Osvrt na planinarski izlet „Stazom šume i vode“
Ovaj tekst započinjem pisati dok su mi dojmovi mojeg prvog planinarskog izleta još uvijek svježi. Za početak želim preporučiti svima koji do sada nisu posjetili ovu stazu da to i učine jer se isplati, a bilo bi u redu i da kažem gdje smo mi to zapravo bili. Dakle, prepješačili smo slunjski put; planinarsku stazu poznatu i pod nazivom „Staza šume i vode“ te moram napomenuti kako sam naziv nimalo ne laže i da svi oni kojima treba odmak od svakodnevice, odmor mogu pronaći upravo uživajući u ljepotama ove staze. Prije nego krenem opisivati sam pohod, želim se vratiti malo unatrag i reći zašto sam se uopće odlučio pridružiti planinarskom društvu, u nadi da i ostale ljubitelje prirode i aktivnog načina života privučem da istu stvar naprave za sebe. Naime, želja za aktivnim boravkom u prirodi je već duže vrijeme bila prisutna, ali kao što će se mnogi od vas moći poistovjetiti sa mnom, bilo je tu komešanja i čekanja onog pravog trenutka sve dok jednog dana nisam otklonio sve dvojbe i rekao si da nema smisla više čekati. I tako sam malo prosurfao internetom i naletio na planinarsko društvo iz Samobora HPD Japetić, zatim sam otišao na prvi sastanak gdje sam se i učlanio i već par dana kasnije uputio sam se na izlet okružen divnim ljudima. Mogao bih ovdje opisivati prirodne ljepote kraja kojeg smo obišli u nedogled, ali htio bih se ponajprije osvrnuti na ugođaj koji je bio prisutan tijekom čitavog izleta. Bilo nas je dosta, oko dvadeset i pet, svi tako različiti, ali usmjereni k istom cilju, preći stazu i usput se dobro zabaviti. Ono što mogu reći jest da zabave i smijeha nije nedostajalo. Iako sam većinu ljudi tek taj dan upoznao, zaista sam se brzo uklopio. U društvu se stalno o nečem priča, svi su susretljivi i trude se upoznati jedni druge što je i logično jer smo svi tu svojom voljom, ali naglašavam ovo kako bih ohrabrio buduće članove da nam se pridruže jer osim što ćete napraviti nešto korisno za sebe, ujedno ćete nastaviti i ovu lijepu tradiciju HPD-a Japetić koja ove godine broji dugih sto godina!!! Ono čega sigurno ne nedostaje je obilje smijeha te nakon samo jednog odrađenog izleta mogu reći da toga ima na svakom koraku. Od viceva pa do raznih anegdota, dobronamjernih zadirkivanja i zbijanja šala na svačiji račun. Baš kao jedna prava mala zajednica. Definitivno jedno lijepo iskustvo i veselim se budućim izletima. Naposljetku bih se ukratko osvrnuo na to da Vam predočim što smo zapravo vidjeli. Izdvojio bih meni osobno dvije najdraže lokacije, a to su vrelo Slunjčice i vidikovac čije ime ne pamtim, ali nije niti važno dok god imate druge da vas vode, iako su mi iskusniji od mene poručili da svakako upišem planinarsku školu… Vrelo Slunjčice je bilo zadivljujuće. Modre boje, bujna vegetacija, mir. Prava uživancija! A nešto dalje od vrela, nakon uspona, stigli smo na vidikovac koji je pružao pogled na masivne planine. Odvalili smo veći i teži dio puta i onda nas je priroda nagradila pružajući nam vidike u predivan krajolik tog kraja. Ostatak neka ostane neizrečen. Najbolje da se izlet ponovi! Dok se to ne desi, ne sumnjam da me iščekuje mnoštvo novih i očaravajućih mjesta.
tekst: Marin Krstinić
slike: Anđelko Nizek
