Mali planinari – Dabarski kukovi i uvala Zavratnica
18

Tekst: Hrvoje Bišćan

Jen dva tri… hop. Jedva da smo se snašli i došli smo do zadnjeg izleta u sezoni malih planinara. Podosta pripreme uz jako malo slobodnog vremena i čekali smo u niskom startu pokret. Srećom za mnoge njega smo zbog temperaturom nježnije prognoze večer prije pomaknuli sa 6:30 na 8:00. Već se roje misli o velebitskim šumama, proplancima, livadama i vrhovima kad ono ipak suočavanje s realnošću. Zapinjemo na autoputu u “gusjenica koloni“ i gubimo dosta vremena na gmizanje do Karlovca. Dalje kolko tolko dobro. Na put smo krenuli s kombijem u kojem je bila smještena “pubertet sekcija“ i 4 auta do čepa puni djecom i njihovom pratnjom. Dodatno je stizala „morska ekipa“ koja nas je dočekala na Baškim Oštarijama. To mjesto nema veze sa Baškom ali ima sa Karlobagom jer je stari naziv glasio Karlov Bag. Naziv Oštarije potječe od riječi “osteria” koja označava gostionicu jer su se na ovom prostoru u prošlosti nalazila svratišta koja su pružala utočište putnicima koji su putovali iz Podgorja prema Lici. Sve to skupa vodi zaključku da su Baške Oštarije jedan od najvažnijih velebitskih prijevoja, jer kako su ga u daleku povijest ljudi koristili za prelazak grdosije između Like i mora tako ga i mi danas koristimo da bi se prišuljali trasi našeg planinarskog izleta na Velebit. Taktičkim prestrojavanjem osigurali smo da nas jedan auto čeka kod PD Prpa, a mi smo krenuli na kratku vožnju do Dabarske kose gdje je bio početak naše pješačke ture. Kratko smo ravnom bijelom cestom prohodali do oštrog uspona prema vrhu Visibaba. Oštra uzbrdica brzo nam otkriva ko je u kakvoj formi ali uz malo podrške svi smo skupa na 1160 mnv visokom vrhu Visibaba. J jedne strane nam je otvoren pogled na more i otoke dok s druge strane gledamo u niz kamenih čvrgi koji se zovu Dabarski kukovi. Također lijepo je vidjeti prostranost velebitske visoravni iako se nalazimo na njegovom “mršavom“ dijelu. S Visibabe se spuštamo prema morskoj strani na Premužićevu stazu. Prošle godine smo kratki dio prohodali na Alanu i pričali o njoj. Evo nas sad ovdje puno dalje i opet ta premužićeva. Kad mali planinari narastu ulovit će i oni priliku da uzdužno upoznaju Velebit, a to je posebna privilegija. Po premužićevoj hodamo u smjeru Baških Oštarija i nakon nekog vremena skrećemo s nje prema lijepom vidikovcu odnosno vrhu koji se zove Badanj (zapadni vrh). Iako bi mogli duže odmarat i gledat u daljinu radi svih kašnjenja koje smo prošli danas spuštamo se do planinarskog doma Prpa. U Baškim Oštarijama se odvijalo kak mi to tu velimo – proščenje, pa su Maja i Vera koje su nas čekale tu imale mini etno festival jer se veselo društvo skupilo kod Prpe, mi smo imali prilike vidjet one koji su u tvrdoj cjelodnevnoj utakmici s rakijom časno primili poraz. Zum-zum po aute i evo nas na putu prema Jablancu. Naša utvrda za roštiljanje i spavanje nalazi se nad lukom u Jablancu na punih 26 mnv. Sagradio ga je na dominantnom položaju iznad trajektne luke prije drugog svjetskog rata dr. Miroslav Hirtz (1878-1944.), poznati prirodoslovac i putopisac. Hrvatski planinarski savez otkupio ga je od njegovih nasljednika, obnovio i predao na upravljanje 1962. planinarima Samobora, a 1980. godine planinarskom društvu MIV iz Varaždina. Danas se mnogi Samoborci češkaju nad pitanjem zašto se nije nastavila voditi briga o ovakvom domu, ali s obzirom kako to srdačno i ugodno rade Varaždinci sve je očito sjelo kako treba. Sve u svemu svi su ostali očarani pozicijom, ugodnošću boravka, infrastrukturom i domaćinom. Nakon večernje gastroenologije bilo je lijepo prespavati u domu. Slijedeći dan je i plan i realizacija bila laganini. U rano jutro veliko veselje nam je priuštilo jato delfina koje smo gledali sa terase. Šetali smo do uvale Zavratnica koja je zaštićeni prirodni rezervat i dio Parka prirode Velebit. Put vodi uz kombinaciju tamnomodrog i tirkiznog mora s jedne i žućkastih stijena ispunjenih mirišljavim travama s druge strane. Veli Neven “ko da si otvoril Nadalina mediteran začin i gurnul nos unutra“. Kupanje je bilo za one hrabrije, kak smo na početku rekli nije bilo vručina koje smo očekivali u početku srpnja. Na koncu smo se skupili, dodijelili nagradu najupornijem malom planinaru prošle sezone Adrianu Bakariću, zahvalili se jedni drugima, pozdravili i krenuli prema Samoboru svaki svojim tempom i putem.

Na izletu je bilo 34 sudionika od čega je 4 voditelja, 10 roditelja i 20 klinaca. Svi su se ranije tokom sezone javili za izlet pa smo ovaj broj sudionika skupili bez dodatne objave izleta. Kapaciteti domova u Hrvatskoj su takvi da rijetko gdje može ići i veći broj ljudi, ali se svejedno nadamo da će biti još više djece na izletima pa nek nama voditeljima bude izazov kako to organizirati. 

Fotogalerija