Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
15 – 12.9.2021.
Naslov 15. epizode: Od Gospe od Loreta do gusarske Fortrice
Uvod:
Dok pokušavam staviti u riječi sve što sam prošao u nedjelju i ponedjeljak, već sam se smjestio u najvažniji grad danas u Hrvatskoj, u Split, jer za one koji prate najvažniju sporednu stvar na svijetu, danas se borimo za vrh naše skupine za kvalifikacije na svjetsko nogometno prvenstvu u Kataru. A protivnici su naši dragi susjedi Slovenci. Ja sam baš tamo, nakon 101 dan hodanja, baš danas?! Slučajno? NE! Ništa se na ovome jedinstvenom putu ne događa slučajno. O Splitu i mojim dogodovštinama koje ću imati popodne i večeras čitajte kasnije, vratimo se vikendu i jučerašnjem početku 15. tjedna na putu.
3.9. petak, Primošten – Rogoznica; dan devedeset i sedmi
Brzo sam se odmicao od Primoštena, gdje sam proveo kvalitetno vrijeme u četvrtak. Moja ruta je išla preko kopnenog dijela do prirodnog poluotoka na vrhu kojeg je brežuljak Gaj. Ovaj brežuljak je bio pogodan da se na njemu sagradi nešto jedinstveno u svijetu. Kip Gospe od Loreta, zaštitnice grada Primoštena visok je 17,30 metara. Nalazi se na 170 metara visokom brežuljku Gaju iznad Primoštena. Kip i vidikovac otvoreni su 2017. godine i postaju nova atrakcija ne samo Primoštena nego i ovog dijela Dalmacije. Nudi jedno od najboljih pogleda na Dalmaciju jer je moguće vidjeti Šibenik, Rogoznicu, Kornate, Hvar…
Kip Gospe od Loreta u Primoštenu posvećen je Gospi od Loreta, zaštitnici Primoštena. Kip je svečano otvoren za blagdan Gospe od Loreta. Spomenik je od betona, šupalj, može se vidjeti unutrašnjost, a završna obrada je mozaička, od zlata, srebra i bojanog stakla. Za konačan izgled kipa Gospe bio je zadužen arhitekt Aron Varga, a na mozaiku je radila ekipa stručnjaka s mozaičarom Milunom Garčevićem na čelu. To je najveći takav spomenik na svijetu. Svaki prsten ovog golemog spomenika ima svoju priču: prvi počinje apstrakcijom, dok je na drugom simboličan prikaz drva života s monografijom AM kao Ave Maria. Na trećem prstenu su u mozaiku prikazana dva srca, na četvrtom je glavni motiv rođenje Isusovo, dok su na petom nepravilni geometrijski oblici. Šesti dio je mistična ruža, odnosno Marijin simbol i masline. Na Gospinoj glavi nalazi se starohrvatska kruna optočena dragim kamenjem koje je obiteljsko vlasništvo mozaičara Garčevića.
Općina Primošten je s predstavnicima talijanskog projekta ‘Cammini Lauretani’ dogovorila da se primoštenska Gospa nalazi na međunarodnim hodočasničkim rutama marijanskih svetišta povezanih s Gospom od Loreta. Na popisu je i Trsat te niz mjesta u Europi kao što su: Rim, Beč, Krakov, Lisabon, Madrid, Pariz, Bruxelles i dr.
Sreo sam na usponu prema vrhu Gaja zanimljive ljude, ispostavilo se da su rodom iz Galgova, pored Samobora, a sada rade i žive u Bietigheim-Bissigenu kod Stuttgarta. Radi se o Biljani i Dubiju. Popili su sa mnom kavu kojom su me počastili.
Kada sam se spustio u podnožje brežuljka kako bih nastavio put prema Rogoznici, koja je bila cilj hodanja, proveo sam neko vrijeme sa dvojcem iz obližnjeg OPG-a koji su prodavali domaće proizvode, smokve koje su obilno rodile ove godine, maslinovo ulje iz domaće proizvodnje, ali i odličnu travaricu i lozu koje su poznate u ovim krajevima. Radilo se o Branku i Juri.
Polako je prošlo podne i vrućina je postajala primjetnija, a ja sam ulazio u Rogoznicu, gdje mi je kod gazde Jere noćenje osigurala TZ Šibensko-kninska, koja mi je pokrovitelj još za ovo noćenje, a od sutra me „preuzima“ moćna ekipa TZ Slitsko-dalmatinske, gdje ću boraviti 14 dana, od Marine do Gradca.
Na južnom dijelu Šibensko-kninske županije, u dubokoj uvali koja je dobro zaštićena od udara vjetra, svega 34km udaljena od Šibenika smjestila se Rogoznica. Rogoznica ima 54 km dugu obalu i geografski položaj koji je smješta upravo u središte Dalmatinske obale, te je najistureniji dio hrvatskog kopna koji zadire duboko u Jadransko more. Položaj Rogoznice razdvaja Sjeverni i Južni Jadran, što je iznimno naglašeno i specifičnim klimatološkim ponašanjima na ovom području, odnosno još preciznije na rogozničkom rtu Planka, gdje postoji izravan sudar klima, vjetrova i morskih struja, borbu ‘bure i juga’. Kopneni dio Rogoznice bio je naseljen već 1390. godine. No strahujući pred Turcima, 1518. godine stanovništvo se seli na otočić iz sigurnosnih razloga.
Današnji centar Rogoznice čine nekad kopneni dio zvan Kopača i otočić Kopara, spojeni umjetnim nasipom u jednu cjelinu. Središte Rogoznice nalazi se na poluotoku gdje su se uglavnom zadržale stare kamene kuće, što rogozničkoj rivi daje autentičnu mediteransku atmosferu. Veći dio otoka prekriven je borovom šumom te je idealan za šetnju i ostale vrste rekreacija. Ovo lijepo ribarsko mjesto ima prirodno zaštićenu luku, dubokog gaza, koja je oduvijek pružala sigurno sidrište svakom nautičaru. Gusta borova šuma, duga šetnica uz more, lijepe plaže, otočići i uvale te Zmajevo jezero u krškom kamenjaru, privlače danas osim nautičara i mnogobrojne druge turiste.
Naravno da sam obišao cijelu uvalu, nakon što sam ostavio stvari kod barba Jere, o kojem ću nešto reći se kasnije, i došao sam do ovog prirodnog fenomena. Jezero Zmajevo oko jedinstven je hidro geomorfološki fenomen istočne obale Jadrana, u kojem se zbog posebnih fizikalno–kemijskih svojstva razvila osebujna flora i fauna. Smješteno na poluotoku Gradina, uz tanku prevlaku koja razdvaja uvale Soline i Koprišće. Okruženo je okomitim stijenama, visokima od 4 do 24 metra.
Površina jezera iznosi oko 10.000 m², a najveća izmjerena dubina je 15 metara.
Jezero nema vidljive površinske veze s okolnim morem, ali uočljiva je medio litoralna stepenica, to dokazuje da se u jezeru osjećaju morske mijene, odnosno da postoji izmjena jezerske i morske vode kroz pukotine i kanale u poroznom vapnencu. Jedinstven i poseban okoliš Zmajevog oka, s debelim donjim slojem sumporovodika, posljednjih je godina zainteresirao brojne domaće i strane znanstvenike, a zbog meromiktičkih i atoksičnih uvjeta jezerske slane vode uspoređuju ga s Crnim morem, fjordom Framvaren u Norveškoj ili kraterskim jezerom Pavin u Francuskoj.
Tijekom stoljeća događalo se da jezero „prokuha“, ili kako kažu znanstvenici, da dođe do prevrtanja vodenog stupca . Uz tu neobičnu prirodnu pojavu domicilno stanovništvo ispredalo je legende. Jedna od njih je i priča o braći od kojih je jedan bio slijep. Dijeleći nasljedstvo zdravi je brat prevario slijepog, a ovaj ga je prokleo riječima: “ako nisi pravedno podijelio, neka se sve pretvori u jezero“. Tako je i bilo. Međutim, u jezeru koje ponekad pijeni i ključa, živio je i zmaj. Ovaj rogoznički zmaj, kaže lokalna predaja, bio je nemilosrdan – naplaćivao je krvavi danak, svake godine uzimao je najljepšu djevojku i najdeblju ovcu. Postoji i druga priča. Zmaj Murin, vanbračni sin Here i Posejdona, iz svojih je dvora na otoku Velika Smokvica vladao polisom Herakleja. Štitio je stanovnike od osvajača i pljačkaša, a oni su mu svake godine, na najduži dan, morali dati najljepšu djevojku za ženu. Nijedna nesretnica nije preživjela prvu bračnu noć. Legenda kaže da se jednog dana, na krilatom konju Pegazu, pojavio heroi Aristoles, praunuk argonauta Jasona. Zaljubio se u djevojku koja je sutradan trebala biti nevjesta strašnome zmaju. Mladi je junak izazvao Zmaja na dvoboj i kopljem, koji je uz pomoć Hefesta i mjesečeve prašine iskovala moćna božica Atena, smrtno ranio neman. Umirući, Murin je kandžama iskopao vlastite oči. Jedno je oko bacio daleko iza Mljeta, a drugo mu je samo iskliznulo pod noge i istopilo kamen. U kamenu udubinu slilo se more i nastalo je jezero, znakovita imena Zmajevo oko. Prema toj legendi o zmaju Murinu ako se dvoje zaljubljenih okupa u Zmajevom oku bit će jedno drugom vjerni do kraja života, a njihov će brak biti blagoslovljen vječnom ljubavlju i zdravom djecom.
Proveo sam ugodno popodne kod barbe Jere, koji je dugogodišnji uspješan domaćin u restoranu i apartmanima. Kaže Jere da je ova godina gotovo jednako dobra kao i 2019. te da ne jenjava sezona, jer tek sada očekuje one turiste iz Njemačke i Austrije koji dolaze kada odu oni sa školskom djecom, a kojih je ove godine najviše i dobri su potrošači. Takvu priču slušamo gotovo od svih i očito će rezultati kada se sve zbroji biti fantastični. Počastio me Jere sa dobrim domaćim pršutom, a kasnije sam pojeo i izdašnu večeru na svoj račun i otišao na počinak prije sutrašnje runde do Marine.
4.9. subota, Rogoznica – Marina; dan devedeset i osmi
Danas je valjalo prijeći 11 kilometara, iako sve te računice budu jako relativne, jer uopće ne računamo obilaske mjesta, nakon što se smjestim, obilaske zaljeva, crkava, kaštela, uspone na vidikovce i svašta nešto drugo. Kako god, službeno sam na 1434 kilometra. Nešto prije pola puta do Marine danas, prošao sam kroz malo mjesto Podorljak. Lijepa crkvica Sv. Petra i prekrasno uređen okoliš natjerali su me na otprilike 3500. fotografiju koju sam uslikao od Iloka!
Crkva je podignuta 1868. godine na čast sv. Petru apostolu. Uz sveca zaštitnika, posebno se štuje i sv. Kajo. Temeljito je obnovljena 2000. godine. Oltar je okrenut prema puku, postavljen novi pod, uređeno stubište i kor, uvedena nova rasvjeta, elektrificirana zvona, postavljeni novi prozori, a 2007. kompletno je popločan dvorišni prostor oko crkve.
Brzo sam se našao u Marini, koja je prirodna luka, kako joj ime govori, ali i daleko više od toga. Ima ovo mjesto bogatu i zanimljivu povijest. Marina je naselje smješteno u istoimenom zaljevu, središte Općine Marina, koja u svom sastavu broji još 15 naselja. Općina Marina najzapadnija je općine Splitsko – dalmatinske županije te graniči sa Šibensko – kninskom županijom. Samo mjesto Marina broji oko 1000 stanovnika, dok cijela Općina ima oko 5000 stanovnika. Na području Marine nekada su živjeli Iliri (pleme Bulini), Hilini (grčki kolonizatori koji su se asimilirali s Bulinima), Rimljani i najzad početkom 7. stoljeća naše ere naseliše ga Hrvati. U prošlosti se različito nazivao. Najstarija poznata su mu predslavenska imena Bausiona i Drido. Marina se u srednjovjekovnim izvorima spominje već 1070. god. Na području Marine nekoć su živjeli Iliri, zatim Rimljani te početkom 7. stoljeća naselili su Hrvati. U starohrvatsko doba sadašnji teritorij Marine zvao se Drid i na njemu je bilo sjedište stare dridske župe, a po selu koje se zvalo Baselen (Bosilen) na području sadašnje Marine – mjesto je dobilo naziv Bosiljina. Dakle Bosiljina (stari naziv za Marinu) se spominje od 9. stoljeća u sastavu Trogirske komune. U 13.stoljeću Trogirska komuna ima svoj Statut na osnovi kojeg su organizirani organi vlasti koji su radili po statutarnim propisima. Za mletačke uprave (u Trogiru od 22.lipnja 1420. do 9 srpnja 1797.godine) autonomija komune je bila ograničena, jer je kneza- kapetana postavljala mletačka vlast i to redovito jednog iz reda mletačkih plemića.
U drugoj polovici 15.stoljeća nadvila se opasnost i na marinsko područje od Turaka. Stoga Trogirski knez Alviz Barbarig odobrava biskupu Franji Maracelu (Frano Marcello) 1495. godine da u marinskoj uvali, uz crkvu Sv.Marine, sagradi kaštel za obranu tamošnjeg stanovništva (jedinstveni obrambeni sklop – kaštel, sastojao se od biskupske kule podignute na hridinama u moru i utvrde Citadele, izgrađene na kopnu, unutar koje je izgrađena crkva svetog Ivana na prostoru seoskog trga – Brce). Kaštil je izgrađen kao četverokutna kula s konzolno istaknutim kruništem. Kanal između kopna i kaštila zasut je u početku XX stoljeća. Kaštil je popravljen za kandijskog rata 1657. i 1717., a rekonstruiran 1971. i 1972. godine.
Po svetoj Marini, toj rijetko štovanoj svetici – mučenici, stanovnici naseljeni oko kaštela i Citadele (koji naknadno izgradiše bedem za zaštitu svoga mjesta) novo naselje i cijeli teritorij Bosiljine prozvaše Marina. Mjesto Marina okuplja živalj čitavog poluotoka između sela Marine i rogozničke uvale.
Smješten sam danas u Samson apartmanima, u Marini, gdje mi je mlada domaćica, snaha gazde, Lucia. Obišao sam još malo Marinu i našao zanimljive uske uličice i vrlo poznatu Crkvu sv. Jakova, gdje sam danas skoro uspio sudjelovati i u jednom vjenčanju, jer ipak, subota je…
Prošlo je više od tri mjeseca od kada sam krenuo na svoj put. Ponovit ću, za one koji su me počeli pratiti nešto kasnije, koji je moj motiv:
“Moj put započinje krajem svibnja i svojem kraju stiže prvim jesenjim danima. Razmišljam i o onima koji su tek zakoračili na stazu života, a već na samom početku čekaju ih mnogi zavoji i brojne prepreke. Pomozite mi ukloniti ih s njihovog puta. Moj hod ima i humanitarni značaj, hodam za djecu iz udruge Nova budućnost (Udruga za zbrinjavanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi izvan vlastite obitelji).“
Udruga za zbrinjavanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi (udruganovabuducnost.hr)
5.9. nedjelja, Marina – Trogir; dan devedeset i deveti
Krenuo sam u nedjeljno jutro, vrlo rano iz Marine prema Trogiru kroz Poljica, Seget Vranjica i Seget Donji. Čekalo me 14 kilometara pored najljepše obale na Mediteranu, naše Jadranske. Kao i na putu od Starigrada prema Rovanjskoj, opet sam ugledao “njive” na kojima se u moru uzgaja blago. Radi se o kamenicama. Europska kamenica koja se uzgaja u Hrvatskoj je gotovo u potpunosti nestala iz Europe. Može se naći u Sredozemlju, istočnom Atlantiku i Crnom moru. Tijelo kamenice (meso) je smješteno unutar dviju nesimetričnih ljuštura. Lijeva udubljena ljuštura služi za prihvaćanje za podlogu, desna je ravna, a spaja ih jaki mišić. Duguljasta je i srcolika, nazubljenih rubova ljušture, a boja ljušture varira od kameno do bjelkasto sive. Raste do 13 cm u dužinu. Kamenice se još od Rimljana smatraju izuzetnom delikatesom. Meso joj je jako hranjivo jer sadrži puno bjelančevina, ugljikohidrata i vitamina A, B1, B2, C i D. Najukusnija je zimi, a najčešće se jede sirova sa par kapi limunovog soka. Može se pohati, poširati i na druge načine pripremati.
S obzirom da se u Poljicama nisam zadržavao, a oba Segeta sam prošao sjevernije, iznad samih mjesta, vrlo brzo sam se približio vrlo markantnoj i zvučnoj destinaciji, vječnom Trogiru. Trogir se ubraja u ona naselja za koja bi se moglo reći, ako se dopusti licentia poetica, da postoje oduvijek. Počeci života gube se u davninama prapovijesti. Arheološka iskapanja unutar povijesne jezgre, iako se kopalo nekoliko metara ispod razine mora (obala ponire), nisu doprla do sterilnih slojeva. More koje nadire otežava istraživanja tako da zasad najstariji nalazi datiraju otprilike 2000 godina prije naše ere. U okolici međutim, u Trapljenim Docima, u tamošnjoj pećini, nađeno je sitno kremeno oružje kojim se koristio neandertalski čovjek, a vjerojatno je staro oko 45000 godina.
Plodno polje oko Trogira osnovni je element njegove povijesne matrice. Zapravo, sva se sudbina Trogira kroz duga tisućljeća vrti oko tih plodnih površina (u naše su doba katastrofalno uništene), što su u relacijama dalmatinskog krša prava dragocjenost. U Dalmaciji naime, u njenom rubnom pojasu, nakon ravničarske i plodne okolice Zadra prema jugu nema sve do Trogira većih polja. Stoga je prostor od Trogira do Splita (između njih nalazila se u antičko doba Salona, metropola provincije Dalmacije) igrao veliku ulogu u cjelokupnoj povijesti sjeverozapadnog Balkana. Polje oko Trogira zaokružuje sa sjeverne strane vijenac brda i brežuljaka, a s južne, pak, more. Ovo polje naziva se Malim poljem i odvajkada je egzistencijalno određivalo život Trogira – naselja u središtu njegova južnog ruba. Istočno, iza brijega zvanog Krban, istočnije od izvora vode koja tu izbija (Rika u Pantanu, u Blatu), započinje trogirsko Veliko (Velo) polje, koje je zahvaćalo zapadni dio današnjeg Kaštelanskog, nekoć Salonitanskog polja. Zbog granica tog polja, Trogir se spori stoljećima sa susjednim Splitom. No, u ranom srednjem vijeku, vjerojatno i u antici, a još prije u prethistoriji, Trogiru je izvorno pripadalo tek Malo polje, zaokružena cjelina kojoj je Trogir središte. Taj prostor nije nikad bio osporavan Trogiru, zbog njega se ne vode, kao zbog Velog polja, rasprave pred vrhovnim vlastima. Od dvanaestog stoljeća, Trogir je od teritorija ugarsko-hrvatske države prisvojio i područja iza brdske barijere, Zagoru, čije je možda manje dijelove zauzimao i u antici i u prethistoriji, ali ne i u ranom srednjem vijeku. Od tada se širi na račun hrvatske župe zvane Drid prema zapadu; dograbio se Marinske kotline; granice mu sežu do Rogoznice, a sve do u trinaesto stoljeće, u crkvenom pogledu, podložan mu je Šibenik sa svojim teritorijem.
U odnosu na prirodne putove, Trogir nema tako dobar položaj kao što ga je imala nedaleka Salona ispod glavnih prirodnih vrata na planinskoj barijeri. U srednjem vijeku nad tim prijevojem, između planina Kozjaka i Mosora, strši Klis, tvrdina što je imala veliku ulogu u povijesti Dalmacije i Hrvatske. Ipak i Trogir je održavao trgovačke veze s bližim i daljim zaleđem. Pokušavao je konkurirati Splitu u prihvaćanju trgovačke robe sto se iz Bosne dopremala prema moru. Evo kako u sedamnaestom stoljeću Pavao Andreis određuje gospodarski život grada: “U gradu Trogiru mogu se brojiti dvije tisuće duša, a na otoku Čiovu tisuću osam stotina. Izdržavanje ovog svijeta sastoji se od prihoda malo žitarica, vina, ulja i smokava koji se s područja sabiru i od ribolova, koji se često na otoku Čiovu uobičavaju obavljati. Žitarica ima malo tako da je, ne podmirujući nego za malo mjeseci potrebu, potrebno primati ih čas iz otomanske zemlje kopnenim putom, čas niz vjetar morskim putom. Vino u malo godina potpuno dostaje, jer ga se mora rasprodavati i za kupovine žitarica koje su manjkave, i da se ne riskira kvarenje kojemu je podložno redovito u ljetno vrijeme. Osim ovih prihoda ima prihod od životinja, koje izdržavaju seljani Segeta, Marine i Otoka, koji se sastoji samo u siru i vuni, kojima se trguje s Morlacima s malom i nikakvom dobiti.”
Nahodao sam se po ovom gradu na vodi, sam smještaj koji mi je osigurala fantastična TZ Splitsko-dalmatinska, bio je u centru starog grada, kod Marijane iz Rooms & Studio Stipičić.
Dakle i Trogir, kao i ostali dalmatinski gradići, glavne prihode dobiva od vina, što se uglavnom izvozi u Veneciju. Stalna briga je žito kojeg nikad nije bilo dovoljno i koje je trebalo nabavljati u Apuliji. Preko mora izvoze se pak stočarski proizvodi iz zaleđa. Obrtnici opslužuju potrebe komune, ali i daljeg zaleđa. U naše doba pak doživljava procvat brodogradnja s tradicijama što sežu u srednji vijek. Pavao Andreis sažeto je odredio osnovno obilježje Trogira, njegovu minijatumost unatoč kojoj je ipak pravo urbano naselje po svojim funkcijama: “Njegov opseg ne prelazi 750 koračaja, ali u uskosti svoje obodnice zadržava ono što je za obilje jednog grada potrebno i neophodno.”
Grad minijaturan po dimenzijama i po izgledu (doima se kao veliki dvorac na vodi) funkcionira pred očima historičara poput sasvim transparentnog modela za proučavanje svih permutacija urbane matrice u prostomom, urbanističkom i sociološkom smislu. Trogir je doživio svoj najveći uspjeh u srednjem vijeku, u XIII. i XIV. stoljeću, pa je to najzanimljivije i najbumije razdoblje njegove povijesti. Upravo je zbog kasnijeg relativnog zaostajanja grad sačuvao srednjovjekovni izgled.
Trogirska povijest dade se periodizirati uglavnom sinhrono s općim ritmovima dalmatinske povijesti. Prethistorijsko, ilirsko naselje krajem III. ili početkom II. stoljeća p.n.e. evoluira u grčku naseobinu Tragurion; tijekom I. stoljeća p.n.e. ono postaje rimski municipij Tragurium. Život se održao i nakon seoba naroda pa je Trogir od VI. do XI. stoljeća bio u sastavu bizantske Dalmacije svedene na nekoliko gradova. Od XI. do početka XV. stoljeća Trogir priznaje vlast hrvatskih i ugarskih vladara iako je povremeno pod vlašću Venecije. Od početka XV. stoljeća pa do kraja XVIII. grad se nalazi unutar mletačke Dalmacije. Od kraja XVIII. stoljeća, izuzevši kratki intermezzo francuske vlasti početkom XIX. stoljeća, Trogir je u sklopu austrijske Dalmacije i to sve do kraja prvog svjetskog rata otkad je u Jugoslaviji, a od 1991. godine u Republici Hrvatskoj.
Da ne bude sve ozbiljno i sa povijesnim podacima uvijek se potrudim pronaći sebi društvo, a i privlačim znatiželjne turiste, očito iz cijelog svijeta. Sa jednim od njih ću se „pozabaviti“ na kraju ovoga dana, ali ostale ću samo navesti bez imena u mozaiku ispod.
Proveselio sam se dobro u Trogiru, a imao sam “suučesnika u zločinu”. Naime sreo sam jednako ekscentričnog i osebujnog, sebi ravnog gospodina, gotovo istog ili čak većeg životnog iskustva i entuzijazma. Radi se o Tomasu Klenhi, avanturistu iz Češke Republike, iz Praga, iz kojeg je prvo za 11 dana stigao do Krka biciklom, a onda kako mi je sam rekao, polako nastavio po otocima i obali i tako je stigao do Trogira, gdje su se naše sudbine srele. Tomas odlično govori naš jezik, dobro, ne baš odlično, ali razumljivo, s obzirom da je njegov otac bio trgovački ataše bivše Republike Čehoslovačke u bivšoj Jugoslaviji, sa službom u Beogradu od 1965. – 1986. Nije tamo živio, ali je svako ljeto boravio po dva mjeseca na našoj predivnoj obali i susjedne nam Crne Gore. Divna priča. Dok ovo pišemo, on je već otišao vlakom natrag doma u Prag, nakon 1400 kilometara biciklom od Praga do Splita u 21 dan. Respekt! A i respekt za naš provod! Bilo nam je dobro!
6.9. ponedjeljak, Trogir – Kaštel Sućurac; dan STOTI
Vjerojatno kada netko živi u Zagrebu, a nije tu ponikao, kao jedan od testova poznavanja novoga grada možete pitati da nabroji tramvajske stanice od Trga kralja Tomislava do Dubrave ili tako nešto? Tako nekoga tko ne živi na potezu od Trogira do Splita, a doseli se tamo, nakon nekog vremena možete kao test pitati da točnim redom nabroji sve Kaštele, od zapada, prema istoku, od Divulja, prema Splitu. Dakle zajednički nazivnik je Kaštel pa redom: Štafilić, Novi, Stari, Lukšić, Kambelovac, Gomilica i Sućurac. Upravo je ovaj posljednji bio cilj mojeg hodanja u mojem stotom danu hoda! 1465 kilometara, bez obilazaka stotinjak crkava, kaštela, vidikovaca, maslinika, otoka, bedema, suhozida…u točno 100 dana!
Da bih došao do posljednjeg od Kaštela gdje me čekao barba Tonći, kojem ću se vratiti na kraju, prošao sam redom, nakon Zračne luke Split i Divulja, kroz sve gore navedene dijelove jednog zajedničkog grada.
Grad Kaštela je smješten na obali Kaštelanskog zaljeva i sa preko 40 000 stanovnika je drugi po veličini grad u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Posebnost ovog grada leži u činjenici da se razvio oko 7 mjesta (Kaštel Sućurac, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Lukšić, Kaštel Stari, Kaštel Novi, Kaštel Štafilić) tj. oko utvrda – kaštela, a svako mjesto ima svoje specifičnosti koje karakteriziraju ovaj mediteranski kraj. Kaštela su jedan od najbolje prometno povezanih gradova pa tako osim međunarodne zračne luke Split – Kaštela, postoji i željeznička stanica u Kaštel Starom dok je s autocestom Split – Zagreb povezan izlazno – ulaznim odvojcima od kojih su najbliži oni u Prgometu i Vučevici. U Kaštelima djeluju mnoge udruge i ustanove koje svojom aktivnošću obogaćuju kulturni život grada cijele godine. Muzej grada Kaštela smješten je u dvorcu Vitturi, a izložbeni prostor u nekadašnjem biskupovom ljetnikovcu u Kaštel Sućurcu.
Postoji interesantna štorija o dvoje ljubavnika iz kaštelanske povijesti:
U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji – obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu.
Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered.
Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira.
Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu.
Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću.
Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure. Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.
Stigao sam do svog cilja Kaštel Sućurca, posljednjeg u nizu, gdje sam se smjestio kod barba Tonćija i žene mu Jagode. U Kaštel Sućurcu se nalazi najstarija obrambena kula koju je 1392.g. sagradio splitski nadbiskup A. Gvaldo kako bi zaštitio seljake naselja Putalj, smještenog na obroncima Kozjaka oko crkvice sv. Jurja. Nizom dodatnih zahvata, kula je postala naselje uz more.
Nadbiskup Averaldo je 1488.g. tu sagradio svoj ljetnikovac a svoj konačni oblik kaštel je dobio 1509.g. Najstariju jezgru Sućurca čini sklop Kaštilica kojeg čini dvorište utvrđene palače – ljetnikovca na čijem se južnom zidu nalaze raskošno ukrašeni prozori u stilu visoke gotike i seoskih kuća. Za razliku od ostalih naselja ovdje je trg formiran na južnoj strani ljetnikovca. Danas se na njemu nalazi Muzej grada Kaštela u kojem se čuva dio arheoloških nalaza iz Putalja.
Od stare župne crkve sagrađene u 16 st. ostao je samo zvonik jer je crkva 1943. godine, tijekom savezničkog bombardiranja, srušena. U riznici nove župne crkve čuva se prijepis Trpimirove darovnice napisane u 04.03.852.g. u Bijaćima, ispred crkve sv. Marte iz XVI st.. Osim darovnice tu se još čuvaju kameni starosućurački luk, ostali kameni spomenici i dijelovi drvenih barkonih skulptura s oltara stare župne crkve te velik broj predmeta od zlata i srebra (uporabni crkveni predmeti i nakit – dio kaštelanske narodne nošnje).
Sjeverno od Kaštel Sućurca nalazi se župna crkva Gospe od Doca, danas poznatija kao Gospe na Hladi. Nelada je bila župna crkva naselja Sela. Još sjevernije, na obronku Kozjaka nalaze se ostaci predromaničke crkve sv. Jurja od Putalja koja potječe iz IX.st. i zadužbina je kneza Mislava. Od nje su sačuvani ulomci pleterne ornamentike. Nova crkva je sagrađena 1927.g. Arheološkim istraživanjima provedenim oko crkve i na obližnjem groblju Gajina otkriven je prvo rimski a zatim i prapovijesni sloj.
Kaštel Sućurac je početna točka obilježenog planinarskog puta koji vodi do Vele stine, do planinarskog doma Putalj (480m), stazom do prijevoja Vrata na hrptu Kozjaka te zapadno do crkvice sv. Luke (690m).
Gostoljubivi domaćini će turistima koji dođu u Kaštel Sućurac pružiti ugodan smještaj u svojim sobama i apartmanima. Takvi su i Jagoda i Tonći. Zamislite, dočekali su me hladnim pivom, ali što je daleko važnije i sezonskim punjenim paprikama!
Družili smo se tako nakon ručka, a onda me šjor Tonći Alfirević povezao visoko iznad Kaštela, u svoje maslinike, jer dugo u njihovoj obitelji, u Poljičkoj Republici (Poljička Republika ili Poljička knežija naziv je za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja) imaju maslinike i bave se proizvodnjom odličnog maslinovog ulja koje sami prešaju u svojoj uljari. Za svaku pohvalu i ako vas put nanese u Kaštel Sućurac potražite svakako Sea Star apartmane na staroj kaštelanskoj cesti, ako trebate smještaj, ali i ako trebate vrhunsko maslinovo ulje. Hvala domaćinima koji čine daleko više od onoga što gost očekuje kada plati smještaj.
7.9. utorak, Kaštel Sućurac – Split; dan stotinu i prvi
Krenuo sam iz posljednjeg u nizu Kaštela, od svojih domaćina Tonćija i Jagode prema cilju, velikom, najvećem poslije Zagreba, Splitu. Put me vodio našom lijepom obalom i kroz prekrasan Solin. Solin se smjestio u blizini ušća rijeke Jadro, 5 km sjeveroistočno od Splita. Sastoji se od tri izdvojene cjeline: središnjeg dijela na raskrižju cesta (Mitnica) prema Splitu, Trogiru i Klisu (stambeno-poslovni dio Solina), od Majdana, u maloj kotlini gornjeg toka Jadra, s tvornicom cementa, i od Donje Strane (Sveti Kaja), oko 1,5 km zapadno od središnjeg dijela, na cesti prema Trogiru, s tvornicom cementa i industrijskim pogonima. Između Donje Strane i središnjeg dijela Solina ostaci antičke Salone. Hrvatsko ime Solin nastalo je od latiniziranog naziva Salona, koje ima korijen u ilirskom jeziku. U povijesti se to ime spominje prvi put 119. godine prije Krista, za rata Ilira i Rimljana. Početak je ovog naselja svakako mnogo raniji. Stari grčki geograf Strabon kaže da je Salona bila luka ilirskog plemena Dalmata, koji su vjerojatno trgovali na tom mjestu s grčkim pomorcima. Ostaci bedema, predmeti grčkog podrijetla nađeni u Saloni i njezinoj okolici, upućuju na Grke kao utemeljitelje ovog grada. Neki mu stavljaju početak u IV. stoljeće prije Krista. Očito je, da je u Saloni veoma rano jak grčki utjecaj, pa se s pravom kaže za prvo razdoblje Salone da je to grčko-ilirska naseobina.
Rijeka Jadro izvire u podnožju Mosora na 35 metara nadmorske visine, a ulijeva se u solinski zaljev nakon 4,5 km dugog toka. Svojim kratkim tokom oplođuje i donosi život ovom kraju, napajajući osim Solina, grad Split, Kaštela, Trogir i okolnih mjesta. U Solinu rijeku Jadro zovu „Solinska Rika” , a zbog njena značaja i događaja iz starohrvatske povijesti, često se naziva i “hrvatskim Jordanom”. Zbog života i razvoja endemske podvrste Mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostris salonitana), gornji tok rijeke proglašen je 1984. godine posebnim ihtiološkim rezervatom. Površina tog ihtiološkog rezervata je cca 78 000 m2, a predstavlja vodotok rijeke Jadro od izvora do Uvodića mosta.
Za vrijednosti rijeke Jadro znali su i davni narodi. Još su stari Iliri gradili kuće pokraj njezina korita i pili vodu kakve na daleko nije bilo. Krijepila ih je kad su odlazili u ratove protiv Rimljana, a Rimljani su zahvaljujući njezinoj vodi sagradili najveći grad na ovoj strani Jadranskog mora. Vode su se razlijevale vodovodima i fontanama, a privukle su i velikog rimskog cara Dioklecijana da u blizini sagradi svoju palaču i da pije vodu iz te iste rijeke. On se još kao dječak igrao na njezinim obalama i pod starost se vratio rijeci svojeg djetinjstva. Koliko je samo muke i truda potrošeno da bi se sagradio veličanstveni vodovod do Dioklecijanove palače koji je dvostruko duži od rijeke.
12 kilometara dugu rutu, kao i obično kada krenem ranije ujutro, riješio sam do podneva kada sam došao u drugi po veličini grad u Hrvatskoj, bili Split. Pazite poklapanja, baš na dan kada je, to znam sada kada o tome pišem, reprezentacija Vatrenih razmontirala Sloveniju sa glatkih 3-0! Ipak, bio sam preumoran da odem na utakmicu, nakon što me prijateljica Maja Prizmić provela kroz cijeli grad, gdje sam “natukao” barem još pola norme u kilometrima za taj dan. Prvo sam došao do vile Spalatina, gdje sam se našao sa mladim voditeljem obiteljskog biznisa Lukom, koji me počastio pivom.
A onda je bio na redu –Split!
Punih 17 stoljeća traje priča o Splitu, još otkako je rimski car Dioklecijan odlučio baš na tom poluotoku blizu velikog rimskog grada Salone izgraditi palaču u kojoj bi u miru proveo posljednje godine svoga života. U tih 1700 godina Palača je polako postajala i postala grad, koji danas mami bogatom tradicijom, veličanstvenom poviješću, ljepotom prirodne i kulturne baštine.
Dioklecijanova palača i cijela povijesna jezgra Splita na spisku su svjetske baštine UNESCO – a još od 1979., i to ne samo zbog izvanredne očuvanosti same Palače, nego bar jednako zbog toga što Palača i njezin grad (ili grad i njegova Palača, kako vam drago) i dalje žive punim životom. U toj strukturi vidljivi su i još uvijek živi svi povijesni slojevi od starog Rima, preko srednjeg vijeka do danas. Šetnjom kroz drevni grad moguće je putovati kroz vrijeme, promatrati vrhunske primjere antičke arhitekture poput Peristila, srednjovjekovne romaničke crkvice i gotičke palače, renesansne portale plemićkih kuća, barokne fasade, sve do moderne arhitekture izvanredno uklopljene u bogatu baštinu.
Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedralasv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Katedrala sv. Duje najstarija je katedrala u svijetu. Uspio sam ući u katedralu, a sa Majom sam se popeo i na zvonik i snimio zadivljujuće panorame.
Današnja splitska katedrala izgrađena je u 4. stoljeću kao mauzolej rimskog cara Dioklecijana († 316.). Uoči careve smrti, Milanskim ediktom 313. godine, kršćani su dobili slobodu ispovjedanja vjere pa su u Saloni, upravnom središtu provincije Dalmacije, sagradili bazilike nad grobovima kršćanskih mučenika koje su postale sjedištem hodočašća i kulta svetaca. U 7. stoljeću, Avari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitsku crkvu. Prema predaji sačuvanoj kod splitskog kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, prvi splitski nadbiskup bio je Ivan Ravenjanin (7. st.) koji je organizirao i uredio splitsku Crkvu.
Splitska katedrala poznata je po drvenim vratima koje je izradio domaći majstor Andrija Buvina 1214. godine, izrezbarivši u orahovini 28 prizora Isusova života. Odlično su očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvina su vrata raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne od drvenih su preostala jedva koja vrata. Zvonik je vjerojatno izgrađen u 13. stoljeću. Termin oko kojeg se vrti moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257. godine koji je spominjao Kolafisu (Golubicu), udovicu splitskoga kneza Ivana Krčkog, kao donatoricu zvonika, dok joj je lokalna tradicija pridavala zaslugu i za podizanje propovjedaonice u katedrali.
Okusio sam i splitsku rivu, a popeo sam se sa Majom i na Marijan…shvaćate polako koliko sam prehodao po ovom fascinantnom gradu?
Lokalni stanovnici sjede u istim kafićima, restoranima i kupuju u istim trgovinama s turistima, dajući im dojam da su dolaskom u Split postali sastavnim dijelom grada i njegovog ritma. Tržnica i ribarnica u centru su života svake splitske obitelji, kao što se cijeli društveni život grada od 200 tisuća stanovnika ogleda na njegovoj Rivi, gdje će svaki gost koji drži do sebe popiti kavu sjedeći do bučnih, temperamentnih Splićana.
Split je mnogo više od veličanstvene arhitektonske kulise. Grad je to u kojem je moguće uživati u vrhunskoj gastronomiji i vinima, naći brojna kulturna događanja poput filmskih i kazališnih festivala, izložbi, vrhunskih muzeja i koncerata, grad koji nudi zabavu od brojnih klubova i barova preko uličnih događanja do festivala poput Ultra Europe kojeg svake godine posjeti i do 100 tisuća mladih iz stotinjak zemalja svijeta. Split sa svojim desecima osvajača olimpijskih i drugih medalja ima i sportsku tradiciju kao malo koji drugi grad njegove veličine na svijetu.
Kad vam dosadi gradska vreva, tu je Marjan, brdo simbol nad gradom, sa svojom šumom, stazama za trčanje, planinarenjem i biciklizmom, rekreacijskim terenima, ali i drevnim crkvicama u kojima su stari Splićani tražili duhovni mir.
8.9. srijeda, Split – Podstrana; dan stotinu i drugi
Nakon uzbudljivog i vise tisućljetnog Splita, slijedilo je nešto manje uzbudljivo spuštanje obalom, prema desetak kilometara udaljenoj Podstrani, naselju apartmana. Da bih dosegao Podstranu, prošao sam kroz sada već predgrađe Splita – Stobreč. Stobreč je naselje na poluotoku istočno od Splita, danas zapravo njegovo predgrađe s 2.978 stanovnika (2011.). Nalazi se na mjestu antičkog naselja Epetiona, nedaleko od ušća rijeke Žrnovnice u more.
Početkom 20. stoljeća talijanske tvrtke financiraju u Stobrečke kave (tupinolomi) koji su bila izvori lapora (tupina) čija eksploatacija traje sve do sredine dvadesetog stoljeća. U tom razdoblju nastaje prostor današnjeg kampa nasipanjem mora na delti Žrnovnice. Sama tupina se izvozi u Italiju gdje služi kao sirovina pri proizvodnji, ali i u domaće tvornice Slonitanskog-Kaštelanskog bazena (Vranjic, Sv. Kajo, K. Sućurac). Nakon Drugog svjetskog rata prenamjenom prostora nastaje današnji stobrečki kamp, a prvi privatni iznajmljivači soba u Stobreču bili su njihovi mještani. Današnju gospodarsku osnovu Stobreča čini turizam i ugostiteljstvo te brojne velike tvrtke registrirane u Stobreču.
Kao i obično na ovakvim dužinama, stigao sam oko podneva u prekrasnu vilu BB, u Podstrani, u stvari mali hotel sa bazenom, koju mi je osigurala opet odlična ekipa iz TZ Spliotsko-dalmatinske županije.
Općina Podstrana pripada području Splitsko-dalmatinske županije. Smještena je uz jugoistočni bok grada Splita, oko 7 km od povijesne gradske jezgre, u podnožju primorskog grebena planinskog masiva Mosor (1330 m). Prostire se na prostoru 11,5 km/2 površine, od podnožja planine Perun uz donji tok rijeke Žrnovnice na sjeverozapadu, do brežuljka Mutogras na jugoistoku. Obalni dio Podstrane proteže se 6 km longitudinalno, nizom razvedenih šljunkovitih uvala i plaža.
Za kraj kratke priče o mojem manje atraktivnom danu na putu, gdje se vlasnici nisu družili sa gostom, kratka priča o još jednoj kratkoj rijeci. Žrnovnica, hrvatska rijeka koja izvire u podnožju Mosora i u svom kratkom toku protječe Splitsko-dalmatinskom županijom. Ukupna je duljina rijeke 4.800 metara.
Žrnovnica je krška rijeka bržeg toka s manjim slapovima i dosta brzaka. Teče kroz istoimeno mjesto i ulijeva se u more svega nekoliko kilometara od Splita u smjeru Omiša. U svom gornjem toku Žrnovnica prolazi kroz kanjon koji je slabo dostupan ljudima, pa je zato taj dio najuščuvaniji. Donjim dijelom obale rijeke napravljena je šetnica, a ostatak obale obrastao je vrbom i smokvom s malo vodene vegetacije.
U gornjem dijelu, uz najzastupljeniju kalifornijsku pastrvu i jegulju, živi i jako ugrožena mekousna pastrva solinka (Salmothymus obtusirostris salonitana). Donji dio rijeke je nepovoljan za život mekousne pastrve, ali zato ima dobru populaciju jegulje i kalifornijske pastrve. Mekousna pastrva solinka je posebnost rijeke Žrnovnice jer je ona, uz rijeku Jadro, posljednje stanište ovom našem ugroženom endemu.
9.9. četvrtak, Podstrana – Omiš; dan stotinu i treći
Jučer sam prošao svoj veliki, jubilarni kilometar! Negdje između Dugog Rata, o kojem ću reći koju riječ, i Omiša, o kojem ću nešto više reći, pregazio sam svoj 1500. kilometar! Eto, kad bih se šalio, rekao bih, nije nešto, ali čovjeka veseli. Inače je jučerašnja ruta imala nešto više od 15 kilometara, no ne odviše atraktivnih, a i čekao me super atraktivni grad gusara, u kojem ću provesti vikend, jer mi je tako logistički organizirano da do Omiša sa prohodane rute budem prebačen natrag na spavanje, a ujutro opet na hodanje i tako do Slime, od kuda ću hodati do Brela i tamo noćiti u nedjelju.
Dugi Rat smjestio se na obali Jadranskog mora, na državnoj cesti Split – Dubrovnik (D8), 15 km jugoistočno od Splita, odnosno 5 km zapadno od Omiša. Najstarija naselja u Općini nalaze se na nadmorskoj visini od 200 do 250 m, podno planine Perun (južna kosa Mosora), i to Jesenice, Zeljovići, Krug i Duće. Danas su zavidno napuštena, jer se stanovništvo godinama spuštalo na obalu, pogotovo posljednjih trideset godina, zbog sve većeg razvitka turističkog prometa. O starosti naselja podno planine govore i arheološki nalazi u špiljama Turskoj peći i Ponistricama, koje svjedoče o postojanju života na tomu području još od kamenoga doba. Trajnu naseljenost potvrđuju gradine i gomile iz kasnog brončanog i željeznog doba.
Brzo sam stigao do ušća Cetine u more, o čemu, o kojoj ću pisati u sutrašnjoj objavi, jer danas sam i sutra ću obići gornji tok ove predivne rijeke, no samo recimo da je imala povijesni značaj za nastanak ovog očaravajućeg grada. Povijesno središte grada smješteno je na istočnoj obali Cetine, a u antičko vrijeme naselje se vjerojatno nalazilo sjevernije od današnjeg, u zaseoku Baučići. Podrijetlo naziva grada potječe od slavenske riječi HOLM / HUM, što je prevedenica ilirsko-grčke riječi ONAION / ONEON, a znači brijeg, brdo, mjesto na brijegu ili da je ONEUM prozvan po rijeci Cetini koju su grčki kolonisti u donjem toku zvali Nestos iz čega se izvodi ime grada Oneum (Onaeum).
Srednjovjekovni se grad naziva Olmissium, Almivssium, a u doba mletačke vlasti Almissa. Današnje se ime Omiša izvodi iz srednjovjekovnog imena. U srednjem vijeku gusarstvo je za Omišane bio važan način stjecanja. Omišani su bili poznati gusari, što im je olakšao položaj grada, a i njihove lagane i brze brodice. U vrijeme najvećih pohoda na čelu omiških gusara bili su knezovi Kačići, koji su puna dva stoljeća predvodili napade na papinske galije i trgovačke brodove moćne Venecije, Dubrovnika, Splita, Kotora…
Nakon Kačića, gospodari Omiša su bili knezovi Šubići, braća Horvat koji su bili pod zaštitom bosanskog kralja Tvrtka I, bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ban Ivaniš Nelipić, obitelj Matka Talovca koja vlast nad gradom dobiva od kralja Žigmunda, te bosanski vojvoda Stjepan Kosača. Nakon što je Ladislav Napuljski 1409. prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici, 1444. i Omiš je priznao vlast Mletaka u čijem sastavu ostaje do 1797. god. Nakon propasti Venecije, Omiš pripada Austriji sve do 1805. god., a od 1805 – 1813. francuskoj upravi. Nakon pada Napoleona Omiš zauzima, kao i cijelu Dalmaciju, austrijska uprava gdje i ostaju sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Imao sam sreće, ili bolje rečeno, svojim avanturističkim izgledom i iskustvom kojim odišem, svatko ima želju prići mi i popričati sa mnom ili mi pokazati nešto. Tako je bilo i jučer kada sam se upoznao sa osebujnim lađarom, magistrom – pomorcem Milanom, koji je prvo mislio da sam stranac, pa nakon što se baš i nismo uspjeli sporazumjeti na engleskom, prešli smo na naški. Proveo me Milan donjim, mirnim tokom Cetine, a nakon toga i starih gradom sve do tvrđave Fortice Starigrada.
Cijelu bogatu i iscrpnu povijest gusarstva zorno predočuje tvrđava FORTICA, zajedno s tvrđavom Mirabela ili Peovica. Tvrđava Fortica nalazi se na samom vrhu omiške Dinare. Za gusarenje to je bilo jako važno, jer se jednog mjesta moglo nadzirati veliko područje i na kopnu i na moru. Naime s kule Fortice pruža se pogled na cijeli grad, kanjon rijeke Cetine na otoke Brač, Hvar i Šoltu, zatim srednja Poljica. Sama svrha tvrđave bila je obrana od neprijatelja. Fortica je prvenstveno služila za sklonište i u slučaju da je Omiš bio opkoljen s tvrđave bi se bacile velike gromade kamenja koje bi porušile cijeli grad, a samim time bi se uništio i neprijatelj. Danas možemo biti ponosni što do toga nije došlo i što možemo uživati u čarima ovog predivnog dalmatinskog gradića. Iz samog centra grada možete doci do tvrđave dobro uređenom stazom s putokazima, tako da nema bojazni da ćete se izgubiti. Do tvrđave možete stici pješice iz grada, preko naselja Baučići i popeti se na tvrđavu za 20-tak minuta i uživati u prekrasnom pogledu.
Kao što sam rekao, osiguran mi je smještaj u hotelu Plaža, jučer, danas i sutra. To je vrhunski hotel u samom centru Omiša. Smješten je na atraktivnoj lokaciji uz more i rijeku, uz glavnu gradsku pješčanu plažu i u neposrednoj blizini stare gradske jezgre. Pravo mjesto za početak i kraj svake avanture kojih u okolici ovog jedinstvenog grada možete imati mnogo. O nekima od njih i o današnjim zanimljivim sugovornicima reći ću nešto više sutra.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu VL: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/od-gospe-od-loreta-do-gusarske-fortrice-12650
