Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik

Program rada Alpinističkog odsjeka Japetić 2014.

Točni datumi pojedinih tura će se odrediti zavisno o vremenskim uvjetima u ciljanom vremenskom periodu. Ukoliko će biti zainteresiranih kandidata, postoji mogućnost organiziranja alpinističke škole u proljeće 2014. Odluka o tome će se donijeti do kraja Opće planinarske škole HPD-a „Japetić“.
 

Br.:

Planirana aktivnost / projekt:

Ciljani datum:

Nositelj projekta / vođa puta:

Napomena:

1

Zimski uspon u slovenskim Alpama

Veljača / Ožujak

Nikola Skendrović

Vikend izlet

2

Dabarski kukovi

Svibanj

Nikola Skendrović

Vikend izlet

3

Kamp u Paklenici

Lipanj

Nikola Skendrović

Višednevni kamp

4

Studellgrat /Grossglockner/

Lipanj

Igor Kuzmanić

Vikend izlet

5

Kamp u Italiji Arco / Dolomiti

Srpanj

AO

9-dnevni kamp

6

Sjeverna triglavska /Nemška smer/

Srpanj

Branka Fabek

Vikend izlet

7

Pizz Bernina

Početak Kolovoza.

Domagoj Kreber

Vikend izlet

8

Kavkaz

09-24/31. Kolovoza

Igor Kuzmanić

Dvotjedna / trotjedna ekspedicija

9

Klek

Rujan

Nikola Skendrović

Vikend izlet

10

Biokovo, kamp 'Glavno da se klajmba'

08.10.2014.

AO Velebit,

AO Želježničar, SAK Extreme Makarska

Produženi vikend

 

Japetićanci na Mont Blanu

Kompaktna ekipa odprečkala M. Blanc od Val Veny-a (Courmayer Italy) do Chamonix-a, Francuska. Prvi dan laganini preko ledenjaka do skloništa Gonella, 3071m. Drugi udarni dan start u 01.20 ujutro, na vrhu u 10.30 i zatim spust na Tete Rousse na Francuskoj strani. Treći dan spust u Chamonix, no vlakić, no žičara..., mi volimo žuljeve na prstima....
 
Čestitke Mirjani i Josipu za prve uspone iznad 4.000m.., čestitka Boži za tempo koji je omogućio da svi dođu na vrh.
 
Admin preuzeo s Facebooka.

Osiguranja i osnove u stijeni Kamenjaka

Za taj vikend DHMZ nije baš obećavao najbolje vrijeme, ali mi se nedamo smesti... Dio nas je stigao u petak, a ostatak u subotu ujutro... Vrijeme u subotu nam je bilo sunčano i lijepo, pa smo uspjeli naučiti kako raditi štandove, osiguravati partnera na autoblock ili bez autoblocka... Naučili smo postavljati međuosiguranja, frendove, čokove, heksove i trikane. I naravno kako izvaditi iste.
 
Naučili smo da se vadilica za čokove zove čokovadilica, a može poslužiti i za vađenje čokolade... Na ovom izletu po prvi puta smo dobili svako svojeg instruktora koji nas je vodio u dugi smjer od dva ili tri cuga i isto tako nas absajlao poslije na sigurno. Nakon što smo sve odradili i pošteno se namučili, za nagradu su nam Kaktus i Vedran ispekli fini roštilj... A prepričavanje dojmova poteklo je do kasnih večernjih sati... 
 
U nedjelju ujutro hrabro smo se zaputili ponovo pod stijenu... Ali bura nas je potjerala ubrzo natrag u kamp gdje smo vježbali Sv. Bernarda... Na kraju smo pojeli fine palačinke u Zelenom viru i zadovoljni se rastali, u iščekivanju sljedećeg vikenda, Paklenice!
 
Foto: Gordana

Liongrat (Cervino / Matterhorn)

Na špotanciju HPJ seniora – evo izvještaja i nekoliko slika. S Orsatom sam imao proljetni  dogovor da ovo ljeto odemo u Zermatt, ispenjemo Hornly greben Matterhorna i ovisno o vremenu i uvjetima popnemo još nešto u kvartu. Pripreme  smo ostavili da svatko napravi sam za sebe. Orsat je svoje obavio u Norveškoj a ja sam svoje - anegdotalno  preskočio. 
 
Krajem srpnja i početkom kolovoza smo desetak dana čekali dobru prognozu i konačno krenuli 06.08.12, ovoga puta mojim autom pa  mi nije mogao pobjeći. Zbog pomicanja starta i ulaska u period najveće gužve na Hornly-u, a još više zbog razlike u troškovima između Italije i Švicarske, promijenili smo plan i krenuli na cilj s talijanske strane iz Breulia (2.000nm). 
 
U Breuli-u nas je čekao zg/splitski navez Bojana/Marko koji je 5 dana po kiši tumarao Breuli-em i gledao kako se Cervino zatrpava snijegom. Uz njihove sms upute pronašli smo kamp u Valtournenche-u. Ujutro su B&M krenuli rano da ulove prijevoz u 6h do doma Abruzzi  na 2.800nm (tako radi većina penjača na vrh). Orsatu i meni se nije davalo 60€ za tu zabavu nego  smo odlučili tabanati i taj komad rute, i bili veseli da će nam B&M rezervirati/okupirati ležajeve u skloništu Carell na 3.800nm. Nije nam se žurilo tako da smo krenuli u 9 ujutro.
 
Do Abruzzia se ide pastirskim stazama preko pašnjaka uz panoramski pogled na Breuli ispod sebe, južnu i JZ stijenu Cervina i Pic Tyndalla ispred sebe, te na impresivni zid Grand Muralles na zapadu. Nakon Abruzzia počinje klasičan sipar te zatim stijena, ništa posebno ni zahtjevno.
I onda malo iznenađenje: vidjeli smo B&M navez kako se vrača. Dok nisu došli do nas imali smo puno upitnika u glavama; zar su tako brzi? Bili su na Aconcaqua-i ovu zimu i napumpani su kondicijom, ali ipak – prebrzo je to… Kad su došli do nas čuli smo da su zapeli na vertikalnoj stijeni ispod Carell-a, mučili se neko vrijeme i okrenuli nazad, 5-dnevno čučanje  u šatoru pod kišom je odnijelo svoje a godišnji je isticao da se proba drugi dan. Cervino neće pobjeći nikuda, budu drugi put. Nastavili smo prema  gore a B&M prema dole, a s njima i naša rezervacija ležaja u Carellu.
 
Zatim slijedi jedan neklasičan i atraktivan sipar na kakav još nisam naletio: ogromne glonđe od ca 100-2.000 kg utisnute u sivi pijesak/šljunak i nikako nam nije bilo jasno kako se to uopće drži pod takvim kutom. Tim siparom se prečka dijagonalno do sedla između Tournanche i Liongrat grebena. Sa sedla se otvara pogled na Švicarsku i  sjeverno-zapadnu stijenu Matterhorna i ledenjakTiefenmatten.
Konačno penjanje po Liongratu, nenavezani do tih vertikala ispred Carell-a. Na najtežem dijelu je postavljen konop, koji koliko pomaže toliko i smeta jer dilferiranje po njemu stvarno jede snagu. A Liongrat  je pojeo i Orsatov karimat: kod jednog štandanja vjetar mu ga je otpuhao iz ruksaka. Ja sam bio drugi u navezu i vidio nešto crno kako leti dole. Ok, pada sporo i ne viče: nije Orsat.
 
Za Samoborce: cijeli Liongrat greben bi se mogao opisati kao jedan jako dugački Žohar ispresjecan s nekoliko Eskija i Stupova, uz nekoliko horizontalnih i dijagonalnih prečkanja, a sve to u gornjem dijelu djelomično zaliveno ledom.
U Carellu ugodno iznenađenje, sklonište je opremljeno s ležajevima i dekama, ima i plinska kuhala, lonce, sa sjeverne strane je ledeni jezik s kojeg se skuplja snijeg/led za vodu. To je prije skromni planinarski dom a ne sklonište. Drugi put ne treba gore navlačiti karniše, vreće za spavanje, lonce, vodu… tako je to kad se spremaš za Zermatt a onda dva dana prije okreneš na drugu stranu. A neugodno iznenađenje je da se noćenje plaća 15€.
Malo smo kilavili dok se nismo smjestili, skuhali večeru, topili led za drugi dan. Tako da nismo išli popeti prvih par upoznavajućih cugova nakon Carell-a koje bi sutra ujutro morali proći po mraku.
 
Odlučili smo da ujutro ne krećemo u 4 nego da ipak pričekamo da se malo razdani. Nakon poluprospavane noći digli smo se u 5 i u stijenu ušli oko 6. Stijena je – prekrasna! Ima svega: pukotina, horizontalnih polica, žljebova, kamina. Tehnički ništa preteško, u penjačicama ili pristupnim cipelama u nizini bi po tome pretrčavali. Ovdje gore, u gojzericama, a u gornjem dijelu stijene i u derezama, to je ipak nešto drugo. Pošto smo obojica prvi put ovdje dosta vremena smo gubili na traženje smjera, a kasnije i na pretjecanje naveza koji su krenuli prije nas. Također kako nismo znali što nas čeka u svakom nadolazećem cugu nismo riskirali nego smo išli 'safety first': jedan osigurava drugi penje. Kasnije se uspostavilo da je to bila pogreška, trošili smo previše vremena. Bolje je peglat paralelno bez štandanja,a  s postavljanjem par  međuosiguranja, uz eventualno 2-3 iznimke gdje je ipak pametno uštandati se. No kako smo pretjecali dosta naveza nismo imali dojam da smo prespori.
 
A toj sporosti sam najviše doprinosio ja: nabijanje kila umjesto kondicije i preskakanje planiranog aklimatizacijskog uspona (Monte Rosa) baš i nije najpametnija priprema za Matterhorn.
 
Na Pic Tyndall, 4.250 m, smo izašli u podne, prošetali po uskom grebenu do absail točke za Enyambee sedlo. Kratke konzultacije; do vrha možemo stići bez problema, ali ne gine nam povratak po mraku u donjem dijelu iznad Carella gdje nas čekaju dijagonalna prečkanja prema dole i traženje štandova,.. ili bivakiranje negdje u stijeni bez bivak vreće i samo s jednom astro folijom. Trebalo nam je otprilike dvije sekunde da odlučimo: ma daj zaboravi. Pada hedonistički piknik na grebenu, uštandavamo se, sunčamo i žvačemo čokoladice. Nigdje nikoga, oni koje smo pretjecali su očito poodustajali negdje dole, a oni koji su krenuli na vrijeme su ispred nas na završnoj stijeni. Par naveza je u stijeni  i jasno vidimo cijeli smjer do vrha. Barem ćemo znati za drugi put.
 
I onda je naletjela slovenska trojka, solo penjač + navez. Koriste naše postavljeno uže za spust na Enjambee i nastavljaju prema gore, navez klasičnom rutom a solista je opalio nešto čudno skroz izvan smjera. Čovjek je stvarno dobar, kasnije u domu je rekao da je išao 'malo prošetati sa strane'. Povratak u dom, uglavnom abseilanje, nešto odpenjavanja i to neugodno prečkanje dijagonala.
U domu večera, upoznavanje s novopridošlim penjačima i onima koji su sišli sa stijene, čavrljanje i spavanac, ujutro ćemo razmišljati što dalje.
 
Za razliku od prve noći ja sam spavao kao top tako da sam tek ujutro doznao da je bila frka, da se jedan penjač gušio i da ga je pokupio helikopter. Heliodrom je na 5 metara od skloništa, skoro na krovu i kad slijeće/uzlijeće cijeli dom se trese. Ja nisam čuo ništa od toga. Jutarnje konzultacije: nismo ponijeli hrane za dulji ostanak gore, većina je u autu. Imamo za povratak do dole, pa onda drugi dan na Breithorn, Pollux, Castor.., kako smo startno planirali. Ali.., ili…., ukratko, nije nam se silazilo dole bez vrha, stazu i know-how smo sada imali, vidjeli smo i Janeze što su napravili., jedino smo bili kratki s hranom, a na Cervino se ne penje gladan. A imali smo i još dvije stvari: Orsat volje a ja podlosti. Tako da je to bilo otprilike ovako:
 
- 'Jel bi ti to mogao spiz..ti solo?'
-'Bi!!'
-'Ok, ja ću se onda žrtvovati i danas cuclati čaj i jednu čokoladicu, sva ostala klopa i pločice idu tebi, dižemo se ujutro, radim ti doručak a ja ću ostati gladovat u domu, topim snijeg i čekam te s čajem.'
-'Da?'
-'Da.'
 
Tako je Orsat drugi dan, ovaj put u 4 ujutro, krenuo solo gore. Pretekao je onih nekoliko naveza koji su krenuli prije njega,  stigao na vrh, poslikao se i dojurio nazad. Sve to je nagurao u ukupno 8 i pol sati! A ja sam u međuvremenu pojeo sve konzerve tune koje sam našao u domu, kao i pakete tjestenine koje sam maznuo s polica i skuhao, tako da sam 'gladovao' kao stari Rimljani u zlatno doba carstva…, ali ajde, barem sam Orsata dočekao s pravim ručkom, a udario sam i propagandu o tom solo usponu tako da je Orsat bio zvijezda dana kad se vratio. Nakon klopanja i odmora krenuli smo dole za Breuli-u i nazad u kamp u Valtournenche-u. Prognoza se pokvarila tako da smo se ujutro spakirali i lagano otkotrljali do Samobora.
 
Eto, to bi bilo to. Nije bilo neke posebne drame i/ili avanture vrijedne piskaranja, i ovo je bilo previše. Mirjana, molim da to više ne tražiš od mene. Slike u prilogu, gdje ih ne vidite – povećajte da pronađete penjače.
Pretplati se na ovaj RSS feed