Izvještaj s 4. izleta 13. planinarske škole
Mislim da nitko od nas nije mogao znati što nas čeka na Okiću, a nakon tog izleta vjerujem da
se dijelimo u dvije grupe: one koji su već proguglali koliko košta alpinistička oprema i one
kojima je jedno iskustvo bilo sasvim dovoljno.
Na predavanju prije izleta, Dražen je dao sve od sebe da nas upozna s opremom, pokaže nam
svaki dio alpinističkog paketa, demonstrira vezanje čvorova i ispriča nam sve što trebamo
znati kad se nađemo na planini. U subotu se sve svelo na nekoliko važnih pravila: vjeruj
opremi, NEMOJ SE HVATATI ZA UŽE i nemoj se bojati.
Imala sam osjećaj kao da navlačim svemirsko odijelo dok su mi pokazivali kako se oblači
pojas i ferata set. U trenutku kad sam zakačila prvi karabiner na sajlu na Žoharu osjećala sam
se kao da sam zakoračila u neki drugi svemir. Oko mene više nisu postojali nikakvi zvukovi,
mirisi ili okus – samo kamen i misao gdje staviti nogu. Pazila sam da uvijek jednim
karabinerom budem zakačena za sajlu, ostalo sve je nestalo. Nisam znala da postoji osjećaj
koji je istovremeno toliko meditativan i toliko fizički izazovan.
Ferata je prošla u tren oka, srce još nije stiglo uhvatiti normalan broj otkucaja, a već smo
stajali podno stijene za penjanje. Iskreno, mislila sam da će to biti lakši zadatak i bila sam
jako pametna za sve ljude koji su penjali prije mene: „Stavi nogu na ovaj kamen“, „Malo
lijevo moraš više ići“, „Ajde, samo digni ruku malo više“. Sve dok nije došao red na mene.
Skamenila sam se nakon prvih nekoliko penjačkih koraka. Moj prvi pokušaj penjanja završio
je neslavno jer sam napravila zabranjenu stvar – primila uže – što je rezultiralo kotrljanjem
po stijeni i spuštanjem na (sigurno) tlo. Najviše od svega patio je moj ego jer „sigurno će se
svi popeti“ i „preslaba si da uspiješ“.
A onda sam se sjetila jedne mudre stvari koju mi je rekla moja yoga učiteljica: pokušaj uživati
u činjenici da nešto ne možeš. Jednog dana ćeš, ako se dovoljno potrudiš, to moći i
nedostajat će ti taj početnički osjećaj žara i uzbuđenja. Pa sam si pomislila da možda mogu
probati uživati u tom osjećaju da sam početnik, da ovo radim prvi puta i da se ne mogu
popeti, a i ponudili su mi priliku da probam opet.
Pomogla je i Helena koja nam je svako malo ponavljala da ovo radimo po prvi puta u životu i
da to radimo najbolje što znamo i možemo.
Nikola je spojio sve što treba spojiti, ekipa u podnožju bila je velika podrška i davala savjete i
ja sam opet krenula. Najteži dio sam prošla, a onda me negdje na sredini stijene uhvatio
nalet adrenalina i straha zbog kojeg sam mislila da je to to – ovako završava moj mladi život i
sad imam dvije mogućnosti: reći da me odmah spuste na zemlju ili ostati ovdje visjeti kao
primjer i upozorenje svima da ne pokušavaju ovo. Duboko disanje uvijek pomaže. Dignula
sam jednu nogu, pronašla prostor za ruku i uz još jedan nalet adrenalina napravila nekoliko
penjačkih pokreta koji su me doveli do vrha. Nakon spuštanja, nekoliko sam minuta bila
doslovno bez teksta što je za jednu novinarku rijedak slučaj.
Nakon penjanja, absajlanje je bila čista ( i opet adrenalinska) poslastica. Dražen nas je vezao
na vrhu, Maja nas je osiguravala s donje strane – oboje ljudi kojima vjerujem dakle moj
zadatak bio je jedino prepustiti se. Nisam čak trebala misliti na fotografiranje jer se Hrvoje
brinuo da imamo savršene penjačke fotke. Isplatilo se i jedino mogu reći da je prekratko
trajalo. Sve skupa!
Iako bi netko mogao pomisliti da od silnog adrenalina nisam bila gladna, to nije bio slučaj.
Nakon svih penjanja i spuštanja pao je prvi sendvič.
Dvije su se grupe tada zamijenile: mi koji smo penjali otišli smo na orijentaciju, a ekipa s
orijentiranja nije ni znala što ih čeka. Nakon adrenalinskog naleta, orijentacija je bila sasvim
drugi đir. Moram priznati da sam se u jednom trenutku uhvatila kako zamišljam Branku kao
Super Ženu sa crvenim plaštom koja rengenskim vidom skenira kartu i vidi stvari koje su
ljudskom oku nevidljive. Realno, ja sam bila toliko umorna da sam jedva držala kartu u
rukama, a kamoli vidjela na karti koja točkica je drvo, a koja vinograd. I sve je išlo u dobrom
smjeru sve dok se jedan kompas u grupi nije izgubio. Nećemo imenovati čiji, ali ime joj je
veoma tajnovito. Tada je cijela grupa naučila da se kompas nosi uvijek oko ruke, ali naučili
smo i važnost detaljne karte. Naime, osoba tajnovitog imena znala je na karti točno pokazati
kraj kojeg se kamena kompasu izgubio trag i Branka je poput vjeverice odskakutala u šumu i
pronašla kompas dok smo je mi, poput umorne ( i u mom slučaju izgladnjele) djece, čekali na
dogovorenom mjestu. Na temu drugog dijela izleta mogu samo reći da ako se ikad izgubim u
šumi voljela bih da to bude s Brankom.
Kad sam došla kući mama se malo zabrinula jer sam rekla da nisam gladna. Uspjela sam
samo prebrojati dvije ogrebotine na ruci, 7 masnica na lijevoj nozi, dvije na desnoj i zaspala
sam s osmijehom na licu u roku dok kažeš Okić.
Ines Ibrišević
