Kružni planinarski put”Kroz Samoborsko gorje” ili danas Samoborska obilaznica je jedna od najstarijih hrvatskih obilaznica i jedna od obilaznica s najvećim brojem obilaznika. Planinarska društva “Japetić” i “Dr Maks Plotnikov” iz Samobora, te “Željezničar” iz Zagreba dogovorili su 1958. godine osnivanje obilaznice (transverzale) po Samoborkom gorju. Tijekom godine marljivo su obnavljali postojeće markacije i trasirali nove puteve, te 9. studenog iste godine otvorili obilaznicu. Ona je markirana u obliku velike kružnice, koja započinje i završava u Samoboru.
Kako svaku obilaznicu predstavlja njen dnevnik u koji se utiskuju žigovi kao dokaz obilaska određenog predjela tako je i u ovom slučaju odmah štampana mala knjižica koja je nosila naziv “ISKAZNICA” kružnog planinarskog puta “KROZ SAMOBORSKO GORJE” i postavljeno 6 žigova na kontrolne točke: Planinarski muzej Hrvatske u Samoboru, Okić (žig u Klakama), dom “Janko Gredelj” na Oštrcu, Šoićeva kuća, Dom XIII proleterske na Japetiću i Noršić Selo. Prve prigodne numerirane značke dodijeljene su početkom 1959 godine.
Transverzale su tijekom šezdesetih godina postale popularne pa je to bio razlog dolaska mnogih planinara iz Hrvatske, i ostalih tadašnjih republika bivše Jugoslavije u Samoborsko gorje, što je uzrokovalo veliki potražnju za dnevnicima. Nakon nakon nekoliko godina iskaznica je rasprodana i PD “Japetić” izdaje novu, privremeno na listu papira (šapirografsku). Tijekom godina, u skladu s novim trendovima, mijenjao se izgled dnevnika i povećavao broj kontrolnih točaka.
Po završetku izgradnje doma na Velikom dolu, kružni put dobiva novu, sedmu kontrolnu točku. Prilikom proslave 20-obljetnice kružnog puta, 1978 godine, markacije su obnovljene, trasirani su novi putevi, izdan je novi dnevnik s vodičem i dvobojna grebenska karta. Proširen je broj kontrolnih točaka za još dvije, vrh Plešivice i izletište u Slanom Dolu.
Prvih tisuću dnevnika prodano je za pola godine pa je 1979 i 1983 tiskano drugo odnosno treće izdanje. Četvto izdanje izdano je 1983 i štampano u rekodnih 5000 primjeraka. Sveukupno od 1958 godine štampano je 15000 dnevnika te dodjeljeno 5641 značke.
Broj prodanih dnevnika s vodičem dokazuje kako je Samoborsko gorje popularno među planinarima, naročito Zagrepčanima. No na žalost, ukidanjem jeftinijeg prijevoza između Zagreba i Samobora naglo je opao broj posjetitelja Samoborskog gorja jer je cijena prijevoza vrlo važan faktor pri planiranju izleta.
Danas je kružni put je izgubio smisao onog “kružni” jer je Samoborsko gorje isprepleteno planinarskim putevima, te se do svake kontrolne točke može stći iz više smjerova. Možemo reći da je svaka k
ontrolna točka lokalitet za sebe i pristup do svake je dio vlastitog izbora obilaznika. Potaknuti tom činjenicom, prilikom proslave 80. godišnjice društva 2003. godine štampan je novi dnevnik koji je baziran na točkastom sistemu što znači da više nema definiranu trasu obilaska već su samo zadane kontrolne točke, a obilaziku je prepušten odabir puteva kojim će ih obići. Novi concept obilaznice nekako je odmah nametnuo i promjenu njenog imena pa je tako umjesto naziva kružnim putem kroz Samoborsko gorje dobila ime SAMOBORSKA OBILAZNICA. Njenim izdavanjem nije prekinut kontinuitet ove skoro najstarije obilaznice već je uz novi izgled spomen značke nastavljeno numeriranje značaka od broja 5000.
Promjenama stara obilaznica nije ukinuta, jer se njene kontrolne točke ne ukidaju, pa stoga stari dnevnici vrijede neograničeno.
Administraciju Kružnog puta vodio je od 1958. do 1978. g. Ivica Sudnik, a od 1979. ju vodi Zdenko Kristijan.