Od Zavižana (Babić siče) do Alana

Prvi dvodnevni izlet nakon dvogodišnjih nedaća s koronom obilježilo je pitanje svih pitanja – hoće li u nedjelju biti kišovito od 9 sati ili od 14. Subota je bila idealna – prohladno vrijeme, sunčano, poželjno za planinarsku priču s pogledima na zemljopisne vedute primorske strane Velebita od kojih zastaje dah. Sve je krenulo od Babić siče odakle se markiranim putom slijedi Trag čovika, osmišljena poučna staza koja svjedoči o povezanosti čovjeka s prirodom u vremenima koja su nepovratno nestala. Zapušteni pašnjaci, zidine i ruševine ljetnih stanova, suhozidi, umijeće slaganja kamena uvjerljivo potvrđuju da je život bio surov i težak, a Pandorin pašnjak kao da čuva u imenu život stanovnika ovih proplanaka.

Spustivši se do raskrižja za Kladu i  Zavižan, nastavljamo nizbrdo stotinjak metara i skrećemo prema Alanu, jasno obilježenim smjerom na stijeni. Ono što zatim slijedi u osam sati planinarenja spuštanje je i uspinjanje, hodanje  izohipsom koja prati dvadesetak kilometara primorsku velebitsku padinu. Na tom putu izmjenjuju se napušteni dolci, travnjaci, stijene i vrhovi, livade i proplanci, pogledi na primorske otoke. Teško je u riječi pretočiti slike iz prostora kojim prolazimo pa je najbolje fotografirati ne bismo li barem djelomično sačuvali uspomenu na trenutak. Na Alanu grah i gužva; smiraj dana i uobičajena strka oko noćenja. Opuštanje.

Sutradan nas čeka šesterosatni povratak Premužićevom stazom do Zavižana, odnosno Babić siče, s pogledima na znane i neznane kukove, planine i vrtače, dulibe i ponikve. Svjedočanstva o biljnom i životinjskom svijetu, prostoru i čovjeku kroz tijelo i duh Martina, Daniele, Vivi, Vesne, Makija, Dine i Tone.

Fotografije: Daniela, Dino, Martin, Vesna