Foto: Helena, Tomislav D., Bojan i Daniela
Kada je termin za Dinaru kraj lipnja, svi kažu: „pa tko će ti se javiti na taj izlet?“. Pa ipak, unatoč predvidljivo velikoj vrućini, izlet na Dinaru je uvijek atraktivan i ekipa se skupila u tren oka.
Bilo je tu i iskusnih planinara i novopečenih školaraca (Tomislav D., Martin, Kornelija, Snježana D., Mario, Krešo, Tomislav J., Matija, Barbara, Dinko, Helena, Vesna, Bojan i Daniela).
Već u petak popodne veći dio ekipe otputio se u Dalmaciju, kako bismo u jutro bili bliže startnoj točki (selo Mirkovići) jer još nas je čekao transfer autima do sela Glavaš radi kružne ture, te nam je to oduzelo jedan dragocjeni sat, tako da smo uspon prema Planinarskoj kući Brezovac započeli malo poslije 8 h.
Krenuli smo cestom, pa kroz nisko raslinje i ubrzo prihvatili činjenicu da ćemo se često odmarati gdje god uhvatimo malo hlada. I tako korak po korak dizali smo se sve više, u šumu gdje je zrak bio svjež i mirisan od bora, pa opet kroz livade opojne od vrijeska i svakojakog cvijeća, a nad nama nebo plavo s tek pokojim bijelim oblačkom, tek toliko da uljepša već predivnu sliku.
U međuvremenu, dio ekipe je tek trebao krenuti iz Knina, kad pokupi s autobusa iz Splita jednu zalutalu ovčicu, koja me tek u petak odlučila nazvati i shvatila da s Visa ne može stići u Knin prije 11 h u subotu.. i tako su, siroti, iz Mirkovića startali u 11,45.
Konačno, svi smo se okupili na Brezovcu i priuštili si dobar odmor u sjeni visokih bukovih stabala. Srećom piva nije nedostajalo..
Koliko god nešto izgledalo teško, čovjek ipak ne zna sve svoje sposobnosti, a to dokazuje da smo se na kraju s lakoćom uspeli na Badanj (1281 m).
Kad je u pitanju večera, uvijek najbolje zvuči roštilj, pa smo se tako i opremili (osim Kreše koji je svoj steak zaboravio u mom hladnjaku u Drnišu 🙂 ) kažem, najbolje zvuči, ali je uvijek izazov tko će biti meštar za roštiljem?!? No i tu se iskazao novopridruženi član Mario i naša Snježana, koji su to vrhunski napravili na sveopće zadovoljstvo.
Za večerom smo dogovorili da ujutro krećemo ranom zorom, kako bismo najteži dio prošli za hlada.
Dakle, pokret u 5. Na vrh stigli do 7,30.
Spust je krenuo u smjeru skloništa Drago Grubač gdje smo sat vremena hodali uz greben i vidik nam se otvarao svih 360˚. Uživali smo u tim vidicima i lagano se spuštali do slijedeće točke za odmor (izvor pitke vode). Još nam je preostalo sat hoda do Glavaša.. najduži sat u našim životima.. jedino nas je držala misao kako idemo prema kraju, kako ćemo izvući umorne noge iz gojzerica i popiti hladno pivo..
I sve se to dogodilo.. Svi se spustili živi i zdravi, umorni, sretni i zadovoljni.
Dragi moji, svi ste učinili da ovaj izlet bude poseban, zato će se i pamtiti!
