IMG_3526

Zbrda – zdola 20.01.2018.

Tekst: Daniela Čupić

Jutro je. Kroz prozor vidim: magla. Uz prvu kavu pregledavam sinoćnje SMS-ove – nekoliko tipa: “Nešto neodgodivo je iskrslo! Nećemo doći!” ili “Dobili smo kozice!”. Stiže još jedna, neodlučni još ispipavaju teren: “Jel idete danas?”

Kad organiziraš bilo kakav događaj, lako te mogu obeshrabriti ovakve stvari.

Stavljam u ruksak rezervnu odjeću, tople rukavice i vodu, pecivo ću kupiti usput… da.. i još jednu stvar – naočale! Izlazim iz stana. Hladno je.

Hodam samoborskim ulicama i mislim: “Kako god bude – ja ću imati jedan prekrasan izlet!”

Uskoro stiže još jedan SMS: “Na bregu je sunce!”

TO! Znala sam! :-)

 

Ispred dvorane, stiže jedan auto s majkom i dvoje djece. Nema problema – ostali će doći direktno na Šojku. Uskoro su tu Drago i Tamara, uskačem k njima i krećemo.

 

Već na Hamoru prve zrake sunca. Od Smerovišća na dalje, snijega tek u tragovima. Kod Šojke par auta. Dok smo obuvali gojzerice, navlačili gamaše u trenu je došlo još 2-3 auta, počela sam brojati djecu: 10-oro uzrasta od 4 – 10 godina, te roditelja 11. Taman!

E, da.. i jake snage Malih planinara: Vesna, Kinga i Marinko, uz već spomenute Tamaru i Dragu.

 

Kako se uspinjemo prema starom gradu Lipovac prizor je sve ljepši: Sunce prodire kroz granje, snijega ima sve više, djecu je sve teže obuzdati da ne trče ispred mene. Pravimo kratke pauze, a oni se počinju grudati, trče, padaju, smiju se…

 

Dolazimo do prvog većeg uspona, ispod Starog Grada.

Razmišljam: “Hoće li im biti naporno?”

Zaključujem: “Hoće.”

Donosim odluku: “Nema veze, mogu oni to!”

 

Na Starom Gradu totalna zimska idila, prekrasno. Starija djeca: Jakov, Gita, Mate i Ana su odmah iza mene, počinje avantura između zidina: ruše snijeg sa grana, opet grudanje i smijeh. Kroz vrata zidina polako pristižu ostali, vidim na licima da im nije bilo lako (moram priznati – uglavnom su to lica roditelja), ali osjećaj umora brzo prolazi pred prekrasnim prizorom ispred njih. Djeca ne pokazuju te znakove, ona su previše oduševljena toliko željenim snijegom, neprekidno su u pokretu: penju se, padaju, ruše po nama snijeg sa grana, grudaju nas rafalno i normalno u trenu se svi međusobno grudamo i prepuštamo tom dječjem zanosu.

 

Nastavljamo dalje put Oštrca, Ana je napravila ogromnu grudu i nosi je sa sobom.

Opet uspon, ali više nitko ne prigovara, jer snijega je sve više, sunce miluje nas i sve oko nas. Jakov i Mate drže korak samnom i čujem rečenicu iz dječjih usta: “Ovo je jako zdravo za čovjeka.” Šta da vam kažem, u tom trenu shvaćam da se moja misija za taj dan ispunila. :-)

 

Digli smo se na greben, Adrijana (5 g.) više nitko nemože zaustaviti, on se nekako probio ispred mene (iako zna pravilo – NE ispred vodiča ) i dok ga promatram kako je siguran u sebe, kako ushićeno hoda kroz (za njega) duboki snijeg, meni ponestaje argumenata zašto sam mu to dozvolila.

U Planinarskom domu na Oštrcu pravimo pauzu, subota je i nema previše planinara tako da smo se udobno smjestili, na pola sata, taman da se odmorimo i okrijepimo, ali dvojac: Ana i Jakov su odlučili ostati na snijegu.

Unutra masovno presvlačenje, djeci su uglavnom mokre čarape, ali tata Dinko ima rješenje – svoj djeci je podijelio plastične vrećice da ih navuku na noge kako bi im do dolje noge ostale tople i suhe.

Nakon jela i slatkiša, čak se i Tvrtku popravilo raspoloženje (kojemu se ti usponi nisu baš sviđali) pa smo krenuli preko Velikog dola natrag prema autima. Uspješno smo savladali Hofmanovu stazu. Roko, Katarina, Herta, Adrijan i Dora bez problema su koračali tom uskom, strmom stazom (sve redom od 4-7 god.) uz minimalnu pomoć odraslih.

 

Kod auta smo bili nešto iza 14 h, skoro po planu.

 

Brzo smo se potrpali u aute, jer nam je već bilo pomalo i hladno, osobito Mateu, kojemu su hlače bile potpuno mokre.

 

Dok su mi odlazeći mahali iz automobila, vidjela sam samo umorna, sretna i nasmješena lica.

 

Hvala vam djeco, što ste nam svima uljepšali dan!

Galerija fotografija