Izvještaj sa 7. izleta 13. planinarske škole – Psunj
Mora se dogoditi i jedan ovakav izlet. Budilica je uredno zazvonila u dogovoreno vrijeme, ali moj
mozak odlučio je ne držati se dogovora. Tijelo je, naravno, surađivalo s mozgom. Mačke su tupo
gledale moj show po kući: jednom sam rukom hvatala ruksak, drugom točila vodu u bočicu, jedna
noga oblačila je gojze dok se druga uvlačila u još uvijek vlažne hlače za planinarenje. Sendviče nisam
stigla napraviti i to mi je, naravno, najteže palo.
Stigla sam na kolodvor uspuhana kao da sam se već popela i spustila niz najvišu planinu Slavonije.
Čim smo sjeli u bus bila sam gladna. Sva sreća pa me Tajna već dobro poznaje i uvijek napravi koji
sendvič viška. A i Tamara je prošetala busom nudeći svima svoju štrudlu od sira. Doručak sam pojela.
Do Pakraca nam je trebalo oko dva sata vožnje pa je pauza na pola puta bila i više nego potrebna. Uz
kavu smo ispleli pletenice svima kojima je to bilo potrebno i hrabro krenuli dalje.
Moram priznati da sam bila malo skeptična prema „planinama“ Slavonije, ali Psunj ima mjesta na
kojima se puls itekako podigne. Definitivno odlična prilika za razbiti onaj mit da je „Slavonija cijela
ravna“. Nije. No, svaki taj uspon krasile su zelene livade prepune poljskog cvijeća i proljetnih mirisa.
Na svakom smo se zavoju častili šumskim jagodama i poput djece preskakali plitke potoke.
Upravo sam zbog tih prizora i osjećaja zaboravila na činjenicu da sam imala ludo jutro, nemam
sendvič i možda sam zaboravila tri rezervne majice u koje se nikad niti ne presvučem. Pravo je čudo
koliko te fizička aktivnost, pogotovo u prirodi, može natjerati da osvjestiš koje su stvari zapravo bitne.
Vode sam imala, nisam bila gladna, oči su mi gledale predivne prizore i oko mene su ljudi koji mi
mogu dati i majicu i sendvič i zagrljaj ako mi zatreba. Neka suptilna Slavonska vibra zavukla se u pore i
postigla to da se opustim i uživam u usponu do vrha.
Svaki dolazak na vrh ima neke svoje ljepote, a sreću zbog dolasku do Planinarskog doma “Omanovac”
pronašla sam u činjenici da se mogu leći na jednu od onih cvjetnih livada i uživati u pogledu s brda na
predivne Slavonske ravnice. Nećemo se lagati, najsretnija sam ipak bila kad su Dinko i Maki počeli
rezati i luk i špek, trgao se kruh i pila se hladna piva. A za kraj sam se počastila i Dorodinjovom
rastopljenom čokoladom. Osim klupa u hladu, dom ima i (dječje) igralište koje smo naravno isprobali.
Zaključila sam da i dalje vrištim dok se spuštam po toboganu i jednako se bojim penjalica kao i kad
sam bila mala. Ali kad se treba popeti na stijenu, to mi je okej.
Na povratku do doma stali smo u Državnoj ergeli Lipik gdje smo se pridružili vođenoj turi kroz imanje.
Opet smo se svi prebacili u dječje raspoloženje dok smo ignorirali znakove „nemoj dirati konje“,
travom hranili znatiželjne njuškice i čuvali umorne noge od kopriva.
Vožnju do doma uljepšao nam je Maki koji je zasvirao gitaru, zapjevali su i oni koji ne znaju pjevati,
točili su se gemišti i još jednom sam si pomislila koliko je upisivanje ove škole bila jedna od boljih
životnih odluka.
Ines Ibrišević