Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
13 – 29.8.2021.
Naslov 13. epizode: Regija Zadar – reci DA! svemu
Uvod:
Zadar je grad romantike i ljubavi, mjesto strasti i duha! Ovo je grad koji se ne ustručava istraživati nove oblike umjetnosti i nove ideje kako bi svoj izvanredan položaj i okruženje, svoju veličanstvenu građu, dodatno obogatio. Zadar je istovremeno i mirna zajednica i dinamičan moderan centar koji svakoga dočekuje raširenih ruku i ostavlja svoj trag na svakom zaljubljenom posjetitelju!
20.8. petak, Tatekova koliba – Ramića dvori; dan osamdeset i treći
U petak sam napustio vremešnu Tatekovu kolibu, sklonište u kojem sam proveo prilično budnu noć uz društvo radoznalih puhova, koji su istraživali naokolo skloništa i ispod istog. No, i to je prošlo i krenuo sam djelomično dobro, a djelomično i ne najbolje markiranim stazama, sa ciljem da pored Velikog Rujna, ulaskom u Nacionalni park Paklenica, dođem do Ramića dvora, kod dugogodišnjeg poznanika i prijatelja Marija Ramića.
Na 18 kilometara dugačkoj dionici, kao i prethodnih dana, bilo je prilike za mnoge prekrasne panorame, no u oko odmah upada stijena čudnog stožastog oblika. Radi se o Debelom kuku. Debeli kuk je, unatoč za Velebit skromnoj visini (1269 m), iznimno lijep razgledni vrh sa širokim vidikom orijentiranim prema moru. Nalazi se malo sjeverozapadno od prostrane visoravni Stap na kojoj je planinarsko sklonište »Tatekova koliba«, a sjeverno od kamena Čučavca.
Nešto poslije, na putu prema Velikom Rujnu, koje teritorijalno nije unutar granica parka, sreo sam zanimljiv par, Nevena i Branku, koji su prolazili istom stazom.
I tako, malo pomalo i približio sam se Velikom Rujnu, na velikoj visoravni. Veliko Rujno nalazi se u srcu Velebita i poznato je svetište Majke Božje ili Velike Gospe koju štuje cijeli podvelebitski kraj. Zajedno s Malim Rujnom, najprostranija je velebitska visoravan koja se pruža u dužini od sedam i širini od jednog kilometra. Smješteno je u Parku prirode Velebit na nadmorskoj visini od oko 900 metara.
Danas se obnavlja i prima planinare, sportaše, hodočasnike, turiste, sve ljubitelje prirode koji iz cijelog svijeta na hrvatskom Olimpu dolaze pronaći svoju duhovnu okrjepu te izašavši iz svoje urbane ukočenosti na ovim visinskim kotama lakše uspostavljaju duhovne dodire. Do njega se dolazi samo pješice iako je još 1993. godine inicijativom starigradskog neimara Role Dokoze, a uz pomoć Hrvatske vojske, započelo probijanje makadamskog puta prema Velikom Rujnu. Podgorci su se okrenuli novim izvorima života, ali su stare kuće (stanove) obnovili. Od tih stanova je najkraći put do crkve, koja se nalazi ispod uzvisine Gradina. U dvorištu se čuva i pečat na kojemu stoji “Velebitski planinarski put Veliko Rujno – 900 metara”. Pečat koji označava sve važnije planinarske vrhove, ali i pečat koji čuva tajnu svog vremena. Crkvu je nedaleko od nekadašnje, stare crkve čiji se oltar još uvijek nalazi u dvorištu stanova Marasovića, sagradio “S pomoću Boga i Starigraca na čast Velike Gospe don Ante Adžija godine 1930″. O osmodnevnoj gradnji crkve svjedoče i zapisi pohranjeni u starigradskom župnom arhivu, koje je u monografiji Starigrada – Paklenice koristio autor Dušan Petričević. U zapisima stoji: “Na dan Velike Gospe došlo je na posvetu kapele naroda iz svih podgorskih sela, Ravnih kotara i Like…”
O gradnji crkve pisano je i u Hrvatskom planinaru (broj. 9 iz 1930. g.): “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu… Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a uime crkve dobili su objed i večeru. Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živo i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena…”
Sreo sam tamo i par koji živi u Njemačkoj, a štuje planinu i planinarenje, Ratka i Jasminu. Oni su me pošteno počastili odličnom domaćom hranom i rakijom, tako da sam veseliji i okrjepljen otišao prema svom odredištu kod prijatelja Marija.
Došavši do Ramića dvora, imao sam još više razloga za veselje. Nakon 85 dana tamo me dočekala moja supruga Daniela i prijatelj Marijo sa širom obitelji i šogoricom Vanjom. U očuvanoj staroj kući, u prekrasnom planinskom ambijentu Nacionalnog parka Paklenica, nudi boravak – noćenje za 19 osoba, tijekom čitave godine. Smještaj je u 5 soba, a posebno je prostorija sa kaminom (gradele, peka…). Kuća je opremljena kompletnim posuđem i priborom za jelo, topla i hladna voda, tuševi, boćalište.
Gazda Marijo nas je počastio i spavanjem u apartmanu brata Kike. Hvala!
Sreo sam tu i Blaženku i Damira, par iz Čakovca. Zanimljivo je što se Damir, vlasnik tiskare, zainteresirao za naš projekt i nakon što sam spomenuo plan izdavanja knjige o cijelom ovom poduhvatu, Damir je bio vrlo zainteresiran i sigurno ćemo ostati u kontaktu.
21.8. subota, Ramića dvori – Starigrad; dan osamdeset i četvrti
Ostao sam dužan koju riječ o prekrasnom i posebnom Nacionalnom parku Paklenica.
Zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, izuzetnih geomorfoloških oblika i veličanstvenih šuma, prostor Velike i Male Paklenice već je 1949. godine proglašen nacionalnim parkom. Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije.
Nacionalni park Paklenica prostire se na površini od 95 km², na obroncima južnog Velebita, a tu se nalaze i njegovi najviši vrhovi – Vaganski vrh (1757m/nv) i Sveto brdo (1753 m/nv). Obuhvaća područje bujičnih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita, te širi okolni prostor. Na relativno malom području susreće se iznimno bogatstvo geomorfoloških pojava i oblika, raznolik biljni i životinjski svijet, atraktivni krajolici i netaknuta priroda. Raznolikost živog svijeta je uvjetovana klimatskim karakteristikama ali i bogatom i raznolikom geološkom prošlosti.
Ime Paklenica najvjerojatnije potječe od smole crnog bora, tzv. „pakline“, koju je lokalno stanovništvo koristilo u narodnoj medicini, za zacjeljivanje rana, zatim kao luč – za osvjetljenje te za premazivanje drvenih brodova.
Krenuo sam u subotu ujutro, u društvu moje supruge Daniele prema Starigradu, poznatom stazom koja vodi do parkirališta parka i dalje prema samom centru mjesta, gdje smo imali dogovoreni smještaj kod još jednog dugogodišnjeg prijatelja, u njegovom kampu Peko, kod Peke, Petra Marasovića. Prošli smo putem prema dolje, prvo pored svega 400 metara udaljenog Planinarskog doma Paklenica.
Planinarski dom Paklenica lijepa je katnica s dva krila na početku klanca Velike Paklenice. U zidanom prizemlju su blagovaonica i kuhinja, a na drvenom katu spavaonice s ukupno 40 ležaja. Pred domom je prostrana terasa za odmor pokraj koje žubori potok Paklenica. Kuća je smještena na dnu doline, upravo na sastavu potoka Paklenice i Brezimenjače. Prošli smo i pored Lugarnice, gdje možete popiti piće, ne i pojesti nešto, a mogli smo se s obzirom na vrućinu i okrijepiti u obližnjem potoku. Kasnije popodne, bez velike žurbe stigli smo u Starigrad.
Područje današnjeg Starigrada-Paklenice i Selina naseljavano je u kontinuitetu od prapovijesti pa do današnjih dana. Na to ukazuju i rezultati istraživanja u Vaganačkoj pećini i okolnim susjednim špiljama, odakle potječu nalazi impreso keramike starijeg neolitika, različite keramičke izrađevine i litički materijal Danilske kulture, kao i obilan materijal iz brončanog i željeznog doba.
Samo naselje Starigrad-Paklenica nastalo je na vrlo starim temeljima. Misli se da je drevni Argyruntum, kako se zvao rimski municipij na Podvelebitskom kanalu za vladavine cara Tiberija (42.g.pr.Kr.) osnovan na mjestu pretpovijesnog naselja.
Ime Argyruntum svjedoči da je gradić postojao i prije dolaska Rimljana jer ono ne potječe iz rimskog doba. Naime, Argyruntum se spominje u djelima antičkih pisaca LinijaSt., Ptolomeja i drugih. Iz tog je vremena nekropola u kojoj je otkriveno vrijedno kulturno naslijeđe: keramika, staklo i nakit. Vrijedna zbirka se čuva u Arheološkom muzeju grada Zadra. Naselje se održalo sve do kraja kasne antike (4. st. poslije Krista). Iza tog razdoblja se gube tragovi života na toj lokaciji.
U srednjovjekovnom razdoblju na području čitavog podvelebitskog kanala i to od Rovanjske pa do Mandaline nastao je čitav niz utvrda i sakralnih objekata, među njima se posebno ističu crkva Sv. Jurja u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu-Paklenici.
Danas je općina Starigrad sastavni dio Zadarske županije. Sjeverna granica općine ujedno je i sjeverna granica prema Ličko-senjskoj županiji. Južnim, morskim dijelom graniči s općinama Posedarje i Ražanac, a istočno, kopneno-morskom granicom s općinom Jasenice. Sjevernim dijelom dominira planina Velebit koja svojom ljepotom i turističkim potencijalima plijeni pažnju.
Općini Starigrad pripada prostor od 170,09 km2 što iznosi 4,6 % kopnenog teritorija zadarske županije. Broj stanovnika Općine Starigrad u stalnom je padu i tako je 1971. bilo 2361 stanovnik a 2001. 1893 što daje gustoću naseljenosti od 11,19 stanovnika/km2.
Spomenimo još i Večku kulu, koja je smještena na rubu Večkog polja, pripada nizu mletačkih utvrda koje su tijekom 16. stoljeća podignute u Podvelebitskom kanalu radi obrane od Turaka. Pretpostavlja se da je pripadala srednjovjekovnom seli Veče (Veche) koje se prvi puta spominje 1508. godine.
22.8. nedjelja, Starigrad – Rovanjska; dan osamdeset i peti
Danas je na redu, nakon laganog odmora i ispraćaja supruge, koja sutra radi, bilo hodanje jednom potpuno ravnom rutom, bez uspona, poput onih po Kvarneru, ne tako davno. Radilo se o 12 kilometara dionice do Rovanjske.
Brzo sam dosegao ovo lijepo, nekoć isključivo ribarsko mjesto. Prelijepa Rovanjska smještena je u uvali na samom kraju podvelebitskog kanala, nedaleko od Zadra, Blizina Velebita obogaćuje ovaj kraj sa svojim parkovima, spiljama, šetnicama i biciklističkim stazama. Spilja Modrič speleološko je bogatstvo u podnožju Velebita, a crkvica sv. Jurja u samom mjestu biser je starohrvatske sakralne arhitekture. Valja samo kao zanimljivost dodati da se u svim starijim pisanim izvorima Rovanjska naziva Ravanjskom, vjerojatno zbog toga što se to malo mjesto, koje je svojevrsni zaselak Jasenica, nekad u izvorima pisalo “in Rawna“.
Vratimo se na crkvicu vrijednu pažnje. Crkva Sv. Jurja u Rovanjskoj je vrijedan kulturni spomenik našeg srednjovjekovnog graditeljstva gdje je kupola zamišljena kao jedinstveni kalendar i sunčani sat sa otvorima koji na određeni način pokazuju točno vrijeme. Crkva sv. Jurja pripada sjevernodalmatinskom kupolnom tipu starohrvatske crkvene arhitekture. Najstariji dio crkve presvođen je elipsoidnom kupolom te se datira u 9. st., a u čitavoj Hrvatskoj postoje još samo tri crkvene građevine ovoga tipa, smještene na zadarskim otocima. U razdoblju od 11. do 13. stoljeća crkva je nadograđivana pa je u tom vremenskom periodu nastao i zvonik na preslicu. Pored crkve nalazilo se staro srednjovjekovno groblje sa stećcima, koje je međutim devastirano prilikom izgradnje novoga groblja. Desno od crkve pronađeni su ostaci rimske ville rustice ili omanjeg rimskog naselja.
Također sam uočio zanimljiv spomenik na kraju mjesta. Spomenik Zvonku Bušiću Taiku, najpoznatijem hrvatskom emigrantu koji je zbog otmice američkog zrakoplova i postavljanja eksploziva, od kojega je poginuo američki policajac, u zatvorima u SAD-u proveo 32 godine. Razočaran u hrvatsku stvarnost nakon pet godina na slobodi, prvog dana rujna 2013. u Rovanjskoj je počinio suicid uz poruku da više “nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”. Brončani spomenik koji je izradio mladi hrvatski akademski kipar Maroje Batić, na rivi u Rovanjskoj zajednički su otkrili Julienne Eden Bušić, udovica Zvonka Bušića, i Martin Baričević, načelnik Jasenica.
I na kraju, s obzirom da sam čovjek čija kolekcija poznanika i prijatelja teško može biti skoro nadmašena, sreo sam u centru ovog zanimljivog mjesta, svog prijatelja i partnera sa mnogih teniskih susreta Mišu Deverića, koji ima kuću u Rovanjskoj još od 1959. godine i jedan je od starosjedilaca tamo. Vratio sam se do Starigrada gdje ću noćiti i večeras u kampu Peko, kod svog prijatelja Petra. Sutra je na redu ruta od Rovanjske do Posedarja.
23.8. ponedjeljak, Rovanjska – Posedarje; dan osamdeset i šesti
Već ssam rekao da sam noćio u Starigradu, kod prijatelja Petra Marasovića, u njegovom kampu Peko, bez naknade! Hvala Peki na tome! Posebno su druželjubivi i toploga srca ljudi u ovome kraju, spremni su saslušati, pomoći i darovati, najmanje što mogu, besplatni smještaj, a to meni najviše znači. Ulažem ogromnu energiju, volju, strpljenje, moć ponavljanja, upornost, hrabrost, no ono što ne mogu pomaže mi moj tim, logistika. Traže na sve načine pomoć na mojem putu i u tome uspijevaju. U svakoj županiji barem jedno noćenje je bilo na račun domaćina koji su željeli pomoći u ovom projektu. Posebno se istakla TZ Kvarnera na čelu sa gospođom Irenom Perišić Živadinov i gospođom Anđelkom Kusturin. Svojim poznanstvima i konekcijama pomogle su da stupimo u kontakt sa susjednom županijom, onom Ličko-senjskom, gdje je svoje u okviru mogućnosti i vrhunca sezone odradio tim gospodina Ivana Radoševića i gospodin Viktor Samardžija. Gospođa Irena je opet odradila svoje i jučer nakon telefonskog razgovora i nekoliko mailova imam pokriće i rješenje za smještaj u sljedećim danima, dok se krećem Zadarskom županijom. No, o tome detaljnije kasnije, na posebnom mjestu!
Hodao sam u ponedjeljak od Rovanjske prema Posedarju. Približivši se Maslenici, nakon prolaska autoceste A1, hodao sam uz Masleničko ždrilo, prema starom Masleničkom mostu, s obzirom da je novi napravljen za potrebe nove auto ceste i nije dozvoljen za prijelaz pješaka.
Maslenički most (zvan i “Stari Maslenički most” kako bi se razlikovao od “novog” obližnjega betonskog mosta na autocesti A1) lučni je čelični most preko Novskoga ždrila na Jadranskoj magistrali, nedaleko od naselja Maslenica. Dug je 315 m. Nalazi se 55 m iznad mora. Prvi most dovršen je krajem 1960., a pušten je u promet u siječnju 1961. Srušen je 21. studenog1991. godine u Domovinskom ratu. Obnovljen je i pušten u promet 2005. godine u nešto većim dimenzijama nego prijašnji. Tamo sam se fotografirao sa Mihaelom i Dujom i njihovim sinom Neom.
Oko 1,5 km sjevernije je izgrađen novi most preko kojeg prolazi autocesta A1. Maslenički most često je alternativa novijem betonskom četvero tračnom mostu za vrijeme kad je zbog bure zatvoren. Most je projektirao Vojislav Draganić. Izgradnju je financirala tadašnja Zajednica poduzeća za ceste SR Hrvatske, a gradili su ga Pionir i Mostogradnja, dva građevinska poduzeća iz Beograda, dok im je glavni kooperant bila mariborska tvornica čeličnih konstrukcija Metalna. Most je izgrađen na mjestu gdje je Novigradski kanal najuži, samo 150 metara, na Masleničkom ždrilu. Kanal je bio premošten lukom raspona 155 metara i visine 55 metara, dok je ukupna dužina mosta bila 314 metara. Cijela konstrukcija bila je čelična, spajana je varenjem, osim jednoga dijela (tzv. montažnih nastavaka) koji je zakivan zakovicama. U noći 21. studenoga 1991., tijekom Domovinskog rata, tek obnovljeni most Maslenica miniran je i srušen. Tada nije objavljeno kako je došlo do rušenja niti koja je strana to učinila. Čak se govorilo da je grom aktivirao 600 tona eksploziva. Danas se manje-više zna, a i piše, da su most srušili branitelji kako bi spriječili prodor neprijateljskih snaga preko Novskog ždrila i zaštitili već ionako ugroženi Zadar. Novi “stari” most u promet je pušten 17. lipnja 2005. Prometni profil Masleničkog mosta ima ukupnu širinu 10,5 m, što je za 1,1 m više od staroga. Niveleta mosta Maslenica prelazi Novsko ždrilo na visini 55 m nad morem, što je 37 m niže od nivelete Masleničkog mosta na trasi autoceste (92 m). Upravo zbog svog povoljnog položaja ovaj most je alternativni pravac u slučaju zatvaranja autoceste zbog bure. Prolaskom ovog prekrasnog mosta, nastavio sam put obližnjeg Posedarja na najzapadnijem dijelu Novigradskog mora.
Prostor općine Posedarje nalazi se na sjeveroistočnom rubu Ravnih Kotara, a od Podvelebitskog krša i Velebita dijeli ga Podvelebitski kanal, Masleničko ždrilo i Novigradsko more. Tako se na ovom prostoru prepliću plodna polja, krš, more i neposredna blizina planine. U klimatskom pogledu tu se miješaju submediteranska klima Ravnih Kotara, eumediteranska klima uskog priobalnog područja naselja Posedarje i utjecaj planinske klime s Velebita (jake bure). Ovim područjem prolaze prometnice od državnog značaja – ceste koja povezuju Južnu Hrvatsku sa Zapadnom i Sjevernom Hrvatskom. Udaljenost centralnog naselja općine Posedarje, od Zadra, centra županije i tradicionalnog centra regije Sjeverne Dalmacije je 20-tak kilometara. U prometnom smislu, općina Posedarje je jedna od Zagrebu najbližih općina u Dalmaciji, što joj daje izvjesne prednosti.
Ovim prostorom prolaze infrastrukturni koridori državnog i županijskog značaja, tako da općina ima sve infrastrukturne pretpostavke za razvoj. Od nekadašnje općine Zadar formirano je više manjih općina. Tako je formirana općina Posedarje, koja je tada bila dio općine Zadar. Po novom ustrojstvu općina Posedarje dio je Zadarske županije, i sastoji se od 8 naselja. Općina Posedarje se prostire na površini od 77,21 km2, što je 2,1% udjela u površini županije. Najveću površinu ima mjesto Slivnica 26,46 km2, a najnaseljenije mjesto je Posedarje sa 1356 stanovnika. Cijela Općina Posedarje broji 3613 stanovnika.
Ne bi ovaj put bio tako jedinstven da ne srećem i ne upoznajem stalno nove ljude. I to činim na nevjerojatan način! S obzirom da se i sam bavim tenisom, nekako sam “namirisao” kolegu tenisača. Radi se o mladom Bojanu Temunoviću, srpskom tenisaču sa američkim državljanstvom, rođenim 1989. godine, koji je u mlađim uzrastima, posebno do 14 godina, kada je bio vrlo perspektivan, vođen primjerom dvije godine starijeg Novaka Đokovića, nizao uspjehe. Kako god, sa 23 godine je dosegao maksimum na ATP ljestvici kao igrač, no sada se uspješno bavi trenerskim poslom. Na našem lijepom Jadranu boravi zajedno sa majkom Ildigo, sa kojom sam se također fotografirao.
Zanimljivost koju sam poslikao na odlasku iz Posedarja je crkva Svetog duha. Crkva Svetoga Duha se nalazi na otočiću ispred Posedarja. Datira iz 15. stoljeća. Iznad ulaznih vrata u crkvu, nalazi se zidani zvonik – preslica za jedno zvono koje se čuva u crkvi. Postavlja se samo prigodom misnog slavlja, odnosno samo na Duhovski ponedjeljak. Na zvonu nema ukrasa ni natpisa. Posedarje na blagdan Duhova slavi dan općine. Blagdan Duhova se tradicionalno obilježava procesijom brodicama do obližnjeg otočića na kojem se pored ranoromanične crkvice Duha Svetoga slavi sveta misa. Njoj prisustvuje veći broj hodočasnika iz čitave okolice. Crkvica Svetog Duha je obnovljena 1974. godine.
24.8. utorak, Posedarje – Murvica; dan osamdeset i sedmi
U utorak me čekalo 15 relativno hodački opasnih i izazovnih kilometara, s obzirom da sam uglavnom bio prisiljen hodati uz magistralu, ponegdje koristeći tzv “bili put”, kada se ukazao koji paralelan sa glavnom cestom. Trebao sam na svom putu do Murvice proći redom: Gornji Poličnik, Poličnik, Murvicu Gornju i naposljetku Murvicu.
Sva ta mjesta spadaju u općinu Poličnik. Na jugu graniči sa Gradom Zadarom, na sjeveroistoku s općinom Posedarije. Prema zapadu graniči sa općinama Nin i Ražanac, a na istoku sa Gradom Benkovcem i općinom Zemunik. Smještena je u središnjoj zoni Ravnih kotara. Ime Poličnik dolazi od naselja i bivše župe Polisane (Polišnik, Poljišane). Ljudski život na ovim područjima potječe još iz starijeg kamenog doba i srednjeg paleolita, a osobito se može pratiti od ilirsko-liburnskih vremena. U srednjem vijeku pripada hrvatskoj župi Luka. Za vrijeme osmanlijskih prodora, Poličnik je bio među važnijim mletačkim obrambenim utvrdama na zadarskome području. Nekad značajna Tvrđava u sjevernoj Dalmaciji, poznata još u srednjem vijeku, mada često oštećivana i rušena održala se do naših dana. Međutim, o naselju koje se razvilo podno nje zna se vrlo malo.
Premda su općina i samo mjesto Poličnik nadomak Zadru, tisućljetnom glavnom gradu Dalmacije, njihov povijesno-geografski razvoj tekao je u oskudnim gospodarskim i društvenim okolnostima. Stanovništvo se uglavnom zaokupljalo poljodjelstvom i stočarstvom kao glavnim izvorom uzdržavanja. Komunalna infrastruktura nije zadovoljavala ni minimalne potrebe stanovništva, a školu i poštu dobiva tek između dvaju svjetskih ratova. Općina Poličnik osnovana je 13. travnja 1993. godine, u sklopu upravno-teritorijalnog ustroja Republike Hrvatske i sve se brže razvija. Od kad je osnovana obnovilo se, uredilo i izgradilo te mnogo uložilo u infrastrukturu i izgled same općine.
Brzo odmičući mjestima uz još bržu cestu, već rano popodne sam došao nadomak Murvice. Murvica je naselje u sastavu Općine Poličnik, u Zadarskoj županiji, smješteno u neposrednoj blizini grada Zadra na Državnoj cesti D8. Murvica se rasprostire na površini od 14,21 kvadratnih kilometara i nalazi se na prosječnih 98 metra nadmorske visine. Po popisu iz 2011. godine Murvica ima 230 obiteljska kućanstva i 701 stanovnika.
U srednjem vijeku pripada zadarskim plemićima i građanima. U mletačko-osmanskim ratovima jedno je od graničnih naselja prema turskim posjedima. Neko vrijeme selo je nosilo ime po srednjovjekovnoj župnoj crkvi sv. Sofije. Pod imenom Murvica spominje se u dokumentima iz 1439. i 1440. Među najstarijim stanovnicima spominju se 1375. Dražoka Filipović, 1381. Dragoslav Damjanov i 1432. Dujam. To je mjesto u 18. st. imalo 280 stanovnika i svi su bili katolici. U desetljećima nakon drugog svjetskog rata selo je zbog iseljavanja u inozemstvo znatno demografski opustjelo. Za vrijeme Domovinskog rata Murvica je bila okupirana, spaljena i razorena, a stanovništvo prognano. Osim obiteljskih objekata uništeni su i svi kulturni, gospodarski, društveni i vjerski objekti. Posljedice rata prisutne su još i danas.
Uskoro poslije oslobođenja počela je obnova kuća, uglavnom po tadašnjem vladinom programu obnove. Poslije su se u obnovu uključile i druge ustanove te međunarodne organizacije, a najviše je obnovljena zahvaljujući vrijednim Murvičanima. U naselju su završeni infrastrukturni radovi i razminiran je veliki dio poljoprivrednih površina, što je znatno poboljšalo mogućnost poljoprivredne proizvodnje i uređivanje industrijske zone. Kako se Murvica nalazi u području posebne državne skrbi, građani, obrtnici i poduzeća mogu se koristiti nizom poreznih olakšica i na taj način privući potencijalne investitore.
Zašto Murvica? Naime, na svom putu, mjesta gdje ću noćiti moja logistika odabire po nekoliko kriterija. Prvo, svaka dionica treba imati određeni broj kilometara, niti premalo, niti previše, optimalan prosjek je oko 15 kilometara u danu. Nema uvijek mjesto pogodno za noćenje u tom dometu. Drugi kriterij je logističke prirode, dakle, pronaći mjesto za smjestiti se. Ovoga puta, uz pomoć našeg glavnog logističara za smještaj, Nikole, došli smo u kontakt sa odličnim čovjekom, ugostiteljem, hotelijerom Antom Ricovim. Ante je izrazio želju pomoći i ugostiti me i pružiti krov nad glavom za prošlu noć. Svaka čast! I pozdrav Anti podrijetlom sa Ugljana iz mjesta Kali, ponosnog ribarskog uporišta iz starih vremena.
25.8. srijeda, Murvica – Zadar; dan osamdeset i osmi
Kada smo privodili kraju planove za današnji dan, a to je bilo jučer, preko naše drage Irene sa Kvarnera, dobio sam kontakt njene kolegice, gospođe Mihaele Kadije, direktorice TZ Zadarske županije. Kao i Irena, odmah je shvatila potencijal naše priče i mog poduhvata i pristala na suradnju, što je jutros, nakon emaila njene stručne suradnice Nine Štohera-Marnike i kapitalizirano. Nina je poslala mjesto prvog noćenja za danas, u Hotelu Kolovare, poznatom zadarskom hotelu još iz starijih vremena. Nešto kasnije, moj stožer je dobio podatke za mog domaćina sutra u Svetom Petru na moru, gdje ću besplatno, po želji domaćina Danila Colića, boraviti u Pansionu Danilo. O gospodinu Danilu ću više pisati sutra.
Zadar je grad romantike i ljubavi, mjesto strasti i duha! Ovo je grad koji se ne ustručava istraživati nove oblike umjetnosti i nove ideje kako bi svoj izvanredan položaj i okruženje, svoju veličanstvenu građu, dodatno obogatio. Zadar je istovremeno i mirna zajednica i dinamičan moderan centar koji svakoga dočekuje raširenih ruku i ostavlja svoj trag na svakom zaljubljenom posjetitelju! Stigao sam rano popodne, smjestio se u Hotelu Kolovare, ostavio svoj teški ruksak i krenuo u obilazak ovog fenomenalnog grada, u kojem sam u nebrojenim posjetima uvijek pronalazio nešto novo. No, ukažimo na neprocjenjive stare vrijednosti koje sam posjetio.
Crkva sv. Donata u Zadru nalazi se u središnjem dijelu povijesne jezgre grada, na ruševinama antičkoga foruma. Bila je posvećena Sv.Trojstvu, a sadašnje ime nosi od XV. st. po biskupu Donatu koji ju je, prema predaji, dao sagraditi najvjerojatnije početkom IX. st. Prvi se put spominje u dijelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta O upravljanju državom, oko 950. g. Sagrađena je na tradicijama ranobizantske arhitekture ranoga srednjeg vijeka, kružnog je oblika s dvostrukim prstenom koji se javlja na nekoliko primjeraka u Europi toga vremena .Među njima ističe se svojom originalnošću.
Nije se sačuvala u prvotnom obliku. Nedostaje joj južna prigradnja koja je porušena 1930., pa je vidljiva središnja kružna jezgra. Crkva je sastavni dio episkopalnog kompleksa i nadovezuje se na starokršćansku katedralu i biskupsku palaču. Ima izgled valjka kojemu su s istočne strane prigrađene tri visoke apside. Ispod krova na južnoj strani nalaze se tri otvora koja su iz galerije vodila u spomenutu južnu prigradnju. Kao kultna građevina služila je do 1798.
Temelji crkve ogoljeni su pa se vidi ugrađeni antički materijal – fragmenti antičkih stupova, kamenih greda, kapitela i drugih raznovrsnih arhitektonskih elemenata. Od brojnih ulomaka uzidanih u njezine temelje važni su ostaci žrtvenika ili podnožja za kip božanstva na kojemu je natpis posvećen božici Junoni i vrhovnom bogu Jupiteru. Ulazni je portal sastavljen također od antičkih kamenih greda (arhitrava) kao i onaj na ulazu u galeriju. Originalni je pod uklonjen i sad su vidljive ploče antičkog foruma.
Šest masivnih pilona i dva stupa pred svetištem dijele središnji okrugli prostor od prstenastog ophoda. Isti se raspored stupova i pilona ponavlja i na galeriji. Apside se protežu do vrha rotonde i u njima su se obavljali liturgijski obredi. Glavno je svetište bilo u prizemlju velike apside. Na galeriji se također održavalo bogoslužje, kako se pretpostavlja, za potrebe biskupa Donata.
Zadarske gradske zidine su sljedeće. Od 2017. godine odlukom UNESCO-ovog Odbora za svjetsku baštinu, Bedemi zadarskih pobuna ili znamenite gradske zidine koje u Zadru još zovu Muraj, nalaze se na Popisu svjetske baštine kao dio kulturnog dobra. Godine 2020. bedemi su obnovljeni i prostorno revitalizirani uz pomoć sredstava Europske zajednice. Sagrađeni su u 12. i 13. stoljeću i ojačani u 16. stoljeću za potrebe obrane Mletaka od turskih osvajača. Bedemi zadarskih pobuna dobili su ime prema jedanaest buna koje su Zadrani podizali protiv vlasti Mletačke Republike tijekom stoljeća.
Kopnena vrata srednjovjekovnog Zadra izgrađena su 1543. godine i još uvijek odišu istom mistikom i strahopoštovanjem. Podignuta su visoko iznad razine mora s isklesanim likom Svetog Krševana na konju te lavom Svetog Marka, grbom i simbolom Mletačke Republike, pa su vremenom ta vrata postala jedan od najljepših spomenika i remek-djelo renesansne arhitekture. Između trajektne luke i tržnice nalaze se Morska vrata, poznata i kao vrata svetog Krševana zbog obližnje crkvice posvećene tom zadarskom zaštitniku, a sagrađena su 1573. godine u čast pobjede kršćanske vojske nad vojskom Osmanskog Carstva u Lepantu. Vrata oblikuju ugrađeni dijelovi rimskog slavoluka koji je Melia Aniana, nekadašnja Rimljanka iz Zadra, podignula u spomen svojemu suprugu.
U neposrednoj blizini mosta na sjevernoj strani nalaze se neorenesansna Nova vrata, koja su probijena za vrijeme okupacijske talijanske vlasti u Zadru. Nova vrata vode na Narodni trg i Kalelargu, pa predstavljaju novi najvažniji ulaz u gradsku jezgru. Do gradske tržnice vode Vrata Svetog Roka u čijoj su se blizini u srednjovjekovlju nalazila Vrata Svete Marije.
Sve što je ikad bilo važno u Zadru, još od srednjovjekovnog razdoblja, dogodilo se ili čulo na Narodnom trgu. To je središte gradskog života, vrelo koje privlači i usisava svojom energijom i ljepotom, a potom prolaznike propušta prema drugim gradskim senzacijama. Nisam odolio niti ja pa sam tamo popio piće, ali i sreo neke čudne stanovnice Zadra.
Prošetao sam i do sljedeće dvije atrakcije koje se nalaze jedna do druge, do Morskih orgulja i Pozdrava Suncu. Zadar ima jedinstveni spoj arhitekture i glazbe, svjetski poznate Morske orgulje. Nalaze se uz instalaciju Pozdrav suncu, a čine ih orgulje kojima zvuk nastaje pod utjecajem energije mora, odnosno valova te plime i oseke. Morske orgulje odlomljene su te potom nježno oblikovane i vraćene moru. Protežu se na sedamdesetak metara zadarske obale ispod kojih je, na razini najniže oseke, ugrađeno 35 cijevi različitih dužina, promjera i nagiba. Kada najljepši zalazak sunca prožme zadarsku rivu, svjetlosna igra Pozdrava sunca odvija se u ritmu valova i zvukova Morskih orgulja. Obe instalacije su djela arhitekta Nikole Bašića.
Jedno popodne niti približno nije dovoljno da obiđete i vidite, okusite, pomirišete, osjetite sve što Zadar pruža, no svakako pogledajte odlično uređenu web stranicu TZ Zadarske i nađite svoju inspiraciju, ideju i krenite!
Nedaleko od povijesnih znamenitosti starodrevnog Zadra, u mirnom i slikovitom predjelu grada nalazi se HOTEL KOLOVARE. Hotel predstavlja moderno i originalno arhitektonsko zdanje, prilagođeno mediteranskom podneblju, sa suvremeno uređenim i luksuzno opremljenim klimatiziranim sobama. Kapacitet hotela je 195 soba i 12 apartmana. Pored soba koje su uređene tako da zadovoljavaju najviše zahtjeve, tu su još i hotelski restoran s do 250 sjedećih mjesta, à la carte restoran s vinotekom, aperitiv bar, salon za masažu i kongresne dvorane, a od vanjskih sadržaja otvoreni bazen za djecu i odrasle, sportsko-rekreacijski centar s igralištima za tenis i prostrano hotelsko parkiralište. Zahvaljujući odličnim domaćinima iz TZ Zadarske i direktorici Mihaeli, večeras ću prenoćiti u ovom odličnom hotelu. A sutra jedna duža dionica do Svetog Petra na moru.
26.8. četvrtak, Zadar – Sveti Petar na Moru; dan osamdeset i deveti
Četvrtak je bio rezerviran za napuštanje Zadra, u kojem bi čovjek mogao razgledati i uživati danima, no moj put ide dalje i u planu je ruta od 17 kilometara do Svetog Petra na Moru. Da bih došao do tamo, trasom kojoj je toliko puta protrčalo tisuće plemenitih trkača dok Corona nije zaustavila Wings for Life World Run, barem u protekle dvije godine za 2020. i 2021., prošao sam kroz Bibinje i Sukošan. No nisam mogao odoljeti da ne poslikam opet zalazak Sunca sa Pozdrava Suncu u srijedu navečer.
U pisanim dokumentima Bibinje se prvi put spominje 1214. godine. Područje Bibinja je bilo nastanjeno još u rimsko doba, što dokazuje i samo porijeklo imena Bibinje. Svoj naziv Bibinje su dobile po Vibiju (Vibius), rimskom patriciju koji je imao posjed na današnjem teritoriju Bibinja. Osnivanjem Reda Benediktinaca u Zadru 1066. godine, hrvatski kralj Petar Krešimir IV dao je kraljevski posjed Točinje (današnje Bibinje) Redu Benediktinaca kao dar u trajno vlasništvo. Pod zaštitom Reda Benediktinaca, u razdoblju od kasnog srednjeg vijeka pa sve do prvih upada Turaka, Bibinje je doživjelo zavidan gospodarski razvoj. Sredina 15 st. i početak napada Turaka je jedno od najtežih razdoblja u cjelokupnoj povijesti Bibinja. Jedan od najvećih narodnih junaka iz doba borbe protiv Turaka je svećenik Stipan Sorić iz Bibinja. Mletačka vlast je 1468. godine utvrdila Bibinje jakim obrambenim zidom i tornjem.
Bibinjci su jaki jer su jedinstveni. Gostoprimstvo, otvorenost, dobronamjernost, svevremena spremnost za feštu na dalmatinski način, neposrednost, privrženost i odanost samo su neke od karaktera Bibinjaca. Uvijek znaju što je dobro, a što je zlo. I to će nazvati pravim imenom, bez skrivanja. Vole Bibinjci pjesmu! Kao i ja! Bibinje je rodno mjesto poznatih pjevača Tomislava Bralića koji je sa klapom Intrade snimio niz albuma i Ivice Sikirića Iće jednog od najvrsnijih tenora koji nastupa sa klapom Bibinje ali i samostalno.
Brzo sam napredovao ne zahtjevnim terenom uz obalu, i brzo sam se zatekao u još jednom mjestu do kojeg bi uvijek dotrčalo mnogo trkača u spomenutoj humanitarnoj utrci. Radi se o Sukošanu. Sukošan je gradić smješten u prostranom zaljevu Zlatna luka, Jadranskom magistralom 7km jugoistočno od Zadra. Gospodarska je osnova turizam, poljodjelstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo i voćarstvo. Danas je sjedište općine Sukošan, kojoj pripadaju i mjesta Debeljak, Glavica i Gorica. Samo mjesto broji oko 3000 stanovnika. Sukošan ima dječji vrtić, osnovnu školu s novoopremljenom sportskom dvoranom, ambulante opće i zubne prakse, te sve ostalo što ga čini mjestom ugodnim za život tijekom cijele godine, a mnogi su ga prepoznali i kao mjesto idealno za odmor. Da je uistinu turističko mjesto, svjedoči preko 3000 ležaja u luksuzno uređenim apartmanima, pansionima i hotelima, a rado su posječeni i brojni kampovi smješteni u neposrednoj blizini mora. Zahvaljujući marini “Dalmacija” postao je i pravi raj za nautičare.
Nije pouzdano poznato vrijeme nastanka mjesta Sukošana, međutim, njegov izvanredni zemljopisni položaj u zaštićenoj luci, nazvanoj Zlatna luka (Portus aureus), te još u moru vidljivim tragovima vile rustike na Barbiru, ilirske tvrđave na Vrčevu, starog rimskog vodovoda (Vilinski zid), neodoljivo ukazuje na mogućnost nastanka ovog naselja u doba rimskog vladanja na istočno jadranskoj obali. Prvi izvorni- pisani spomen Sukošana kao naselja potječe iz 1289. godine.
Nakon kraće okrjepe i razgledavanja Sukošana, uputio sam se prema Svetom Petru na Moru, zanimljivom turističkom mjestu, sa još zanimljivijim domaćinima, koji su me odlučili jako dobro ugostiti i osigurati mi besplatan smještaj. Radilo se o Pansionu Danilo, koji postoji još od ’80-ih godina prošlog stoljeća i obiteljski je posao, koji vode otac i sin istog imena – Danilo Colić. Pansion ima svoj restoran, nalazi se stotinjak metara od mora, a ima 12 soba za smještaj gostiju. Nalazi se u centru mjesta. Mlađi Danilo je veliki obožavatelj prerano otišlog Panonskog mornara.
Colićima pomaže i živi sa njima Čehinja Dana, koja je došla i ostala. Inače, zanimljiv je podatak je upravo u Svetom Petru na Moru evidentirana kao arheološko nalazište kuća Emila Zole. Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac.
Na širem prostoru današnjeg mjesta Sveti Petar na Moru u prethistoriji čovjek je koristio proplanke, pećine i podnožja Tustice za svoje stanište, bilo privremeno ili stalno. Pećina Buta nalazi se u kanjonu između dvaju uzvisina, pećinske gomile i gradine (156 m), te danas 500-tinjak metara od zadnjih kuća prema jugoistoku. Ispod Bute pa prema moru područje se zove pećinska draga. Sam otvor špilje nalazi s ispod stepenastih terasa vapnenačkog usjeka. Ulaz u pećinu naziva se vrata, njime se ulazi u špiljsku dvoranu dubine 25 metara. Udubljenje koje se nalazi na sredini špilje naziva se tavan, a tamni dio pećine naziva se mrak (navodno je samo pas mogao proći do izlaza sa druge strane brda). Buta se nalazi na 76 metara visine. Po pričanju mještana Buta je služila imućnijim pastirima iz Bukovice koji su u nju za nevremena sklanjali stoku-ovce. A do 60-ih je služila lokalnim čobanima kao zaklon od kiše. Po kazivanju Colić Ivana (1957.) koji je tada imao 86 godina, đubar koji se stvarao od ovčjih i kozjih ekstremiteta strugao se i prodavao kao gnojivo. 1957. Godine u kratkotrajnim istraživanjima nađeno je po površini i pred pećinom sitnih ulomaka keramike rimske provenijencije, nešto ulomaka s kanelurama i ukrasom u obliku valovnice. Od oruđa nađena su kremena strugala koja bi mogla pripadati razdoblju neolitika. Sveti Petar na Moru je dobio naziv po crkvi Sveti Petra apostola iz 18. st. U centru mjesta se mogu vidjeti ostaci srednjovjekovnih gospodarskih zgrada koje su pripadale opatiji na Rogovu.
U središtu mjesta uz obalu nalazi se seoski bunar sa pitkom vodom koji ne presušuje u najgorim sušnim razdobljima. Bunar je sagrađen još 1911 godine. Bio je izvor jedine pitke vode u okolici. Mještani susjednih mjesta koristili su ovaj bunar na način da su dovozili rublje na pranje. Vodu za piče su prevozili na magarcima u drvenim posudama, takozvanim vučijama. Kako se voda koristila za piče i pranje rublja, tako se koristila i za napajanje konja i magaraca. Bunar je prilagođen na načina da je sa jedne strane bila napravljena „kamenica“ za pranje rublja, a na drugoj strani ista takva „kamenica“ koja je služila za napajanje blaga. Nekad isključivo težačko mjesto, Sveti Petar na Moru danas se sve više okreće turizmu. Nakon Domovinskog rata i kraha prerađivačke industrije, ali i individualne poljoprivredne proizvodnje, nekadašnji težaci Svetog Petra na Moru okreću se turizmu kao jedinoj profitabilnoj gospodarskoj grani.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu VL: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/regija-zadar-reci-da-svemu-12625
