Izvještaj sa 8. izleta 13. planinarske škole – Velebit
Rečenicu „ovo nam je zadnji izlet“ nitko nije htio na glas izgovoriti jer nitko ne vjeruje u
istinitost te izjave. Ali ona je točna: izlet na velebit bio je zadnji izlet 13. planinarske škole
HPD Japetić. No, nakon što sam skoro tri mjeseca provela u društvu ovih ljudi, vjerujem da je
za većinu nas planinarska avantura tek počela.
Kada bih morala „školski“ opisati naš izlet na Velebit, onda bih napisala ovo: Izlet na našu
najdužu planinu započeo je u subotu obilaskom Kuće Velebita u Krasnom, a kako nam je
tamo bilo možete pročitati na portalu Green.hr, napisala ga je jedna mlada i perspektivna
novinarka: https://green.hr/centar-za-koji-mnogi-ne-znaju-da-postoji-istrazite-mirise-visinu-
i-skrivene-kutke-velebita/. Nakon toga, autima smo došli do Babić Siče, ulaska u NP Sjeverni
Velebit gdje smo ostavili aute. Pješačili smo do doma Zavižan, ostavili stvari i napravili kružnu
rutu do Velikog Pivčevca i natrag. Navečer smo jeli grah, Maki je svirao gitaru, išli smo
spavati. Sljedeće jutro smo se probudili, pješačili do Rosijevog skloništa Premužičevom
stazom, popeli na planinu iznad Rosijevog skloništa, pješačili do doma. Uhvatila nas je kiša.
Po kiši smo hodali do auta i sretno se vratili doma.
A kada bih STVARNO morala opisati kako nam je bilo na Velebitu, rekla bih da je to
nemoguće, ali da ću ipak pokušati. Pitali su me kako ja pišem ove svoje tekstove pa sam
shvatila da najčešće pamtim trenutke. Pa evo, ovo je skup mojih trenutaka s Velebita:
Trenutak kad smo preživjeli „najgorih 15 minuta prije doma“. Uspon na Velebit krenuo je
spuštanjem i odmah sam znala da mora postojati kvaka. A onda sam čula Branku i Bibu kako
sa skrivenim smiješkom šapuću o nekom usponu pred kraj staze. Nikad ne znam osjećam li se
bolje kad znam da me čeka pakao ili ne, ali ovog puta nisam imala izbora. Ispalo je da sam
uspon preživjela jer sam cijelo vrijeme mislila da me čeka nešto apsolutno nesavladivo pa je i
ta strma staza ispala ne tako strašna.
Trenutak kad sam se, nakon „najgorih 15 minuta“, izvalila na livadu s pogledom. Znam da
sam pomislila da je to najmekša trava na svijetu, a samo me pogled pred nama mogao
natjerati da otvorim oči mokre od znoja. Ležali smo u tišini i vjerujem da smo svi imali slične
misli u glavi: ovo je apsolutno predivno, cijeli Jadran kao da nam je na dlanu.
Trenutak pijenja (hladne) pive uz zalazak (toplog) sunca. Na kraju se sve svede da je sreća u
malim stvarima pa je jedna hladna piva, bose noge, jastuk pod guzom, dobro društvo i
zalazeće sunce koje grije umorna tijela ponekad sve što ti treba.
Trenutak kad je na stol stigao Tonin grah. Moj tata uvijek kaže da kad si gladan sve ti je fino,
ali mislim da, iako smo bili jako gladni, Tonin grad zaslužuje titulu najboljeg. Dok smo mi taj
dan planinarili, Tona je za nas skuhao lonac graha i kobasica. I iako je vreli grah bio bolji od
maminog, mislim da mi je srce više zagrijala činjenica da se nalazim u prostoriji dragih ljudi s
kojima mogu razgovarati, smijati se i večerati.
Trenutak kad nam je Maki zasvirao Balaša. Maki i gitara zahtjevali bi jedno posebno poglavlje
ako ne i zaseban članak i definitivno su velik dio mog iskustva u ovoj školi. Svaki put kad bi
zasvirao imala sam osjećaj kao da se vraćam u neka stara vremena koja možda čak nisam ni proživjela – vremena kad nije bilo mobitela, interneta, Spotifyja ili zvučnika. I kad je došlo
vrijeme za „one skupe“, Maki nam je notama ispričao „Priču o Vasi Ladačkom”.
Trenutak kad sam srela Damira na WC-u u dva ujutro. Poanta je zapravo u tome da u jako
kratko roku postaneš jako blizak s ljudima i da ti nije problem spavati u grupnim
spavaonicama, reći da ti se kaka ili pitati „Ej imaš možda tampon“. Činjenica da smo si Damir
i ja počaskali u dva ujutro u hladnom hodniku i da nismo vidjeli ništa čudno u tome samo
govori o tome koliko Planina povezuje ljude.
Trenutak kad osjetiš da je noga našla pravu rupu na kamenu. Dio nas odlučio je popeti se na
stijenu iznad Rossijevog skloništa. Iako ne izgleda visoko, pomučili smo se dobro da nađemo
pravi put do gore. Nema klinova, nema marke, nema uputa. Vodi te samo neka intuicija i
upravo zato bila sam sretna kad su moje noge osjetile čvrsto uporište i ruke idealni hvat.
Postoji ta jedna milisekunda između sigurnog hvata i mogućeg pada kad se osjetim posebno
živom. I postoji neki poseban osjećaj ponosa koji pokazujemo jedni drugima bez riječi svaki
put kad se popnemo negdje.
Trenutak u kojem sam svjesna samo tog trenutka. U jednom me trenutku kad smo se vraćali
do Doma Sabrina pitala da kud se toliko žurim, zašto tako brzo hodam i ne uživam u prirodi
oko nas. I iako su se nad nama skupljali tamni oblaci, postoji taj jedan osjećaj za koji nisam
mislila da ću ga doživjeti. Kod kuće sam se svakodnevno trudila sjesti, uspraviti se, disati i
„kao meditirati“. Čak sam i govorila onaj ommm. Ali pravu meditaciju doživjela sam tek kad
sam hodala iza ili ispred Karla, u tišini, najbrže što mogu. S divljenjem sam uvijek slušala
svoju yoga učiteljicu koja mi je govorila da je cilj meditacije osjetiti ništa drugo nego
prisutnost u trenutku, a taj osjećaj prvi mi je put dao Velebit.
Trenutak kad smo odlučili vratiti se do auta po kiši. Maki je od početka naše škole navijao da
nas bar jednom opere kiša ili snijeg, a želja mu se ispunila tek na kraju. Navukli smo
kabanice, gamašne, zategnuli gojze i krenuli. Čulo se samo šljapkanje po blatu, a osjećaj je
bio izvanredan. I drago mi je da smo imali prilike dokazati da ne postoji loše vrijeme nego
samo loša oprema.
Trenutak dok pišem ovo. Imam osjećaj da se na planinu penjem dva puta: uživo i u trenutku
kad pišem izvještaj. Oba su mi jednako draga i bude različite emocije. Dok penjem upijam, a
kad pišem proživljavam. Pa sam se ovog puta prisjetila i svih divnih trenutaka u 13.
planinarskoj školici HPD-a Japetić:
Hvala svima koji su me hrabrili na počeku i pružili mi ruku kad nisam mogla. Hvala svima koji
su me nahranili, napojili i koji nikad nisu odbili moje žicanje cigare uz pivu. Hvala svima koji
su me motivirali primjerom, pjevali sa mnom u autu ili udijelili važne životne savjete. Hvala
svima koji su sa mnom piškili u grmlju i učili me vezati čvorove. Hvala svima koji su sa mnom
vodili ozbiljne razgovore i podijelili još ozbiljnije trenutke i osjećaje. Hvala svima koji su mi
posvetili pjesme, osmislili plesne koreografije i hodali sa mnom u tišini u prvim redovima.
Hvala svima koji su me fotkali na vrhovima i sa mnom udarali štambilje. Posebno hvala Tajni
koja me cijelu jednu godinu nagovarala da se pridružim planinarima, uvažavala sve moje
panične napadaje i bila moj najdraži planinarski partner. Hvala HPD Japetić, svim starim članovima i školarcima, koji su mi otkrili Planinu i svak na svoj poseban način pomogli mi da
postanem Planinarka.
Ines Ibrišević
