Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik
Antun Pavlin

Antun Pavlin

Kum nije dugme

Kum je bio osmi. Moj osmi uspon kao članice HPD-a Japetić, a kojem su prethodili Veliki dol, Klek, Vojak, Japetić, Oštrc, Plešivica, Okić. To samo da znate da o usponu na Kum piše planinarska početnica. Samo takva! - rekli bi u Dalmaciji. A uspon nije bio – samo takav. Kao ni silazak.

Kum je, dakle, najviši vrh Zasavskog gorja u Sloveniji, pa mu tepaju i "mali Triglav" ili "dolenjski Triglav". Na Wikipediji piše da je visok 1220 metara, na vrhu se nalazi kontrolna točka s oznakom 1211 metara, a izvještaji nekih drugih planinarskih društva kažu 1217... dakle, tu je negdje. Prema njemu krenuli smo iz Samobora u 7 sati, još pomalo sneni i s pitanjem je li tog blagdanskog jutra ipak trebalo ostati u toplom krevetu. Minus stupnjevi tražili su nekoliko slojeva odjeće, kape, šalove, rukavice i cijelo vrijeme do Zidanog mosta sam mislila što ću sa svim tim stvarima na vrhu gdje nas je po prognozi čekalo deset stupnjeva.

Da bi se krenulo uzbrdo, kod željezničke stanice Zidani most valja premostiti prvu prepreku - rijeku Savu, a mosta nema. Inventivno rješenje naziva se Cicka (ne znam treba li to napisati velikim ili malim slovom, jer još uvijek, čak i uz pomoć prijatelja iz Slovenije, istražujem što taj pojam znači); dakle, nešto kao mini žičara u koju stanu dvije osobe i koja visi na sajli iznad rijeke. Na svakoj obali je kolotur, pa vas prijatelji povuku ili gurnu na drugu obalu. Ako se tko zatekne sam, može se, s dodatnom sajlom, povući sam.

Uspon je strm, nekoliko puta smo prešli poluzaleđene slapiće i potočiće, i takav je više od sat vremena. Zadnja sam, dakako. Tona, Vesna, Ida, Tonček, Tamara i Drago iskusni su i istrenirani planinari; u jednom trenutku se pitam da li ih sekiram sporijim tempom, u drugom se tješim – pa dalje od vrha ne mogu, naručit će kuhano vino, a ja kad stignem. Nakon nešto više od sat vremena – stiže nagrada. Blaže staze preko proplanaka i dolova, vizure otvorenije. Temperatura je bila već osjetno viša, pa svlačimo, poput zmija, i drugi sloj odjeće. Prošli smo pored nekoliko zaseoka, osamljenih vikendica, razvijenih stočarska gospodarstva. I iskreno sam se divila njihovoj urednosti i uređenosti. Moji "suplaninorci" su brzi, brzi kao sam vrag, pa ne stignem ni fotografirati, niti pitati za imena tih mjestašca... Ali ipak, to je sat vremena najvećeg uživanja. Zadnja sam, ali ne zaostajem ozbiljno. A onda, "završni udarac" – posljednja polusatna dionica do vrha je strma, kamenita; nakon više od dva sata hoda ruksak mi se čini težim, vruće mi je... Kako i ne bi bilo – na vrhu nas je čekalo 13 stupnjeva. Okolo crkve sv. Neže (to sam naučila prije), odašiljača i jako lijepog planinarskog doma – sve prepuno mladih, starih, djece, pasa... no, najspektakularnije su, dakako, vizure. Na sve četiri strane svijeta dokle vam pogled i srce sežu. Ozbiljniji i snažniji brat Triglav, kao na dlanu.

Spustili smo se po drugoj strani, preko Čebulove doline i Završja (to sam uspjela pročitati na tablama prilikom silaska) do Trbovlja. E to je bio gušt! Ta mi se staza baš jako svidjela u svim dijelovima, osim što je u završnici tanašna, a iznad ozbiljne provalije. Iskusni japetićanci su i taj dio preletjeli, ali ja sam je prešla na prstima. Dakle, stižem zadnja. Niti jednom nisam pogledala dolje, to je ipak – too much scary. Nakon petnaestak minuta čekanja, u 15.27 ukrcali smo se u vlak za Vinkovce. Za desetak minuta bili smo u Zidanom mostu. Istovremeno. Tu nisam bila zadnja.

Nataša Petrinjak

Japetićeva 2013.

Na kraju smo obljetničke godine pa, kao što se to obično radi u takvim prilikama, valja nam vidjeti što smo ostvarili od planiranog. A ostvarili smo sve jer mogu slobodno reći da se Društvo naradilo kao nikada dosad. Uprli smo sve snage, maksimalno se angažirali ne bismo li za 90. rođendan poklonili članovima i gradu mnoštvo različitih aktivnosti nastojeći privući u brda i staro i mlado, pobuditi osjećaj zajedništva koji je krasio Društvo u njegovoj dugačkoj i bogatoj povijesti.
 
Da podsjetim, u travnju smo na Japetić poveli školarce osnovnih i srednjih samoborskih škola u akciji „Svi na Japetić“ kako bismo njima i njihovim roditeljima otvorili možda drugačiji pogled na  provođenje slobodnoga vremena u prirodi s dugoročnim ciljem popularizacije planinarstva među školarcima i mladeži. Tome su posebno doprinijeli članovi Alpinističke sekcije koji su demonstrirali svoje znanje školarcima i njih ponukali da se okušaju u prvim alpinističkim vještinama.
 
Povodom Dana planeta Zemlje u travnju,ekološki smo djelovali čišćenjem potoka Jarek u Maloj Rakovici te nastavili prošlogodišnju planetarnu „Zelenu čistku“svjesni da je čist okoliš preduvjet opstanka čovjeka. Uz naše članove sudjelovali su i mještani Cerja, Manje Vasi,  Kotara te dobrovoljna vatrogasna društva spomenutih sela.
 
U svibnju smo se po osmi puta družili na „Japetićevom pohodu“, ali smo također organizirali po prvi puta natjecanje u planinskom trčanju pod nazivom „Šojka trek“ na kojem se okupilo 60-ak natjecatelja u dvije kategorije: planinarskoj (20 km) i ultri (40 km). Kako dobro je prihvaćen ovaj iskorak u Društvu, najbolje govori činjenica da je Šojka trek uvršten u godišnji društveni kalendar pa će tako i sljedeće godine po drugi puta Japetić okupiti zaljubljenike ove discipline.
 
U lipnju je Društvo aktivno sudjelovalo u orijentacijskom trčanju pod organizacijskom palicom Orijentacijskog kluba Japetić, a nakon toga otišlo dvama autobusima na društveni izlet u Logarsku dolinu. Naravno, posjetili smo i Gradišče, a u kolovozu je skupina naših planinara bila na Mont Blancu te ponosno izvjesila društvenu zastavu na nekad najvišem vrhu  Europe.
 
Dok je Društvo obavljalo svoju redovnu premda pojačanu djelatnost, podalje od očiju članova pripremala se društvena monografija pod uredništvom Zdenka Kristijana. Koliko je samo arhivskih podataka obrađeno to zna valjda samo Zdenko i nekolicina suradnika, no ni taj posao ne bi bio dovršen bez brojnih dokumenata i fotografija iz društvene prošlosti što su ih nesebično darivali članovi i prijatelji društva. Svjetlo dana ugledala je u subotu 31.kolovoza na svečanoj akademiji gdje je uz prigodan program i izložbu ova vrijedna knjiga predstavljena samoborskoj i planinarskoj javnosti.
 
Dvanaesti listopada bio je poseban dan: „Japetiću“ je uručena Nagrada grada Samobora za 2013. Rijetko se koja organizacija u našem gradu može pohvaliti tako dugim djelovanjem i toliko brojnim članstvom. Moglo bi se reći da je Japetić najvažnija „sportska“ udruga po masovnosti, ali i po programu koji uključuje rekreaciju, zdrav način života, uključivanje ali baš svih dobnih skupina.
 
Osim toga u listopadu su se članovi Društva ponovo angažirali u samoborskim srednjim školama. Kroz tri predavanja popraćena projekcijom promovirala su djelatnost  „Japetića“, posebno Alpinističke sekcije, jer su učenici mogli čuti iskustva i vidjeti opremu potrebnu za tu planinsku vještinu. Istovremeno je u prostorijama Strukovne škole  te Ekonomske, trgovačke i ugostiteljske škole održana izložba posvećena 90.obljetnici Društva.
 
I na kraju 27. listopada Sudnikov pohod na kojem se okupilo preko 250 planinara te svjedočilo sadnji „Stabla prijateljstva“ na Trgu Matice hrvatske, dar našeg Društva gradu Samoboru i njegovim žiteljima. Bilo je to ujedno  posljednje događanje povezano s obilježavanjem obljetnice.
 
I kao što piše na posveti u podnožju lipe, nadamo se da će se pod krošnjom okupljati prijatelji i odlaziti na mnoge šetnje kroz samoborski kraj.
 
Godišnjak Društva "Japetić" je tiskan i dostupan članovima Društva uz plačenu članarinu za 2014. godinu.

Akademija obilježavanja 90. godišnjice

Poštovani članovi HPD-a Japetić, dragi planinari i uzvanici, cijenjeni sugrađani!
 
Okupili smo se kako bismo predstavili monografiju o našem društvu, odnosno kako bismo na trenutak evocirali uspomene na naše prethodnike koji su gradili ovu zaista dugu društvenu priču uokvirenu tekstom i slikama knjige . Njezina kompozicija nije bila nimalo predvidiva. Imala je ona dakako svoj uvod, zaplet koji je utjecao na razvoj priče zbog povijesnih okolnosti u kojima je društvo djelovalo, ali i junake koji su nesebično ulagali svoju životnu energiju kako bi samoborski kraj, njegova prirodna baština i ljepota postale dio identiteta građana Samobora.
 
Međutim, ova povjestica kruna je događanja koja su se zbivala ove godine, a bila su posvećena 90. obljetnici osnivanja. Da podsjetim, u travnju smo na Japetić poveli školarce osnovnih i srednjih samoborskih škola ne bismo li njima i njihovim roditeljima otvorili možda drugačiji pogled na  provođenje slobodnoga vremena u prirodi.
 
Povodom Dana planeta Zemlje 21. travnja,ekološkom akcijom čišćenja potoka Jarek u Maloj Rakovici, nastavili smo prošlogodišnju akciju svjesni da je čist okoliš preduvjet opstanka čovjeka.
 
U svibnju po osmi smo se puta družili na Japetićevom pohodu, ali smo također organizirali po prvi puta natjecanje u planinskom trčanju pod nazivom Šojka trek na kojem se okupilo 60-ak natjecatelja u dvije kategorije: planinarskoj (20 km) i ultri (40 km).
 
U lipnju je društvo aktivno sudjelovalo u orijentacijskom trčanju pod organizacijskom palicom Orijentacijskog kluba Japetić, a nakon toga otišlo dvama autobusima na društveni izlet u Logarsku dolinu.
 
Kao što sam spomenuo,  društvenu priču gradili su mnogi pojedinci. Neki od njih ostavili su značajan trag u društvenoj prošlosti stoga i njima posvećujemo svoje pohode. Posebno mjesto za nas ima Gradišče gdje je društvo osnovano jedne srpanjske nedjelje u dobrom raspoloženju.  I kao što je jedan od osnivača rekao „ Stujne, kaj ne bi mi osnovali podružnicu HPD-a?“, tako smo i mi rekli: „kaj ne bi mi svake godine dolazili na Gradišče, da se ne zaboravi?“ I zaista, dolazimo na mjesto osnivanja, čuvajući tako tradiciju.
 
Kruna naših aktivnosti u ovoj godini je monografija koju će večeras predstaviti njezini autori.
 
Zamislite koliko bi bilo izvješće o radu za gotovo cijelo stoljeće. Nemogući zadatak! Treba ipak reći da postoji jedna poveznica kroz vrijeme, a to je  rad i ustrajnost. Usprkos burnim desetljećima, društvenim lomovima, krizama, ratovima, siromaštvu, ponekad nerazumijevanju, društvo je opstalo i opstat će zahvaljujući svojim članovima koji ulažu sebe u njegovo postojanje. Upravo na isti način kao što su nekad u zadanim uvjetima ulagali sebe japetićanci koji su tada živjeli i radili za njegovu dobrobit.
 
Svi zadaci koje smo ostvarili ne bi bili postignuti bez sudjelovanja šire društvene zajednice ili bez sinergije, kao što moderno govore političari, a mi znamo da se radi o zajedništvu. Zato posebnu hvalu ovom prigodom upućujem ljudima koji su doprinijeli svojim radom u obilježavanju Japetićeve godine ili su pisanjem članaka ili angažmanom oko izrade monografije doprinijeli njezinom objavljivanju.
Zatim ustanovama, tvrtkama i pojedincima koji su svojim sredstvima omogućili objavljivanje ove knjige.
  
I kao što su pažljivi slušatelji mogli zapaziti, na početku sam govorio o kompoziciji Japetićeve priče došavši do zapleta. Naime, u klasičnoj priči postoji vrhunac i rasplet, ali njih, kada se govori o Japetiću nema. Što donosi budućnost, ne možemo znati, no upravo je to draž dobre priče. Da joj ne znamo niti naziremo rasplet.
 

Program rada predsjednika HPD "Japetić" 2010. - 2014.

Dragi planinari i planinarke,
Srdačno vas pozdravljam kao novi predsjednik HPD-a Japetić. Moje ime je Antun Pavlin, rođen sam 1962., a po zanimanju sam profesor. Da bismo zajedno mogli raditi za dobrobit i napredak društva, smatram da je red upoznati vas s mojom planinarskom biografijom te programom za koji mislim da bi mogao unaprijediti društveni život.
Pripremajući i čisteći društvene prostorije, naišao sam u vlažnom kutu na pažljivo sređene kartončiće, svojevrsne  datoteke prošlosti našega društva. Abecednim redom netko je brižljivo upisao podatke o članovima: njihove godine i mjesta rođenja, učlanjenja, broj planinarske iskaznice, napomene o izgubljenim iskaznicama i još mnogočega što pažljivom čitatelju priča priču o vremenu u kojem je osoba živjela.
Čeprkajući po njima, pronašao sam i svoj s godinom 1983. no pouzdano znam da sam članom Društva postao u petom ili šestom razredu, znači s dvanaest godina, kada sam sa školskom planinarskom sekcijom sudjelovao na pohodima po Samoborskom gorju i orijentacijskim natjecanjima organiziranima u različitim prigodama . Međutim, toga podatka u arhivi nema. Ako je, dakle, 1983. godina mojega službenog učlanjenja, znači da sam član popriličan broj godina, naravno s povremenim prekidima zbog života i rada u inozemstvu.
 
Usto bio sam i član HPD-a Maks Plotnikov iz Samobora. Baš kao i većina članstva, proplaninario sam uzduž i poprijeko Samoborsko i Žumberačko gorje, penjao se na  vrhove Velebita, obišao krčke, paške, mljetske i viške uzvisine, djelomično prohodao Kamniške i Julijske Alpe, prošao preko Vlašića, Jahorine, Igmana, Bjelašnice, Trebevića u Bosni i Hercegovini.
 
Dok sam radio u Osnovnoj školi Bogumila Tonija u Samoboru, vodio sam planinarsku sekciju.
 
Moja razmišljanja o aktivnostima u Društvu u sljedećem razdoblju, kreću se u dva smjera. Prvi bi obuhvaćao sljedeće ciljeve. Prije svega populariziranje planinarstva u onim osnovnim i srednjim školama gdje nema osmišljenoga rada s djecom te u gradu Samoboru. Osim toga svakako treba nastojati privući veliku većinu neaktivnih članova koji redovito plaćaju članarinu, a u radu Društva ne sudjeluju iz nepoznatih razloga. Možda je put prema boljoj komunikaciji redovito informiranje članstva o aktivnostima i akcijama društva kroz mjesečni elektronički bilten koji bi se mogao dostavljati elektroničkom poštom onima koji imaju takve mogućnosti, a onima koji nemaju moglo bi se slati poštom. Iz tog razloga trebali bismo skupiti podatke o članstvu te ga računalno pohraniti u društvenu arhivu. Njezino sređivanje trebalo bi biti jedan od prioriteta budući da ne postoji objedinjena baza podataka o Društvu u cjelini. To nije jednostavan posao niti nositelj može biti samo jedna osoba. Dakle, prostora za rad svih ima, samo se je potrebno uključiti.
 
Unutar samog Društva trebalo bi raditi na poboljšanju uvjeta rada i to tako da se dokraja razjasni naša budućnost  u trenutačnim prostorijama. Osobno smatram da bismo trebali pronaći bolje, jer stanje u kakvom su sada zaista je ispod svakog kriterija. Čak i adaptacija, pod uvjetom da se s vlasnikom pronađe zajednički jezik ili interes, mislim da nije rješenje zbog čitavog niza razloga.
 
Vrlo važna aktivnost koja zahtjeva puno rada i predanosti bit će zasigurno obilježavanje 90 godina od utemeljenja HPD-a Japetić. Na umu imam objavljivanje monografije o našem Društvu, a kako je posao zahtjevan a građa raštrkana od pojedinaca do gradskih ustanova, osnovala bi se uredništvo i prionulo poslu. Devetesetgodišnjica postojanja mogla bi postati okvirom već spomenutih aktivnosti vezanih uz rješenje našeg «stambenog pitanja.»
 
Na kraju, onaj drugi cilj, zapravo razmišljanje o najkompleksnijem pitanju našeg Društva, a to je  Šoićeva kuća. U nekim pojedinačnim razgovorima izrazio sam mišljenje da kuća ne bi smjela biti kamen oko vrata. Vjerojatno neću iznijeti ništa novo, ali smatram da moram  reći što mislim. Prvo,  dokraja raščistiti dokumentaciju te nastaviti po starom s obvezom redovitog plaćanja najamnine do isteka ugovora i drugo, prodaja kuće, što nije ni jednostavno ni lako, a mislim ni kratkoročno izvedivo zbog mnogih  objektivnih i subjektivnih razloga. Prodaja bi omogućila Društvu kvalitetniji život i rad, no o tome treba razgovarati hladne glave te uzeti u obzir mišljenje članstva.
Sve što sam napisao podrazumijeva zajednički rad i dosta odricanja od komoditeta koje nam daje pasivno članstvo. Ništa od toga neće biti ostvareno ukoliko zajedno ne pokušamo nešto promijeniti. Mislim da se radi o vrlo konkretnom poslu i da nas je vrijeme u kojem živimo naučilo da samo zajedništvo i oslanjanje na vlastite snage vode prema ostvarenju postavljenih ciljeva.
 
U nadi da ćemo zajedno sudjelovati u izazovima koji su pred nama, vidimo se u Društvu.
 
Antun Pavlin
Predsjednik HPD "Japetić" 2010. - 2014.

Znamenitosti Samoborskog gorja

planinaŽupna crkva sv. Leonarda i samostan – Kotari

Crkva se nalazi nad stijenom gorja gdje je 1528. godine grof Petar Erdödy sagradio zavjetnu kapelu sv. Leonarda. Današnja crkva građena je u 18. stoljeću a do danas se sačuvao barokni inventar i spada među najljepše oltarne arhitekture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Obnovljene orgulje jedne su od najstarijih u Hrvatskoj i djelo su velike povijesne i umjetničke vrijednosti. Crkva je svrstana u 0. kategoriju umjetničke vrijednosti.

Župna crkva sv. Duha – Noršić Selo

U povijesnim izvorima crkva se spominje prvi puta 1642. godine kao područna kapela Samoborske župe. Crkva ima jednu lađu i neogotičkog je stila. Oltari su tirolskog stila, drveni.

Župna crkva sv. Barbare – Rude

Povijesni podaci datiraju iz 1622. ali je crkva znatno starijeg postavka. Sagradili su je Rudari za svoje potrebe. Jednostavno je oblikovana, glavni oltar je iz 1909. godine.

Župna crkva sv. Martina – Sveti Martin pod Okićem

Najstariji dio crkve je podnožje tornja, koje je služilo kao obrambena kula. S vremenom je nadozidan osmerokutni toranj koji je služio kao osmatračnica, a tek je kasnije nadograđena mala kapela koja je danas samo svetište crkve te još kasnije, u ranoromaničkom stilu, lađa crkve. Jedna je od najstarijih sakralnih građevina u samoborskom kraju.

Grkokatolička župna crkva sv. Petra i Pavla – Stojdraga

Spominje se 1847. godine. Jednobrodna građevina pravokutnog tlocrta s višim zaobljenim svetištem i zvonikom ispred glavnog pročelja, unutrašnjost svođena češkim svodovima.

Crkva sv. Ilije na sv. Geri

Jedna je od najstarijih, ako ne i najstarija grkokatolička crkva u Hrvatskoj, izgrađena u doba prvog doseljenja uskoka u Žumberak.

Arheološki lokaliteti

Najstariji arheološki nalazi - kamene sjekire stare do 8000 godina (neolitik, mlađe kameno doba i eneolitik, bakreno doba).

Stari grad Lipovec, 582 m, nalazi se iznad sela Mali Lipovec, povijest mu je vezana uz Okić. Sagradio ga je 1251. Ivan Okićki. Očuvan dio zidina. Gradina Tuščak, 585 m, nalazi se na hrptu brijega iznad potoka Bregane, pokraj sela Kravljak. O starom gradu, čije ruševine se i danas naziru, postoji malo podataka.

Stari grad Okić, 498 m, jedinstven među srednjovjekovnim plemićkim gradovima kontinentalne Hrvatske po značaju koji ima s obzirom da njegove strukture velikim dijelom pripadaju romaničkom razdoblju. Staza kneževa na Budinjaku, jedno od najvećih i najočuvanijih stariježeljeznodobnih nalazišta u jugoistočno alpskom prostoru. Sustavna istraživanja od 1984. godine. Arheološki park osnovan u rujnu 2004.

Budinjak - naseobinski i grobišni kompleks stariježeljeznodobne populacije. Nekropola grobnih humaka (tumula). Dvije brončane kacige, pronađene u kneževskim grobovima, najatraktivniji su nalazi s ove nekropole. Bratelji - rimsko ranocarsko doba, groblje romaniziranog keltskog plemena Latobika, očuvana 34 paljevinska groba građena od kamenih ploča. Obilazak traje oko 2 sata.

Bratelji - rimsko ranocarsko doba, groblje romaniziranog keltskog plemena Latobika, očuvana 34 paljevinska groba građena od kamenih ploča. Obilazak traje oko 2 sata.

Kulturne znamenitosti

Milenijski betonski križ u Stojdragi, podignut 1925. u spomen na tisućitu obljetnicu krunidbe hrvatskog kralja Tomislava. Žumberački Uskočki muzej u Stojdragi. Etno kuća pod Okićem, u dvorištu oko kuće smještena su oruđa i ostala pomagala gospodarskog života sela.


Warning: mysqli_close(): Couldn't fetch mysqli in /home/japetic/public_html/libraries/joomla/database/driver/mysqli.php on line 210

Warning: mysqli_close(): Couldn't fetch mysqli in /home/japetic/public_html/libraries/joomla/database/driver/mysqli.php on line 210

Warning: mysqli_close(): Couldn't fetch mysqli in /home/japetic/public_html/libraries/joomla/database/driver/mysqli.php on line 210

Warning: mysqli_close(): Couldn't fetch mysqli in /home/japetic/public_html/libraries/joomla/database/driver/mysqli.php on line 210

Warning: mysqli_close(): Couldn't fetch mysqli in /home/japetic/public_html/libraries/joomla/database/driver/mysqli.php on line 210