Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine 6 – 11.7.2021.
Naslov 6. epizode: Kako stići do Samobora preko dvije tisuću metara visoke planine i najduže rijeke bez vlaka koji više ne vozi
Uvod
Spustio sam se preko Gornje Kustošije, prešao Savu pa trasom kojom je nekada fućkala Samoborčekova lokomotiva ušao u svoj grad. Krenuo sam iz Iloka prije 39 dana, prehodao sam 640 kilometara i nisam stao niti jednog trenutka.
Široka žitna slavonska polja uz koja se crvene makovi, mirna baranjska sela puna ptica i trešanja što rastu uz šorove, zeleni Papuk, pusta zemlja zapadne Slavonije, Podravina, Međimurje, Zagorje…danas je prvi dan odmora, a sutra nastavljam preko Samoborskog gorja i Žumberka i Gorskog Kotara prema Savudriji. S prvim jesenskim danima trebao bih stići u Prevlaku i zaokružiti ovu nevjerojatnu priču. Dočekali su me moji ljudi na našem glavnom trgu. Znaju oni kakva sam zvijer, znaju da me baš ništa neće zaustaviti, vrućina, planina…nula bodova – uvijek tako kažem.
PUT
2.7. petak Ivanec – Belec; dan trideset i četvrti
Napisao sam prošli puta da je plan prijeći sa sjeverne na južnu stranu Ivanščice (ima i drugačijih inačica imena ove planine, ali ovo je najtočnije) iz Ivanca, gdje sam odsjeo kod Martine u kleti u mjestu Kaniža, do Gornje Selnice, na strani grada u kojem obitava naš Dean, Vitez od Zlatara. Vodili smo nedavno zanimljivu diskusiju u malom krugu velikih ljudi, gdje su granice Hrvatskog zagorja, te kako se isto dijeli nekako. Bilo je zanimljivih teza, no evo što je službeno:
Hrvatsko zagorje je kulturno-povijesna hrvatska regija i zasebna prirodno-zemljopisna cjelina u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Od Zagreba je odvojeno Medvednicom, odakle mu i naziv – „za gorom“. To je pretežno brežuljkast kraj između Medvednice, Kalnika, rijeke Drave, Sutle i Save čijim se središnjim dijelom, u smjeru zapad-istok, pruža gorski niz Maceljska gora – Strahinjščica – Ivanščica – Varaždinsko topličko gorje koji dijeli Zagorje na dva dijela – sjeverno i južno. Sjeverni dio Zagorja obuhvaća Varaždinsku županiju, a južni Krapinsko-zagorsku županiju.
Vratimo se mi na moj uspon na najvišu planinu Hrvatskog zagorja. Uživao sam u dobro obilježenoj planinarskoj stazi sa sjeverne strane uspona. definitivno je potpuno drugo shvaćanje i poštivanje ove planine u gore spomenutom sjevernom i južnom dijelu Zagorja. Po onome što sam vidio sjevernjaci više cijene i koriste blagodati planinarenja. Možda je to samo subjektivno, no imaju čak i ukrase na putu do vrha.
Svi planinari i izletnici koji se za uspon do vrha Ivančice odluče trasom od Žganog vina preko Mrzljaka, grobeka i Črnih mlaka, na svom će se pohodu susresti s neobičnim čuvarima staze. Najprije će ih na predjelu između Mrzljaka i grobeka dočekati ogromni bumbar. Malo dalje, prema Črnim mlakama, srest će povelikog puža s kućicom koji je „krenuo“ nizbrdo, a tu negdje će se, oči u oči, susresti i s neraspoloženom sovom. A na kraju, kod gornjih Črnih mlaka, kao što i priliči svakoj mlaki, dočekat će ih povelika – žaba.
Cijela ova nesvakidašnja planinarska fauna stilizirana je u panjevima zatečenim na licu mjesta i rad je ivanečkih umjetnika Darija Horbeca (kiparenje motorom pilom!) i Duška Prašnjaka, koji su skulpture postavili želeći razveseliti posjetitelje i Ivančicu obogatiti novom turističkom atrakcijom.
Obojica su članovi HPD-a Ivančica i ovo je njihov prilog svom društvu i svojoj planini. Kako najavljuju, ovo je tek početak, pa se samo možemo nadati da će nas na stazi uskoro dočekati još koji zanimljiv stanovnik Ivančice.
Ivanščica je najviša planina Hrvatskog zagorja. Sjeverna padina koja se spušta u dolinu rijeke Bednje ima izrazito planinsko obilježje, strma je i slabo razgranata. Ivanščica je duga oko 30 km i široka do 9 km. Pruža se u smjeru istok-zapad i pravi je tip ulančane planine s najvišim vrhom na 1060 metara. Planinski pojas iznad 300 metara visine pokriven je pretežno bukovom šumom. U nižim dijelovima ostaci su prvobitnih šuma hrasta kitanjaka i običnog graba. Unatoč pitomom izgledu, u planini ima velikih strmina, pa i golih stijena.
Alpske značajke imaju kameniti greben Legesičine, stijene ispod Beliga i strma hridina s ruševinama Belec-grada na vrhu. Vrh Ivanščice nalazi se na 1060 metara nadmorske visine. Uz Planinarski dom “Pasarićeva kuća”, na vrhu Ivanščice nalaze se i dva vidikovca. S manjeg vidikovca “Stričevo” pruža se pogled prema Ivancu, Varaždinu i Međimurju.
Na najvišoj koti sagrađen je vidikovac „Piramida“, visoka 10 metara. Vidikovac je bez premca po vidiku zbog središnjeg položaja u Zagorju. Sagrađen je od željeza na betonskim temeljima. Okoliš planinarskih objekata je uređen, a postavljene su drvene klupe i stolovi. Planinarski dom Pasarićeva kuća lijepa je zidana prizemnica s dvije blagovaonice, kuhinjom, smočnicom i predsobljem. U potkrovlju su dvije spavaonice. Ima grijanje u svim sobama, struju i pitku vodu. Dom je nazvan po predsjedniku HPD-a prof. Josipu Pasariću. Nasuprot domu je depandansa koja služi kao spremište, sanitarni čvor i prostorija za potrebe HPD-a Ivančica.
Nisam se baš oduševio uslugom u spomenutom domu, naviknut na odličan servis koji imamo na našem domaćem bregu na Japetiću, gdje je normalno da u podne u petak dobijete sve što možete poželjeti. Ovdje sam tek nekako dobio piće za osvježenje, a hrana je bila predviđena tek iza 15 sati. Srećom bilo je nešto ljudi, jedna nemirna trkačica i jedan avanturist Robert, koji je inzistirao pomoći, jer je bilo problema sa rutom za spust koju nam je sugerirao Komoot, ne znajući da južne staze za uspon/spust nisu baš raskrčene i prohodne. Srećom, spomenuta trkačica traila, kojoj nisam upamtio ime i začudo, nisam se niti fotografirao sa njom, koristila je istu aplikaciju i uputila me na spust preko starog grada Belec i mjesta Belec, koje je ionako bilo na mojoj ruti poslije Gornje Selnice.
Belecgrad se prvi put spominje godine 1334. kada iz gospodstva Fridrika Celjskog prelazi u posjed Petra Gisinga. Obitelj Gisinig gospodarila je Belecgradom sve do godine 1339., kada je postao kraljevskim posjedom. Nakon kralja, utvrdom je vladala obitelj Celjski (od 1399.), Katarine Branković (od 1456) obitelj Vitovec (od 1457.), Jakob Székely (od približno 1489.), Ivaniš Korvina (od 1494.), Beatrica Frankapan (od 1504.), Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern (od 1509.), obitelj Gyulay (nakon 1514.), obitelj Turóczy (od 1567.), Sigismund Keglević (od 1634.), Tomo i Aleksandar Mikulić Brokunovečki (od 1635.), kraljevska blagajna Habsburške Monarhije (od 1657.), Juraj II. iunior Erdődy (od 1657.), Elizabeta Keglević rođ. Erdődy (od 1674.), Ana Barbara Auersperg (prije 1706), Adam Benedikt Rattkay (od 1706.) i Franjo Matačić (od 1720.). Za vladavine Rattkaya ili Matačića Belečka je utvrda napuštena, a središtem posjeda postaje obližnji dvorac u Selnici.
Ostaci utvrde nalaze se približno 3.5 km sjeverno od današnjeg mjesta Belca, na zaravanku s triju strana strmog brda, na apsolutnoj visini od 540 m. Utvrda je u tlocrtu nepravilan trapez dugačak približno 60, a širok 21 m. U sjevernome dijelu utvrde nalaze se ostaci dvokatne palače. Između nje i južnog obrambenog zida nalaze se ostaci gospodarskih građevina, koji se stražnjom stranom naslanjaju na zapadni i istočni obrambeni zid.
U mjestu Belec me po dogovoru sačekao naš Vitez iz Zlatara (aka Dean Popek) i odveo me na zasluženi odmor u svoje dvore u Južnoj ulici. Bilo je to neplaniranih 16 kilometara za petak, nakon mučnog spuštanja kroz sparinu u šumi kojoj nije bilo kraja, sa teškim teretom na leđima koji ne olakšava spust, naprežući koljena.
3.7. subota Belec – Lovrečan (Zlatar); dan trideset i peti
U subotnje jutro, imao sam društvo na etapi završnog spusta sa zagorske planine, i pomislio sam kako je barem za dva dana gotovo sa usponima. No, s obzirom da mi se u hodanju pridružio moj domaćin Dean, poznavatelj zlatarskog kraja, odmah iza Gornje Batine, poveo me sporednom cestom kroz vinograde, obećavajući predivne vidike, mirniji krajolik glede prometa i nadasve kraći put do cilja subotnje dionice. Kakva je to samo bila navlakuša?! Naime, i Željko je sa Tatjanom, s obzirom da se planiralo okupljanje cijelog logističkog štaba u vitezovim dvorima za popodne, došao do istih, ostavši svoj crosshighlender i uputivši se na kraću rutu zlatarskim krajem sa intencijom da nas sustignu negdje kroz spomenute vinograde.
Kada skrenete u Gornjoj Batini, na jednom desnom zavoju glavne ceste prema Zlataru, lijevo među vikendice i kuće, odmah kreće uspon! I to kakav, na dijelove i dobrih 10-11%. I ne prestaje! Iza svakog zavoja ima još, sve do nekih 300 metara n/m kada se lagano izravnava, ili nažalost kreće nizbrdo, no jasno je da odmah iza nekoliko zavoja slijedi nova, nenadana uzbrdica sa sličnim postotkom uspona. Eto, tako je sam “uživao” u skraćenoj stazi, tegleći svoj ruksak- uzbrdo i uživajući u vidicima.
U jednom trenutku, poslao je Željko Dejanu poruku da vidi kako napredujemo, i slijedio je odgovor sa slikom, otprilike 1,5 km od vitezovih južnih dvora. Oni su bili na nekih 7,5 km u tom trenutku pa je procjena bila da bismo mogli doći u slično vrijeme do cilja. No mi smo već nakon nekoliko stotina metara stali pozdraviti Dejanove poznanike koji kampiraju na bregu u uređenom kamperu i parceli kojom slobodno trčkara prekrasan irski seter. Radilo se o glazbeniku, članu nekada vrlo popularnih Lordova, Vladi Kušecu Kmici i njegovoj partnerici Nizozemki Betty. Uživaju u zasluženoj mirovini na sunčanom bregu.
Samo nekoliko kleti dalje, sreli smo domaćicu Zdenku, koja je u deset minutnom razgovoru sa na tečnom zagorskom dijalektu (jednom od nekoliko u ovoj nevelikoj regiji) opisala što radi, i objasnila mi kako se koristi vinjak, stari alat za baš sve u vrtu i oko kuće, sa kojim je “zavitlala” nekoliko puta blizu mene, no svi sudionici na prikazanoj fotografiji su ostali neozlijeđeni.
Nakon dvadesetak minuta od one poruke naišli su na nas Tatjana i Željko i našli nas kako polako šetamo hrptom, sada već nedaleko vitezovih dvora, od kojih nas je dijelila samo još jedna šuma, kroz koju smo namjeravali proći, dok su oni, nakon što smo su nas sustigli, otišli okolnom cestom prema Zlatar Bistrici, gdje se točno na granici dva mjesta nalazi lijevo skretanje do kućice na kraju ulice u miru luga i prekrasno pokošenog okolnog polja, u kojoj obitava naš vrijedni domaćin. Potrudio se nabaviti sve potrebno za roštilj, uključujući i potpuno novi roštilj, koji je “krstio” spremajući dovoljne količine mesa nakon naših aktivnosti, a i svih potrebnih tekućina za pridošle Zvonimira M., našeg umjetničkog direktora, Smokera, našeg pilota helikoptera, koji nadzire moje napredovanje iz zraka, te naš spomenuti dvojac, Tatjanu i Željka, koji me gotovo svaki tjedan barem jednom “slučajno” sretnu na nekoj dionici i stalno pružaju svu logističku pomoć iz baze u Samoboru.
4.7. nedjelja Lovrečan – Gornja Stubica; dan trideset i šesti
Nakon ugodnog druženja u malom krugu za mene velikih ljudi i prijatelja u vitezovim dvorima, odmora od najviše zagorske planine, slijedilo je primicanje zagrebačkom bregu u nekoliko etapa. Planirali smo da zadnjeg dana vikenda prevalim put do podnožja Medvednice rutom od Lovrečana, pa kroz Poznanovec, Bedekovčinu, zatim opet malo razgledavanja zagorskih vinograda sa cesticama koje idu gore i dolje u intervalima, kroz Lepu Ves do Donje Stubice. Tako sam i prošao prvo kroz Poznanovec, da bih stigao do Bedekovčine, gdje sam planirao proći kroz poznata jezera.
Kao i uvijek, naravno da sam sreo nekoga i baš tamo je bila planinarka Marina iz Konjščine. No, recimo koju o Bedekovčini. Općina Bedekovčina smještena je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, u regiji najbolje prometne povezanosti u Hrvatskoj, svega 40-ak km od Zagreba, 30-ak km od Slovenije i 14 km od Svetišta MBB u Mariji Bistrici. Osim blizine glavnog cestovnog prometnog pravca, državne ceste D1, kroz mjesto prolazi brza cesta Zabok – Bedekovčina – Popovec te željeznička pruga Varaždin – Zagreb. Smještena u samom srcu Krapinsko – zagorske županije, Općina Bedekovčina s više od 8000 stanovnika najveća je općina, a treća po redu jedinica lokalne samouprave u Krapinsko – zagorskoj županiji.
Mogu se pohvaliti dugom i bogatom poviješću te su tako 2017. godine slavili 750 godina prvog pisanog spomena bedekovčanskog kraja u darovnici kralja Bele IV. Općina Bedekovčina često je opisivana kao stara i plemenita zbog bogatog plemenitog nasljeđa obitelji Bedeković Komorski kao jedne od najstarijih hrvatskih plemićkih loza. O plemenitoj bedekovčanskoj povijesti svjedoči bogatstvo općine znamenitostima poput dvoraca, vjerskih objekata te parkova i perivoja. Općinu krase tri predivna dvorca nastala u 18. stoljeću- dvorac Bedeković-Vranyczany u Gornjoj Bedekovčini, kurija Bedeković u Donjoj Bedekovčini te dvorac Sermage u Poznanovcu. U Bedekovčini se nalazi i arheološko nalazište utvrda Kiebel kao dio tadašnjeg plemićkog grada Castrum Cubul.
Najveću ljepotu bedekovčanskog kraja predstavljaju Bedekovčanska jezera koja su bogata raznim vrstama riba što osobito privlači ribiče na rekreativni ribolov. Šetnice oko jezera, prekrasna priroda i zelenilo, pjev raznolikih ptica, ribolov, ribička kuća koja nudi okrjepu samo su dio onog zbog čega se posjetitelji opet vraćaju u Bedekovčinu. Bedekovčanska jezera popularno su kupalište i šetalište ali i mjesto održavanja brojnih manifestacija poput Sajma i izložbe zagorskih vina, Glazbenog festivala “Igrajte nam mužikaši i Ljeto na Bajerima…eto, zato sam tuda prošao.
Uslijedio je uspon kroz prekrasne zagorske vizure, vinograde i obrađena polja. Vrijedni ljudi žive u tom kraju, a cijelo vrijeme, nakon posljednjih uspona, preda mnom se ukazivala velika planina, druga u nekoliko dana, Medvednica. Plan je bio proći preko zagrebačkog brega u dva dana, prvo u ponedjeljak od Donje Stubice do Planinarskog doma Runolist, o čemu ću pričati u opisu sljedećeg dana, a u utorak se popeti do vrha, do Sljemena i TV tornja, te se spustiti sredinom prema zapadu i doći do civilizacije u Gornjoj Kustošiji. Srijeda je zahtjevna jer je cilj preko Podsuseda doći skroz do Samobora, “u cugu”, nekih 22 kilometra, ali potpuno urbanih i po ravnom. Četvrtak je prvi pravi dan stajanja, nula kilometara, odmor i taktičko planiranje B2 pod sekcije sa kriznim štabom.
Donja Stubica 1997. godine dobila je status grada. Nalazi se u južnom dijelu Krapinsko-zagorske županije i prostire se na 44 km2. Smještena je u centralnom dijelu sjevernih padina Medvednice, u središtu stubičke doline. Svojim južnim dijelom obuhvaća bujne šume Parka prirode Medvednica, a na sjever prostire se prema dolini rijeke Krapine. Graniči s Gradom Zabokom i Općinom Bedekovčina na sjeveru, na sjeverozapadu s Gradom Oroslavje, na zapadu i jugozapadu s Općinom Stubičke Toplice, na jugu s Gradom Zagrebom, a na istoku s Općinom Gornja Stubica.
Grad Donja Stubica čini 10 naselja; Donja Podgora, Donja Stubica, Gornja Podgora, Hižakovec, Hruševec, Matenci, Milekovo selo, Pustodol, Vučak i Lepa Ves. U njima, prema popisu stanovništa iz 2001. godine živi 5 930 stanovnika.
5.7. ponedjeljak Gornja Stubica – PD Runolist; dan trideset i sedmi
Na fotografiji se vidi oznaka ulaza u jedan od parkova prirode koji su neki od ciljeva ovog puta i hodanja kroz lijepu našu. Pogledati i posjetiti sve parkove prirode i nacionalne parkove, koji se nađu na putu. Nekoliko rečenica o nama vrlo bliskom Parku prirode Medvednica.
Zelena planina koja čuva leđa gotovo milijunskom gradu. Čovjek je na Medvednici ostavio trag još prije 45 000 godina, kada su neandertalci obitavali u špilji Veternici. Danas je ona dom za 18 vrsta šišmiša. Ime planine čuva sjećanje da su ovdje u mnoštvu živjeli i medvjedi. A tisuću godina staro drvo tise možda u sjeni skriva crvenu gljivu – vještičje srce. Jer nekoć su se ovdje uistinu sastajale vještice, a kada su pale na tlo, na tom je mjestu iznikla crvena gljiva. Samo je ona mogla razgraditi smjelo vještičje srce.
Medvednica je planina pobjednica u odolijevanju pritiscima urbanog okruženja koje je danas milijunsko. Zagreb je grad u koji se može ući kroz zaštićeno područje – Park prirode Medvednicu.
Razloge dolaska na Medvednicu vremena su mijenjala. Nekoć su preko Medvednice zagorski težaci nosili plodove svog rada na zagrebački plac, dok je danas Medvednica odmorište i zeleni izvor snage svima, a ponajviše gradskim ljudima.
U „klimi bukve“ – kakva vlada na Medvednici – moguć je istinski doživljaj razlike svih godišnjih doba. Gole ili snijegom pokrivene zime. Zeleno svježeg proljeća. U zelenilu dozrelog ljeta. Najsnažnijih boja jeseni u šumskom buketu. Sve su to impresivne medvedničke mijene u bojama.
U Parku živi 91 strogo zaštićena biljna vrsta. Među strogo zaštićenima je i tisa (Taxus baccata), koja je na izvornim staništima u Europi pred izumiranjem. Na Medvednici ne samo da se mogu vidjeti pojedinačna stabla tise, već i cijela šuma tise i lipe. Osobito je impresivna ona na lokaciji Krumpirište, stara više od tisuću godina. Postoji vjerovanje da rijetko drvo tise ima velike moći, što se ogleda i u suvremenoj fantastičnoj literaturi. Zli čarobnjak Voldemort iz serijala knjiga o dječaku Harryju Potteru ima čarobni štapić napravljen od tisovine.
Biljni pokrov Medvednice najvećim su dijelom očuvane i vrlo različite šumske zajednice zbog razvedenosti reljefa i različitih geoloških podloga i tipova tla. Podnožje planine pokrivaju šuma hrasta kitnjaka i grabove šume koje okružuju planinu. Tu su i šume pitomog kestena i bukove šume. Iznad 800 metara visine dolazi se do panonskih šuma bukve i jele. U hladnim i vlažnim udolinama šume su gorskog javora i jasena. Na južnim padinama planine nalaze se šume hrasta medunca i crnog jasena kao i šuma hrasta kitnjaka s crnim grahorom. Nevjerojatna je raznolikost šume na Medvednici i upravo je ona razlog da je 1963. godine proglašeno čak osam posebnih rezervata šumske vegetacije u kojima je zadaća upravljanje održavanjem prirodne ravnoteže.
Životinjski svijet nekoć je bio daleko raznolikiji. Samo ime planine izgovara svoju povijest. No, medvjedi već stoljećima ne žive na Medvednici. Urbanizacija je uzrok nestanka i drugih životinjskih vrsta: risa, vuka, jelena, tetrijeba i vidre. Da su oni itekako bili prisutni, dokazuju i imena okolnih sela i predjela: Medvedski breg, Vučja jama, Vukov dol ili Risovo polje.
Planina koja se vidi s gotovo svakog gradskog prozora koji gleda na sjever stanište je malih životinja, glodavaca, ali i velikih papkara kao što su srna i divlja svinja. Ima i manjih zvijeri poput divlje mačke, lisice, kune i lasice. One su pravi noćni lovci Medvednice. Posebni stanari Medvednice su šišmiši. Tu ih je u Parku 24 vrste, od kojih je 7 na popisu vrsta Natura 2000, a jedna je nacionalno važna. Njihov su dom špilje, napušteni rudnici, kamenolomi, duplje drveća i potkrovlja kuća. U jednoj noći jedan šišmiš pojede do šestotinjak komaraca. Njihova korist uvelike premašuje mitove koji ih znaju koštati života jer ih se ljudi boje.
Medvednička špilja Veternica okamenjena je povijest. U njoj je zabilježen život prije 45 000 godina kada je bila sklonište neandertalcima, a danas u njoj obitavaju upravo šišmiši.
Geolozi obožavaju Medvednicu. Njezine su stijene dijelom nastale na dnu davno isparenih mora. Geološki ona je stara dama koja je kroz vrijeme izmijenila mnoga lica. U stijenama Medvednice pronađeni su fosili morskih organizama. Glavni trup planine izgrađen je od metamorfnih stijena među kojima se ističe zeleni škriljavac. Taj je kamen postao svojevrsnim simbolom Medvednice te krasi pročelja mnogih medvedničkih objekata među kojima i Tomislavova doma.
Pokušao sam nešto popiti u Hunjki, no kao i neki drugi domovi koji su koncipirani, nažalost, samo za ljude koji rade od ponedjeljka do petka pa vikendom planinare i hodaju po bregima, prilagođavaju radno vrijeme administrativnom radnom vremenu. Kao da nitko ne radi u smjenama, kao da nitko ne bi šetao i uživao u prirodi, a kasnije i okrjepi u nekakav utorak, srijedu ili neki drugi dan osim subote i nedjelje. Zato smo i mijenjali planove za prolaz Medvednice, jer Puntijarka ne prima ljude na noćenje, kao niti Glavica. Pregled svih 13 domova i objekata na Medvednici lijepo je ne tako davno prikazao portal punkufer, no nažalost, da biste bili sigurni da netko stvarno radi, morate se informirati direktno na objavljene brojeve, ako vam se na iste netko javi.
Kako god, nakon promjene planova i odustajanja od Puntijarke i Glavice, našao sam smještaj u PD Runolist, čije fotografije i divan okoliš možete vidjeti na fotografijama, kao i mladu gazdaricu Petru (na fotografiji sa mnom, naravno), koja, po njezinim riječima, boravi gore od rođenja i bilo je logično da polako preuzme posao.
Planinarski dom “Runolist” sagradilo je 1936. godine Planinarsko društvo “Runolist” prema projektu arhitekta Vladimira Streka. Dvokatni objekt planinarskog doma skladno je uklopljen u ambijent šume, prilagođen konfiguraciji terena s očuvanim panoramskim vizurama. Zbog izrazitih arhitektonskih karakteristika koje proizlaze iz tradicionalnih i modernih konstruktivno‐oblikovnih načela ovaj planinarski dom je vrijedno ostvarenje hrvatske moderne arhitekture te je službeno zaštićen kao kulturno dobro (Z-2388).
Do doma se dolazi planinarskom stazom 16, a dom se nalazi na 836 m nadmorske visine. Relativno je blizu glavne Sljemenske ceste i do njega je također uređen makadamski put pa se može doći i autom. U blizini doma (udaljeno oko 10 minuta hoda), ispod stijene zvane Šumarev grob, nalazi se izvor u stijeni odakle ima još desetak minuta strmijeg uspona do Planinarskog doma “Puntijarka”. Ovaj planinarski dom je i Školski objekt Saveza gorskih vodiča Hrvatske (SGVHR) i Planinarskog saveza Zagreba koji objektom i upravlja. Kuriozitet ovog doma je to da ima bežičnu mrežu (WiFi) koja se besplatno nudi korisnicima doma i radi, provjereno!
6.7. utorak PD Runolist – Gornja Kustošija; dan trideset i osmi
Nakon odmora i spavanja u prekrasnom Planinarskom domu Runolist kojeg sam jučer opisao, sa gotovo 900 metara nad morem, krenuo sam preko Činovničke livade put najviše točke zagrebačkog brega, do samog Sljemena i TV tornja koji se tamo nalazi. Sljeme je naziv za najviši vrh planine Medvednice i za vršni hrbat koji podsjeća na sljeme krova jer strmo odvaja južnu zagrebačku od sjeverne zagorske padine. Sam vrh ima oblik zaravanka na čijem rubu stoji televizijski toranj dobro vidljiv i iz Zagreba i iz Zagorja. Sama vršna točka nalazi se 50 m dalje uz uređenu stazu koja vodi prema gornjim stanicama novije trosjedne žičare i »sidra« na Činovničkoj livadi. Visina je 1033 m/nm.
Radijski i televizijski toranj visok je 168 m i nalazi se na samom vrhu Sljeme, a dovršen je u potpunosti 1980. godine. Toranj je projektiran i za posjete te je od 1. svibnja 1983. godine bio otvoren i kao turistički objekt za razgledavanje i kao vidikovac. Za posjetitelje je tada bio napravljen poseban dvosmjerni ulaz, a oni se nisu zadržavali dulje od 25 minuta. Cijene karata bile su simbolične, napravljen je i kafić te zamišljen rotirajući restoran koji ipak nije nikad profunkcionirao.
Ipak, vidikovac koji se nalazi na 81. metru tornja radio je samo nepune dvije godine.
Danas toranj nije otvoren za posjetitelje i služi kao glavno televizijsko komunikacijsko čvorište u Hrvatskoj.
Nastavio sam dobro obilježenim stazama Medvednice i makadamima kojima idu mnogi biciklisti, jer pokušavamo što više koncipirati njegove rute kao one za bike touring u aplikaciji Komoot. Tako sam došao i do još jednog od 13 planinarskih domova na Medvednici, do PD Grafičar, gdje sam imao zanimljiv susret sa glazbenikom iz poznatog i zanimljivog benda Gazde. Sreo sam Roberta Šerića, koji se šetnjama po Medvednici oporavlja od teškog oblika COVID-19 kojim je nažalost bio zaražen i obolio je u težem obliku. Gazde su tamburaški sastav pod utjecajem rocka, a popularno su zvani “Tamburaši u kožnim jaknama” ili kako su ih prozvali glazbeni novinari “Zagrebački Beatlesi s tamburama”. “Ostarit ću ja, ostarit ćeš ti”, “Ja pijem da zaboravim”, “Još i danas zamiriši trešnja”, “Ružo moja crvena”, “Zbog tebe sam to što jesam” i “Neće snaša tamburaša” najpoznatije su njihove pjesme. Sastav su osnovali u Zagrebu, točnije predgrađu Markuševec, kvartovski mladići Marko Bujanović, Silvio Šimunković, Vladimir Kota, Mario Kršić, Damir Popović i Robert Šerić. Pod svoje ih je uzeo primaš Damir Miki Mihovec. U samo mjesec dana transformirali su se iz nepoznatog kvartovskog benda u medijsku i estradnu atrakciju.
Prošavši nešto istočnije od Medvedgrada, nakon manjih problema sa aplikacijom, no i “raščišćenim” terenom, gdje se šumarija “brine” da makne i veći broj stabala nego što je normalno, maknu i oznake, koje nitko poslije ne markira ponovno, stigao sam u popodnevnim satima do Gornje Kustošije, gdje me po dogovoru pokupio Smoker i odveo u Samobor na spavanje, da bih nastavio hodanje u srijedu ujutro sa istog mjesta.
7.7. srijeda Gornja Kustošija – Samobor; dan trideset i deveti
Spustio sam se preko Gornje Kustošije, prešao Savu pa trasom kojom je nekada fućkala Samoborčekova lokomotiva ušao u svoj grad. Krenuo sam iz Iloka prije 39 dana, prehodao sam 640 kilometara i nisam stao niti jednog trenutka.
Široka žitna slavonska polja uz koja se crvene makovi, mirna baranjska sela puna ptica i trešanja što rastu uz šorove, zeleni Papuk, pusta zemlja zapadne Slavonije, Podravina, Međimurje, Zagorje…danas je prvi dan odmora, a sutra nastavljam preko Samoborskog gorja i Žumberka i Gorskog Kotara prema Savudriji. S prvim jesenskim danima trebao bih stići u Prevlaku i zaokružiti ovu nevjerojatnu priču. Dočekali su me moji ljudi na našem glavnom trgu. Znaju oni kakva sam zvijer, znaju da me baš ništa neće zaustaviti, vrućina, planina…nula bodova – uvijek tako kažem.
Krenuo sam rano ujutro sa svojim spustom sa obronaka Medvednice, koja je polako ostajala iza mene i krenuo sam prema zapadnom kvartu na kraju Zagreba, jedine metropole koja je dijelom jednog ovakvog traila da je uopće poznato igdje u svijetu. Samo nekoliko riječi o našoj metropoli za mnoge ljude van Hrvatske koji prate moj put i našu stranicu.
Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske i najveći grad u Hrvatskoj po broju stanovnika. Šire područje grada okuplja više od milijun stanovnika. Povijesno gledajući, grad Zagreb je izrastao iz dva naselja na susjednim brežuljcima, Gradeca i Kaptola, koji čine jezgru današnjeg grada, njegovo povijesno središte. Nalazi se na jugozapadnom rubu Panonske nizine na prosječnoj nadmorskoj visini od 122 m, podno južnih padina Medvednice, na lijevoj i desnoj obali rijeke Save. Položaj grada, koji je na mjestu spajanja alpske, dinarske, jadranske i Panonske regije, omogućio je da Zagreb postane most između srednjoeuropskog i jadranskog područja.
Prema podacima iz 2018. u Zagrebu živi 802.338 stanovnika. Kao najveći i glavni grad, Zagreb je kulturno, znanstveno, gospodarsko i upravno središte Republike Hrvatske i Zagrebačke županije. Zahvaljujući ulozi najvećeg prometnog centra u Hrvatskoj, razvijenoj industriji s dugom tradicijom i znanstvenim i istraživačkim ustanovama, Zagreb je gospodarski najrazvijeniji grad u Hrvatskoj.
Krečući se prema zapadu, uz popularnu “Bolonju” došao sam do Podsuseda. Podsused je danas mnogim stanovnicima Zagreba u svijesti tek kao naselje “iza Cementare“, no njegova bogata povijest seže još u kameno doba (prema arheološkim nalazišta zapadnih obronaka Medvednice), a u povijesnim izvorima spominje se od trinaestog stoljeća. Nastao kao podgrađe Susedgrada, što mu i samo ime govori, Podsused je naselje smješteno uz cestu koja se pod Susedgradom račva u dva smjera; jedan južno od burga uz dolinu Save i drugi preko prijevoja između Susedgrada i kapele sv. Martina. Krajem 19. stoljeća (za vrijeme tzv. utemeljiteljskoga razdoblja) dolazi do značajnijih graditeljskih zahvata koji će značajno utjecati na daljni razvoj Podsuseda : izgradnja željezničke pruge Zidani Most – Zagreb – Sisak (1862.godine – postaja i u Podsusedu), izgradnje mosta preko Save (1884. godine), te osnivanja prilazne ulice (1891. godine). Slijedom tih događaja gradi se na trgu zgrada pučke školekoju dalje „prati“ gradnja niza prizemnica koje pročeljima formiraju fasadu trga (mahom gostionice i trgovine). Nakon pića koje sam popio sa jednom Vesnom, prešao sam Savu preko Podsusedskog mosta.
Podsusedski most je cestovno-pješački most na Savi u Podsusedu, gradskoj četvrti na zapadu Zagreba. Sagrađen je 1982. prema projektu Vojislava Draganića, inženjera prema čijem je projektu 1974. podignut i Most mladosti. Novi Podsusedski most sagrađen je na stupovima starijeg željezničko-cestovnog odnosno rešetkastog mosta i ima kontinuiranu konstrukciju konstantne visine s devet raspona od 37,15 m. Ukupna duljina mosta je 334,35, a širina 14,7 m. Nosiva konstrukcija sastoji se od dva čelična sanduka povezana poprečnim nosačima, dok je kolnik čelična ortotropna ploča. Između 2016. i 2018. sanirani su stupovi mosta, oštećeni od snažnih vodenih struja.
Sava je naduža rijeka u Hrvatskoj (562 km u RH). Ime rijeke Save najvjerojatnije potječe od proto-indoeuropskog korijena sewh1 (“uzeti tekućinu”) i sufiksa eh2 pa bi značenje bilo “ono što zalijeva”. Grčki povjesničar i geograf Strabon u svom djelu Geographica (4.6.10, pisano između 20. god. pr. Kr. i 20. god.) rijeku Savu naziva Saüs, a slično ju nazivaju i Rimljani koji koriste ime Savus. Drugo ime, koje Strabon koristi kada govori o rijeci Savi u cjelini ili o njenom donjem dijelu toka je Noarus. Među slavenskim narodima (posebice u Srbiji) ime “Sava” je uobičajeno muško i žensko ime.
Sava nastaje spajanjem Save Dolinke i Save Bohinjke, a utječe u Dunav. Sava Dolinka izvire kao slap Nadiža u Tamarskoj dolini, no odmah nakon toga ponire i teče podzemljem kroz dolinu Planice do Zelenaca kod Kranjske Gore, gdje se drugi put rađa kao zeleno jezerce. Sava Bohinjka nastaje izlijevanjem iz Bohinjskog jezera kod mjesta Ribčev Laz) u blizini Lancova u Sloveniji. Jednim dijelom čini riječnu granicu između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine i potom između Bosne i Hercegovine i Srbije. Širina korita u Zagrebu je 100 m, najveća širina joj je do 700 m (Šabac), na ušću u Dunav 290 m. Sava je najvodonosnija pritoka Dunava.
Prošao sam kroz Rakitje, išao prema Orešju i Strmcu, trasom kojom je nekada vozila vrlo popularna uskotračna željeznica Samoborček, sve do Samobora.
Samoborci su dolazak željeznice tražili još od sredine 19. stoljeća no trebalo je dočekati odobrenje cara Franje Josipa da 14. siječnja 1901. vlak konačno i stigne. Ta je sporost procedure očito bila i najava jedne od glavnih karakteristika popularnog “Samoborčeka” – sa svojom brzinom od najviše 20ak km/h put od Zagreba do Samobora mnogi su proveli i hodajući uz vlak.
Ipak, “Samoborček” (a zvali su ga i “Peglica”) postao je omiljeno prijevozno sredstvo brojnih izletnika i Samoboru dao zamah u razvoju turizma, a zauvijek će ostati podsjetnik na neka romantičnija vremena zahvaljujući Golikovom filmu “Tko pjeva, zlo ne misli”.
Vremenom je “Samoborček” ipak dobio na brzini i udobnosti zahvaljujući jednomotornim aluminijskim vlakovima, tzv. “Srebrnim stijelama”, no željeznicu je na kraju prestigla financijska nerentabilnost pa je vlak posljednji put u Samoboru iskrcao putnike 31.12.1979. godine.
Danas se “Samoborček” trajno smjestio u Južnom naselju, lokomotiva i dva vagona podsjetnik su na legendarni vlakić koji je mnogim generacijama značio puno više od prijevoznog sredstva pa ne čudi da je u Samoboru taj naš vlak čest gost i u pjesmama. U susjedstvu popularnog vlakića živim i ja, no nastavio sam hod prema glavnom gradskom trgu gdje me dočekao moj mali krugu za mene velikih ljudi. Ponovit ću brojke sa početka: 640 kilometara, 39 dana, 0 dana stajanja.
8.7. četvrtak Dan odmora – prvi; hodanje – dan četrdeseti
Ako redovno trenirate svakako ste se susreli s osjećajem da jednostavno nema šanse da odradite još jedan trening. Ideja da odete u teretanu i odradite par teških serija čučnjeva ili mrtvog dizanja jednostavno vam se čini nemoguća. Ili ako hodate bez prestanka 39 dana? Što tada učiniti?
Svakako taj dan nemojte otići na trening, niti hodati 15 kilometara. No, hoćete li odmarati ili se oporavljati? Da, kako što se dalo zaključiti iz pitanja: odmor i oporavak su dva različita procesa, iako su oba su potrebna za poboljšanje vaših sportskih performansi u budućnosti.
Odmor podrazumijeva smanjenu fizičku aktivnost, najčešće spavanje, dok oporavak definiramo kroz niz tehnika i radnji koje maksimiziraju obnavljanje organizma. Oporavkom se postiže kemijska i hormonalna ravnoteža, oporavak živčanog sustava, mentalnog stanja i mišića.
Iako i spavanje, prehrana i hidratacija pozitivno utječu na oporavak, jedna od najkorisnijih i učinkovitijih metoda pomoći organizmu u oporavku je aktivni oporavak. Aktivni oporavak se fokusira na izvedbu aktivnosti ili vježbe vrlo niskim intenzitetom, ali dovoljno visokim za poticanje cirkulacije povećanje čišćenja enzima odgovornih za oštećenje mišića i zaostali umor. Za mene jedina opcija je bila odmor!
Ugodnim jutarnjim boravkom u matičnom Sportskom klubu Stars, planirali smo detalje rute koja je već započela spustom od TV tornja na Sljemenu. Započela je B2 pod sekcija duga 211 kilometara (radna 2. verzija, podložno izmjenama) sa 4100 metara uspona, u nekih 17 dana, računajući jučerašnje hodanje i današnji odmor. Trebao bih 23.7. doći do malog mjesta Klana, sa kojeg krećem u Istarsku avanturu, prvi dio, do Savudrije (pod sekcija B3). Putem trebam savladati dijelove Samoborskog gorja i Žumberka, Gorski Kotar, doći iznad Kvarnera, ući i izaći iz Nacionalnog parka Risnjak i još svašta nešto, o čemu ću pisati sljedeća dva tjedna, a i dalje.
Pratite nas i pratite naše objave na našoj Facebook stranici gdje ćemo ponekad tražiti vašu pomoć u nekom području, oko transporta i/ili noćenja, jer pomogli ste već toliko puta, sigurni smo da ćete i dalje. VELIKO vam hvala svima na tome, sami ćete se prepoznati!
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu VL: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/kako-stici-do-samobora-preko-dvije-tisucu-metara-visoke-planine-i-najduze-rijeke-bez-vlaka-koji-vise-ne-vozi-12558
