bilo Hrvata. Pogledi, a što reći o ljepoti prirode, bolje je ne kvariti riječima. Ležerni poduži odmor uz pogled na Bohinj i spust u istom tonu dole.
Ovo je bio baš jedan lijepi izlet.

Velebit: Kozjak, Krajačev kuk, Zečak i Štirovača

Konačno je došlo vrijeme polaska. Već prošle godine smo dogovorili dvodnevni izlet Malih planinara i nas nešto puno starijih na Velebit. Ideja je bila da smo svi stacionirani na Alanu, no kako se bližio dan polaska tako je rastao broj Malih planinara pa smo se mi stariji planinari prebacili na lokaciju Mrkvište kako bi omogućili ostvarenje snova svima koji su željeli po prvi puta doći na Velebit.

I tako smo u 6 krenuli prema našem odredištu pl. kući Merkvište. Dan lijep, vožnja u komadu do Krasna gdje je pala jutarnja kavica.Još nešto velebitske zavojite ceste i dolazimo do odvajanja ceste za Vranjkovu dragu. Tu smo svi izašli iz auta i spremili se za put. Visoko Iznad nas uzdigao se Kozjak i kao orlušina promatra pridošlice. Malo zastaje dah a onda nas 7 krećemo malo cestom malo kraticama do lovačke kuće gdje se odvaja staza za Kozjak. Jutarnje priče baš previše i nema jer treba šparati dah. Naš put vodi kroz šumu, trava mokra, malo sparno no nismo na suncu. Lagano se penjemo gore nešto manje od 2 sata kad nas evo ispod samog vrha. Ništa od nekog pentranja stijenom. U daljini ukazala se divokoza s malim, koji prizor. Zaobišli smo vrh i s druge strane lagano se uspeli na taj kamen obelisk koji je vidljiv i prepoznatljiv sa svih strana. Dobro raspoloženje na vrhu i dobri pogledi. S jedne strane vidi se Laktin, Bačić, Šatorina, Lisac. Na drugu Rajinac, Hajdučki, Vratarski, Rožanski, Krajačev. Sivi oblak zaprijetio je našoj slobodi, posuo nas kapima zbog kojih smo napustili vrh i zavukli se pod šumski kišobran. Nije dugo trajalo i mi opet uživamo u visinama, ovaj puta na Oblom kuku. Bez dugog zadržavanja strmo se obrušismo u Lubenovac.Na temeljima nama drage ali plamenom uništene pl. kuće poduži odmor. Tomica toči vodu iz šterne. Imamo vremena pa ćemo na Premužićevu. Uspon traje preko jednog sata. Predlažem da se oni spremniji a među njima i moji unuci usput popenju na Krajačev kuk. Tomica, Ivan i ja čekati ćemo ih na Premužićevoj kod ogledne table. Uspon je strm i dug. Pomalo umorni stižemo do mjesta susreta. Naše ekipe nema, malo smo zabrinuti. Iz šume konačno izranjaju umorna lica. Ponosan dedo gleda svoje junake. Još dobar sat drapanja Premužićkom do pl.kuće Alan. A tu piva i galama. Sve bruji od ekipe Malih planinara, nasmijana lica za razliku od naših umornih. Malo smo se odmorili, popili piće i zamolili Hrvoja da nas odveze do naše baze, Mrkvišta. Čim smo stigli, gladni navalili smo na klopu. U kući smo sami (uz dežurnog) Bili smo komotni pa smo tako uz priču dočekali u toploj kuhinji drugi dan.

Iako smo kasno legli (ili rano 1:30) oko 6 smo bili na nogama. Spremanje, doručak, u 8 dolazi naš prijevoz natrag za Alan. Danas nam je cilj Zečak i Kita. Travnatim livadama uz pogled na more popeli smo se na Zečak. Osjeti se jučerašnji napor. U jednom momentu Tomici se pričinio medo iza nas. Zastali smo u iščekivanju. Kad ono pasov, ne jedan, dva došla za nama s Alana. E sad nas je već 9. Stijene između Zečaka i Kite ubile mi načeta koljena. U travi Kite zasluženi odmor. A spust s Kite na cestu pravi je odmor za noge. Sami smo se začudili kako smo brzo stigli. Plan je bio ići na Golić, vrh nasuprot Kite. Bojan je nabacio ideju da bi bilo bolje otići do Štirovače jer smo svi umorni što smo brzo prihvatili. Staza se spušta i hvata stari kolni put nasuprot ceste Alan-Mrkvište tako da velika livada ostaje između nas. Hladovina i izohipsa nas je razveselila. Na pola puta naletjeli smo na stado krava i njihova čuvara. Počastio nas je rakijom i smiješkom. Nastavak do Štirovače vodi prvo livadama gdje je Helena ugledala poskoka pa smo se malo primirili i više ne šaramo i partizanski osvajamo Velebit. Nakon livade dolazimo na makadamski put, a onda najednom strmi spust vlakom do Štirovače. Malo smo se rastegli. Oni brži već kvase noge u vodi izvora koja ima 7 stupnjeva. Svejedno, nakon pranja noge su kao nove. Još pola sata do Mrkvišta i naš dvodnevni izlet završava.

Sudionici izleta Helena, Bojan,Tomica, Ivan, Tomislav, Lovro i Darko.
Slike: Bojan Horvat

Ipak dobra godina

Kužiš ono, ostal sam bez posla, trauma, beznađe, sivilo oko mene. Šećem kroz to sivilo, kužiš ono, nije mi do ničega. U svom bauljanju gradom sretnem Inu i mi tako gdje, što, kako, bla, bla, bla. U jednom trenutku prođe mi kroz glavu kao munja njezina rečenica „Idem u Tatre“. Naglo otrežnjenje, svjetlo se pojavilo. Tko, kada, dobijem informaciju da je organizator moj prijatelj Nikola koji mi je pomogao u organizaciji Japetićevog pohoda dok sam još bio predsjednik društva. Žurmo šaljem mail, no odgovor je malo obeshrabrujući, sve je odavno puno. Ma nema veze, stavi ti mene na listu, pa što bude. Al ima još jedna caka, prije izleta u Tatre su Dolomiti. Gorim i žalim. Kad ono gle nakon mjesec dana ukazalo se mjesto za Tatre, super. A onda za još mjesec dana za Dolomite. Ima li nekog sretnijeg od mene?! Počelo je razvedravanje. Sunce na prozorčiću.
Dolomiti
S nestrpljenjem čekam polazak. Krećemo busom u noći, buđenje je u Dolomitima. Ne, ne sanjam. Rano jutarnje sunce polako pretvara vrhove Dolomita u zlato. Uzvici divljenja, skačemo s jedne strane autobusa na drugu. Prvobitni plan se mijenja. Iz straha od lošeg vremena odmah se ide na Marmoladu, iako je predviđena za sutra. Zaustavljamo se kod hotela na jezeru Fedaia ispod Marmolade gdje ćemo provesti 2 noći. Ja nisam za ferate i ta sr... pa stoga idem samo do doma koji je na pola puta prema vrhu. Uspon nije težak, skoro šetnja. Uspinjući se, skrećući lijevo- desno otvaraju nam se pogledi na jezero i dio Dolomita. Puno ljudi mota se oko doma, a nedeleko njega počinje ledenjak. Još šetnja do ledenjaka i divljeg potočića koji pršteći priča priču o topljenju ovog diva. U okolnim oštim grebenima uočavaju se bunkeri, tuneli i sve ono drugo na što je blesavi ljudski rod trošio vrijeme. Na povratku idem žičarom koja je štosna košara u koju stane dvojac bez kormilara..
Drugi dan dok se većina penjala ili to pokušavala zbog jučerašnjeg napora, u vlastitoj organizaciji prošao sam greben nasuprot hotela na kojem ima nekoliko lijepih domova. Sve po suncu i dušom ispunjenom ljepotom.
Treći dan kiša. Selimo se u planinarski dom Toni Demetz na 2.681m na prijevoju Forcella Del Sassolungo. S busom smo došli u podnožje vrha Sassopiatto (Plattkofel), čekamo prestanak kiše. Kiša pada, a Talijani ne puštaju u pogon žičaru koja vodi do doma. Ništa mi ne preostaje nego nabaciti kabanicu i teškim ruksakom krenuti siparom do doma. Nešto više od sata uspona prošlo je relativno brzo jer je kiša jenjavala. I taman da lupim nosom o vrata doma kad proradi žičara. PM, ne znaš pravo jel´ te ovi zafrkavaju ili ... Bliži se večer u toplom domu, a vani počinje padati snijeg. Mislio sam se sutra osjetiti feratu, ali od tog seksa ništa. Valjam se po snijegu na klupi u kolovozu.
U jutro smo svi krenuli na turu oko Sassopiatta. Nešto predivno. Rano jutro, mi u nazovimo kanjonu spuštamo se siparom na drugu stranu. Sunce penjući se prema zenitu lagano obasjava okolne stijene polako spuštajući zrake prema nama. Nakratko se zadržavamo na domu Vicenza (2.253 m), nastavljamo se spuštati sve niže da bi u jednom trenutku skrenuli blago lijevo i započeli polukružnu turu oko Sassopiattoa. Nevjerojatno, iza svakog zavoja slika kao iz kalendara. Iz travnatih uzvisina dižu se kameni zubi. Ima tu umnjaka, ali i očnjaka. Čini mi se sve umjetno, ne možeš vjerovati da postoji takva čistoća linija i savršenstvo boja. Došavši do trećeg doma primjetili smo širju stazu i puno više ljudi. Do našeg jučerašnjeg ishodišta bila su još 2 doma pa nije čudo da je ovo šetnica jer svako može izabrati dužinu puta obzirom na domove. Šume nema i pogledi su ludi. Srećemo putem sve uzraste
Posljednji dan započinje spustom u žičari koja ima kabine u obliku cigare. U svaku stane jedna osoba mojeg kalibra. Ženske naguraju i dvije. S velikim ruksakom se u njoj jedva okreneš, a izlaz je prava vratolomija. Nastavljamo busom do podnožja vrhs Lagazuoi (2.778 m). Konačno idem s grupom A (do sada sam bio B) koja je prašila po feratama. Penjemo se kroz tunele iz 1. svj. rata skoro do samog vrha. Srećom strmi tuneli su uređeni pa imaju napravljene „stepenice“ tako da sam štapovima došao do izlaza i pri tome nekoliko puta kresnuo šljemom u plafon. Izlaz iz tunela aktivira glasnice koji proizvode neke čudne zvukove poput Aaaaa, Uuuuu. Pogledi su opet lijepi, neopisivi. Obzirom da se žurimo doma zadržavanje je kratko. Okolnim putem trčimo prema busu. Uh ta koljena. Prije ponoči ugledasmo svjetla našeg velegrada.
Da završim Dolomiti su stvarno preljepi i treba ih vidjeti pa bili vi kao i ja ona šetačka B grupa.

Tatre
U Tatrama sam već bio s Japetićem 2003. godine tako da sam znao što me ovdje čeka. Za razliku od Dolomita (dolomit naziv za mineral i stijenu sličan je vapnencu) koji su relativno čistih linija, Tatre su građene od granita i metamorfnih stijena, koje su u najvišim dijelovima preoblikovane djelovanjem leda. I dok su u Dolomitima vrhovi razmacani po vravnatim livadama, Tatre su pravi mali masiv koji ima grebenima povezane vrhove,. Zbog očuvanja prirode na sve vrhove se ne može.Opet krećemo na put u noći. Putovanje je dugo pa stajemo u Brnu. Grad je lijep i velik. Nastavljamo prema Zakopanima gdje imamo smještaj dok smo u Poljskoj.
Prvi uspon u Tatrama, vrh Swinica. U Zakopanima je žičara koja nas diže s 1014m na 1987m. Na žičari je ogromna gužva ali obzirom da smo velika grupa i imamo domaćeg vodiča, preskačemo sve i u gondoli se presjedajući na međustanici dižemo visoko, visoko. Dan je lijep, ali nešto visi u zraku. Svi su sretni da se nisu morali penjati. Dijelimo se na grupu A i B. Ja sam danas A. Krećemo travnatim grebenom prema našem cilju. Oblaci pokrivaju vrhove Tatri u Slovačkoj u kojoj ih je preko 70%. Put je lijep, samo nedostaje taj osjećaj visine naspram okoline jer su oblaci dosta nidko. Približivši se podno Swinice uzimamo predah i prema uputi vodiča stavljamo kacige na glavu. Iz livada prelazimo u stijene koje izgledaju kao da je netko nabacao gomilu kamenja na hrpu. Uspon je strm, ponekad zastajkujem. Otvaraju se lagano pogledi na jezera koje leže u okolici. Tatre su poznate po njima Na jednom dijelu treba malo više opreza, ali se prolazi. I onda dolazimo na dio koji je iz ne znam kojeg razloga osiguran lancima. U Tatrama nema sajli već je sve osiguranje izvedeno lancima. Razlog tomu ne zna niti naš vodič koji se slaže da je sa sajlama puno lakše. Lanci leže na podu pa zašto ih ne iskoristiti kad su već tu. Za sam vrh treba koristiti i ruke i noge. A na njemu žvagu, kužiš ono ne, za po pi.... Plan se mijenja zbog vremena pa ne idemo okolnim putem već ravno prema Zakopanima. Spust je istim putem. Predah za skidanje kacige i nastavljamo se spuštati prema jezerima. Gledajući ih od gore izgledaju kao plave fleke na zelenom stolnjaku. Ono što me je uvijek smetalo u Tatrama su popločane staze sve do vrha, ako je to moguće. Trpe mi koljena te udarce i pomalo bole. Put baš ne prolazi uz jezera pa se malo odvajam uz onu pjesmicu zar ima ljepše što od ... Na pola puta je ogroman dom, sav u kamenu, podsjeća na doba komunizma i tadašnjih megalomana. Pogled iz doline slične Komni u smjeru Swinice i ostalih vrhova podsjeća na Alpe. Lagano umorni ulazimo u Zakopane željni isprobavanja poljske pive. Swinicu su okupirali crni oblaci
Treći dan rudnik soli Wieliczka. Toliko sam slušao o njemu da mi je bio jedan od razloga odlaska na ovaj put. Vožnja autobusom do Krakova je bila grozna. Radni dan je a na cesti od Zakopana je jedan uski most, a promet je reguliran semaforom. Odužilo se vrijeme vožnje pa nismo imali vremena za kavu već smo u velikoj žurbi (jer je sve ranije dogovoreno) uletjeli u rudnik. Nakon dobranog spuštanja stepenicama (preko 300) u dubinu krenuli smo širokim okom u razgledavanje 3,5 km uređenih tunela. Interesantno da sol koja je svuda oko mene izgleda kao mramor,.sjaji se i ne mreš bilivat da je to sol. Od soli su izrađene i sve skulpture koje se nalaze u rudniku. Tu su patuljci, kraljica i kralj, šljakeri, (ovaj rudari) poznate poljske face. Interesantno je da su u njemu živjeli konji koji su cijeli život vukli u tom mraku kolica jer još nije bilo željeznice Najimpresivnija prostorija je naravno katedrala. Prilazite joj s kata pa vam je cijeli prostor pregledan. U zidovima su izrezbarene slike iz Biblije, a nasuprot oltara je kip Ivana Pavla II naravne veličine. Ogroman prostor vas ostavlja bez daha. Osim katedrale tu je i nekoliko jezera koja daju poseban čar svemu. Da ne duljim tu dole duboko pod zemljom je restoran, prostorija za ceremonije poput vjenčanja i sl.. Na kraju obilaska smo izlašli pomoću lifta. Grupa koje razgledavaju resbuk ima mnogo i zapravo su jedna dugoj na repu. Po obilasku rudnika soli obišli smo Krakov. Svi ti stari gradovi slični su Zagrebu samo što imaju puno više trgova, da o broju spomenika i ne govorim.
Još jedan dan odmora. Rafting na rijeci Dunajec koja je u tom dijelu i sastavni dio nacionalnog parka. Zašto rafting nemam pojma. Spoje 5 uskih korita i 2 splavara upravljaju štapovima „splavi“. Čamaca je puno, netko brži netko, sporiji nastane konvoj. Voda lagano teče, nema igre kapljica. Gledajući naše kanjone ovo je mačji kašalj, ali eto plutati na vodi i zabavljati se dosjetkama nije loše.
Peti dan. Grupa A ide na Rysy (2504 m). najviši vrh Poljske i spuštaju se u Slovačku. Ja ću lagano oko jezera: Morskie Oko i Crna bara. Kako bi stigli sve obaviti vozimo se kočijama skoro do Morskie Oka. Počinje kiša. Ne sviđa mi se hodati po kiši. Nije jaka, ali svejedno mi krade užitak, ma, živcira me. Morskie Oko je veliko jezero okruženo visokim vrhovima koje sada sakrivaju oblaci. Na njemu je i veliki dom u kom nismo dugo ostali. Ušli smo, vidjeli gužvu i izašli opet na kišu. Na stepenici povrh tog jezera je drugo, isto tako poveće jezero. Grupa A je odjurila ispred, a ja za njima polako do tog drugog jezera, Crna bara. Oblaci se na moment razbijaju, ali još uvijek sipi. Sunce kroz pukotine u oblacima obasjava mokre stijene. Taj srebrni odsjaj mami mi osmjeh na lica. K vragu i kiša, ma sve je super. Iz Crne bare po stijeni kliže potočić koji neprimjetno ulazi u Morskie Oko. Oko Crne bare nije moguće napraviti krug, stoga sam se popeo malo više na drugoj strani jezera da dobijem osijećaj veličine. Spust do Morskie Oka i još da završim obilazak oko tog jezera pa spust do autobusa gdje sam ostavio pivicu. Gužna je na parkingu pa se autobus nije imao gde patkirati stoga je stao 2 km dalje, uz samu granicu sa Slovačkom što je bio pješački dodatak na koji nismo računali. Slijedi vožnja do mjesta Štrbské Pleso u Slovačkoj i smještaj.
Krivan je ponos Slovaka i tko nije bio na njemu nije Slovak, nešto slično Slovencima. A grupa se pojačala B-kavcima. Uspon dug, ponekad i strm eliminirao je dio bekavaca. Staza kroz šumu, onda makiju na pola puta pretvara se u kameni izazov. Lijep, kad ne bi bilo stotina ljudi koji idu gore i dole. Pravi užas.U zadnjem dijelu po kojem se vereš moraš pripaziti da ti oni koji silaze ne stanu na prste. S vrha pogled je odličan, ali te živcira gužva oko tebe i ono blaženstvo uspona na vrh raspline se samo tako. Puče balon zadovoljstva i u zraku ostade samo prazno saznanje da si na vrhu. Lomiš se između pokušaja slikanja i bijega s vrha. Izabireš bijeg je nedostaje spokoj uživanja. Povratak prema hotelu opet po kamenoj stazi. Svaki korak bol u koljenima. Spasonosno rješenje su slušalice i muzika koja diže adrenalin i umjesto hodanja počinješ plesati i letiš, letiš, sve do cilja.
Obzirom na koljena, Gerlachovsky štit najviši vrh Tatra na koji je krenula grupa A, za mene je pusti san. Stoga opet idem u obilazak jezera. Ovaj puta slovačkih. U Slovačkoj su sva mjesta na obroncima Tatri turistički orijentirana i povezana su planinarskim stazama i željeznicom. Isto tako staze su uređene i malo je onih koje nisu građene od kamena. Smješteni smo na jezeru Štrbské Pleso i prva dionica je jezero Popradské pleso. Sat vremena hoda je šetnja za puk. Na jezeru čekaju 2 doma puna lijepe i fine hrane. Nakon predaha nastavljamo put prema Veľikom Hincovo plesu na 1.994 m. Nakon sat vremena odvaja se markacija za Rysy. Uspinješ se dalje a jezero nikako na vidiku. Plato jedan, drugi, pa nikako ugledati jezero. Sve ono tu je. Konačno već pomalo obeshrabren ugledah to veliko jezero. Prekrasno. Pravo gorsko jezero okruženo samo stijenama. Stani. Majka priroda me hrani i ja upijam njezine sokove. Pluća se šire i prevladava u tebi mir i spokoj. Ne želim otići. Procijenio sam da bi odlazak na vrh iznad jezera za mene značio povratak po mraku i odustao sam od te nakane. Radije sam vrijeme utrošio na užitke na prvom jezeru. Silazeći s velikog jezera prokleo sam kamene stepenice i kamenu stazu ukopanu u travu, gustiš, šumu. Na svaki korak koljena se bune i urliču. Kad smo već kod kamenih staza sada mi je jasno zato Česi i Slovaci hodaju u japankama jer sam tamo vidio i bosu mladost s ruksacima. Svašta.
Osmog dana krenuli smo obići svi zajedno slapove na Studenom potoku: Obrovský vodopád i Vodopády Studeného potoka. Krasan je dan i opet rijeka ljudi. Iznad nas špica, Lomnický štít a na njmu Observatorij do kojeg vodi samo žičara. Uspon na njega je moguć kao i na Gerlaha, samo s vodičem.
Zadnji dan rezerviran za povratak proveli smo u Bratislavi. A što reći o njoj osim da je Zagreb puno ljepši..