IMG_4616

“DRUGA STRANE MEDALJE” NA SNJEŽNOM VELIKOM DOLU

 

tekst napisala:

Irena Kalojzi Bulat

fotografije: Tomislav Pupačić

Između ostalih kvalitetnih informacija na objektivno i subjektivno, izvrsnom te dojmljivom predavnju u školi planinarenja na temu “Opasnosti planinarenja” predavača, iskusnog planinara te uglednog GSS-ovca gospodina Tomice Bošnjaka bila je rečenica: “Ne vjerujte fotografijama s društvenih mreža!” uz objašnjenje da ljudi prezentiraju svoje najbolje trenutke, najljepše i najuspjelije fotografije. Nitko ne spominje poteškoće na koje je naišao, nezgode koje su mu se dogodile ili loše situacije u kojima se našao na tom izletu. U tom duhu meni je sinula ideja napisati ovaj članak.

Cijelu noć lila je kiša sa subote na nedjelju pa je većina ljudi pomislila kako će se izlet odgoditi. No do jutra 18. veljače 2018. prava kiša pretvorila se u rosulju, a kako je Daniela rekla da se izlet odgađa samo u slučaju pljuska, logika je nalagala da će se ta kišica na usponu pretvoriti u snijeg, te se nas 20 u 10h zaputilo na trasu Starogradska – Črnec – Veliki dol. Savjet da stavimo gamaše bio je pun pogodak obzirom da nismo znali kako je gore ozbiljan snijeg.

Već na samom početku hodanja po ravnom terenu primjetila sam da ljudi ispred mene grabe dugim stabilnim koracima, a ja svojim kratkim nogama dvostruko brže “verglam” i umaram se, a da pri tom ne uspjevam pratiti korak.

       Prvi koraci na usponu su pokazali gorku istinu da unatoč srcu koje silno želi gore, tijelo se opire. Ne moram spominjati da sam odmah stala na začelje grupe, jer činjenica je da su desetke metara svi otišli naprijed, a ja zaostajem koliko god se trudila. Počeo me obuzimati žestoki sram jer sam mislila kako kočim grupu i da ljudi koji su u pokretu, osim što im se naravno ne da čekati, nabrijani su na hodanje, hlade se stajući svako malo pričekati mene.

Malo mi je pao TEŠKI kamen sa srca kada je grupa dogovorila razdvajanje, jer sam do tada mislila da će me poslati natrag. Svi su otišli naprijed i na Črnec, a meni su kao dami u nevolji priskočila dva kavalira te me poveli, točnije pratili moj spori tempo, obilaznom stazom s izostankom penjanja na vrh Črnca.

       Svakim korakom kroz snijeg koji je rastao iz koraka u korak, čak i po uglavnom ravnom terenu, hodajući najbrže što je tijelo dopuštalo, borila sam se u sebi s crnim mislima o porazu jer se nisam mogla uspeti ni na prvi vrh koji je bio na rasporedu, kako sam baš ja ona “jedna gospođa kojoj je BAŠ JAKO teško”, da sam smetalo grupe, da mi nije tu mjesto, što mi je ovo trebalo i da mora da se sjene drevnih planinara okreću u grobu jer da kakvo je ovo planinarenje!? Nije li definicija planinarenja sljedeća: “Planinarenje je kretanje snagom vlastitih nogu po planinama radi osobnog užitka.” te “Po planini se kreće polako.” Kakvo je ovo trčanje i gdje je tu užitak kad ništa ne stižem vidjeti!? A tako je lijepo sve! Stalno sam razmišljala kako sam pogriješila, kako nije ovo za mene i da nisam zapravo imala pojma kako pravo planinarenje izgleda. Ako je ovo najlakši izlet, nemam šanse na ostalima… Da se razumijemo, ja imam volju planinariti i nemam ništa protiv uspona, ali mi treba značajno sporiji tempo.

Kako smo sve dublje grabili u tu bijelinu koja je meni sezala gotovo do stražnjice, uz pokoji pad u snijeg, moje misli su se bistrile i čistile od loše enegrije, ali tijelo me izdavalo.  Uz bodrenje i dobre savjete kako se kretati učinkovitije kroz snježne uvjete te silno strpljenje dvojice kavalira stigli smo istovremeno s ostatkom grupe, koja se popela i sišla s Črnca, nakon preko 3h hodanja kroz snijeg u planinarski dom “Ivica Sudnik” na Velikom dolu.

Uz grah i topli čaj, vodiči grupe i iskusni planinari tj. planinarke, objasnili su mi da je najnormalnije da u grupi neki ljudi brže, a neki sporije hodaju i da se veća grupa planinara prirodno razdvoji na nekoliko dijelova po brzini hodanja. Daniela je na našem prvom predavanju rekla da je Vesna dobri duh HPD “Japetić”, u što sam se i sama uvjerila iz prve ruke jer me umirila, ohrabrila i motivirala da ne sumnjam u sebe i ne odustanem od ostalih izleta, ako imam želju za planinarenjem da mogu sve savladati i da kondicija dolazi sa svakim usponom. Netko mi je jednom rekao da na planini nema mrkih lica i loše volje, a to je zaista istina. Svi ostali iz grupe su bili također ljubazni i dragi prema meni, iako sam zamišljala usput kako će biti ogorčeni na mene, tomu nije bilo ni traga.

Okrijepljene, noge su se “resetirale” i u 14h, preko Gregurić brega, krenuli smo hitro prema dolje.

To je bila uglavnom dobra šetnja od 2h nizbrdo po snijegu. Uz dobrano zatezanje mišića, stigli smo nešto iza 16h na parkiralište u Starogradskoj.

Bez obzira što je dobar dio ljudi u ovoj grupi, u koju sam ja upala, već duboko u planinarenju i sportskim aktivnostima vezanim uz planine, našlo se mjesta i za mene s lošom kondicijom, značajnim viškom kilograma. Korak po korak, uz podršku iskusnih planinara, stigla sam do cilja.

Na sličan izlet u pravu zimu sa obilnim snijegom ne bih se nikada odvažila bez ovakvog poticaja školske grupe, a bilo je čudesno tamo gore! Bjelina, mir, tišina…

Nisam putem fotografirala jer sam se trudila disati i snažnim mislima pobijediti umorno tijelo. No možda se iza onih širokih osmjeha i zadivljujućih krajobraza na savršenim fotografijama poznanika i prijatelja sa društvenih mreža krije slična priča – mokre noge, neprikladna odjeća i umor.

Moje iskustvo neka nekome posluži kao poticaj da se ne mora biti atletski građen i olimpijski orjentiran kako bi se pomaknulo s kauča, učinio napor za tijelo i doživjelo nešto iznimno. Ako mogu ja, onda može svatko!

 

Fotogalerija