Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
17 – 26.9.2021.
Naslov 17. epizode: Trajektom do Pelješca: Poluotoka soli, kamenica i vina, a i maslina i smokvi…
Uvod:
Mikrokozmos za sebe – poluotok Pelješac – i danas je svojevrsna ‘terra incognita’ kao i u dugim stoljećima dubrovačke republike, kada se dijelio na urbani gosparski Ston i seosko područje u teškim okovima kmetstva; čini se da će Pelješac izaći iz sjene dalekih razdoblja tek izgradnjom mosta, kada postane integralni dio dalmatinske rivijere. Tako misli Ljubo Gamulin sa portala yachtscroatia.hr, a nakon četiri dana koja sam proveo tamo i šaljem gomilu fotografija Željku, poželim i sam što prije doći opet ovdje i proučiti polako svaku uvalu, brežuljke, vinograde, vinarije i vrijedne ljude koji su sada u ogromnom poslu, s obzirom da su već započeli berbu grožđa, nekih desetak dana ranije od uobičajenog početka listopada.
17.9. petak, Zaostrog – Gradac; dan stotinu i jedanaesti
Ponekad se i logistika odmara, no i ja, tako da u neprestanom kontaktu prate moj prolazak i hodanje kroz posljednju županiju u nizu, onu Dubrovačko-neretvansku, nažalost bez previše potpore turističke zajednice, no tko smo mi da nešto očekujemo, kada se niti našoj perfektnoj Ireni ne javljaju na telefon danima? Neshvatljivo, no mi ćemo nastaviti! OGROMNO HVALA Nastji iz TZ Splitsko-dalmatinske, koja je sa svojim kolegama i naravno uz odobrenje Direktora g. Stelle, osigurala svih 14 noćenja u ovoj županiji, uključujući ovo o kojem ću pisati za nekoliko trenutaka. A u subotu ću prijeći u Dubrovačko-neretvansku županiju, u kojoj ću ostati do 1.10. kada predviđam dolazak do Prevlake.
Početak vikenda bio je kao stvoren za vrlo kratkih 7 kilometara, koje smo tako postavili iz logističkih razloga (koji sada ne izgledaju tako, no nema veze). Ne moram svaki dan ići maksimalno kada već uopće ne koristim dane bez hodanja, jer to nije opcija, samo naprijed, uvijek! U rano jutro, prvo je nakon nekoliko kilometara naišao sam na Brist.
Povijest prvih civilizacija na prostoru Brista bilježe grobovi koji su iz brončanog i željeznog doba. Ime mjesta potječe od stabla brijesta, a prvi je put zabilježeno 1571. godine. Na stare tragove naselja na prostoru Brista ukazuje i srednjovjekovni stećak u starom selu, iznad današnjeg naselja. Stećak je ukrašen, a narod ga je nazvao turskim grobom.
U starom selu je barokna crkva Sv. Margarite, sagrađena u XV. stoljeću. Od nje je sačuvana apsida s gotičkim svodom, uklopljena u ruševnu baroknu crkvu. U apsidi su nadgrobne ploče obitelji Kačić. Oko crkve su ostaci starog naselja i kamenih kuća. U jednoj od njih se prema predaji rodio Andrija Kačić Miošić, o kojem smo pisali prošli puta. Brist je danas miran centar obiteljskog turizma na našem području. Barokna crkva Svete Margarite iz 15. stoljeća ima apsidu s gotičkim svodom. U apsidi se nalaze nadgrobne ploče obitelji Kačić. Oko crkve Sv. Margarite se nalaze ostaci starog naselja i kamenih kuća. U današnjem Bristu se također nalazi crkva Svete Margarite, izgrađena 1870. godine. Ispred nje je 30.IX.1960.god postavljen brončani spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću, djelo velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića (1883-1962).
“Prošetao” sam još nekoliko kilometara i brzo se našao u odredištu osiguranom od strane spomenute ekipe, iako su se za mnom u Gradcu „otimali“, pa sam završio na noćenju kod gazdarice Irene, koja nije htjela isto nikome naplatiti. A sreo sam tu i učestale turist(e)(ice) iz Češke Republike.
Mjesto Gradac je turistički centar TZ Gradac. Staro naselje je tu postojalo još u pretpovijesno doba, o čemu svjedoče kamene gromade iz brončanog i starijeg željeznog doba. U Antičko doba, na području Gradca se nalazio rimski Civitas Biston. Nekadašnje primorsko središte kolonije Narone, bilo je važno rimsko uporište na ovome području Jadrana. Primjerci rimskog novca, i dio vijenca monumentalne građevine iz perioda 2.- 3. stoljeća su pronađeni na lokalitetu Gradina.
U Srednjem vijeku je na području Gradca postojao stari grad Lapčan (Labinac), kojeg spominje i bizantski car Konstantin (Labineca). Gradac se pod današnjim imenom prvi put spominje 1649. godine. Ime je dano po utvrdi koja se nalazila na uzvisini iznad današnje crkve sv. Mihovila, sagrađenoj za vrijeme Kandijskog rata (1645. – 1669.). Sačuvan je crtež prikaza pomorsko-kopnene mletačko osmanlijske bitke kod Gradca godine 1666. Na tom crtežu kula je bila u plamenu…
U napuštenom selu Čista iznad Gradca su ostaci napuštenih kuća stare autohtone arhitekture. Jedna od najstarijih očuvanih građevina na prostoru Gradca je kapela Sv. Paškvalina na brdu Plana. Uz staru župnu crkvu sv. Ante je mjesno groblje, a nova crkva, sv. Mihovila, je sagrađena 1852. godine. Tradicija turističke ponude Gradca je osigurala zamašnjak razvoja turizma na ovome prostoru gdje je niz hotelsko ugostiteljskih sadržaja, te centar noćnog zabavnog života.
Zanimljivo je da u Gradcu postoji pišulinac, po uzoru na onog poznatog u Briselu, u spomen ulaska Hrvatske u EU. Za kraj priče o Gradcu, i za kraj boravka u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Jer već u subotu ću prijeći u posljednju u nizu, koja za sada nije šećer na kraju, no izdržao sam i gore situacije na svojem putu.
18.9. subota, Gradac – Ploče – Trpanj (trajektom); dan stotinu i dvanaesti
Kao i obično ujutro, krenuo sam rano prema velikoj luci Ploče, sa namjerom, o kojoj smo diskutirali i donijeli odluku da bude ovako, dakle da obiđem malo Ploče i hvatam rano popodne trajekt za preko, za Trpanj na Pelješcu, gdje mi je naš ponovno prijeko potrebni logističar za smještaj Nikola, našao noćenje.
Nakon izlaska iz Gradca, nakon ne pretjerano zanimljivih desetak kilometara, naišao sam na jedinstvenu prirodnu ljepotu. Baćinska jezera. Baćinska jezera su skup krških kripto depresijskih jezera u mjestu Baćina pored Ploča.
Sastoje se od šest spojenih jezera (Oćuša, Crniševo, Podgora, Sladinac, Šipak i Plitko jezero) te jednog odvojenog jezera (Vrbnik). Površinom najveće jezero je Oćuša, a najmanje Vrbnik. Najdublje jezero je Crniševo s dubinom od 31 metra.
Voda je u njima slatka, a ima i izvora koji su povezani direktno s morem. Na području Klokun kod Plitkog jezera nalazi se izvor koji osigurava pitku vodu za grad Ploče i širu okolicu. Na jezerima su tri mala otoka te dva tunela. Prvi spaja jezera s morem, kako bi višak zimske vode koja dolazi iz Vrgoračkog polja (prokopan je tunel do Baćinskih jezera dug 2 km, radi odvodnje viška vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja), odveo u more te spriječio poplave.
Jezera su stanište mnogih močvarnih biljnih zajednica rijetkih na istočno jadranskoj obali. Najrasprostranjeniji su trščici, a na strmijim dijelovima obale prevladavaju šikare rakite. Stanište su 24 vrste riba, od kojih su 9 rijetke endemične vrste. Bioraznolikosti jezera doprinose ptice, gmazovi i kukci. Zbog očuvane prirode privlače mnoge ljubitelje prirode, turiste i izletnike, a jedna od najzanimljivijih ponuda je vožnja tradicionalnom neretvanskom lađom.
Nakon prolaska Baćina, već se u daljini vidjela velika luka, vrlo bitna za Jadran i Hrvatsku, luka Ploče. Luka Ploče pomorska je luka u blizini ušća rijeke Neretve u Neretvanski kanal, u gradu Pločama. Nalazi se uz Jadransku magistralu, a brzom je cestom povezana s autocestom A1. Dio je Koridora Vc koji spaja Jadran i srednju Europu, cestovnim putem te željezničkom prugom Sarajevo – Ploče i dalje prema Bosanskom Šamcu, Osijeku i Budimpešti, što je dio petog Paneuropskog koridora.
Izgradnja luke u Pločama započinje 1939. gradnjom 300 metara prve obale koja je trebala omogućiti pristajanje najvećih prekooceanskih brodova. Drugi svjetski rat usporava i zaustavlja radove. Radove ipak nastavljaju njemačke organizacije, a intenzivnu gradnju nastavljaju Talijani u drugoj polovini 1942. Do polovine 1943. sagradili su 410 metara obale i postavili jednu dizalicu. Porušeni kapaciteti obnavljaju se završetkom rata, a luka i željeznica nastavljaju s radom 15. srpnja 1945. što se uzima kao početak rada luke. Prvih godina rada preko luke se ponajviše uvozilo žito i ugljen, te izvozio boksit i drvo, a 1946. promet luke iznosio je 150.000 tona. Izgradnja željezničke pruge normalnog kolosijeka počinje 1958., a završava se njenom elektrifikacijom 1969. čime su se stekli uvjeti za tranzitni promet prema Mađarskoj, Austriji, Poljskoj te tadašnjoj Čehoslovačkoj. Integracijom poduzeća Luka Ploče i ŽTP Sarajevo 1969. dolazi do znatnog povećanja prometa. Te je godine promet iznosio 1.078.000 tona, a 1977. iznosio je 2.950.000 tona. Tolikom povećanju prometa ponajviše je doprinio razvitak industrije Bosne i Hercegovine, ponajprije Željezare u Zenici, KHK Lukavac te mostarskog Aluminija, uz konstantni razvoj kapaciteta. Najveći zabilježeni promet prije Domovinskog rata 1988. iznosio je više od 4.500.000 tona. Za vrijeme Domovinskog rata luka je radila s 5-10% kapaciteta. Osnivanjem Lučke uprave Ploče 1997. kao vlasnika lučkoga područja i infrastrukture počinje obnova i povećanje lučkih kapaciteta. Godine 1999. luka u Pločama povezana je prvom kontejnerskom linijom s lukama na Sredozemlju. Najveći do sada zabilježeni promet iznosio je 5.100.000 tona (2008.). Po prometu je druga luka u Hrvatskoj, iza Luke Rijeka.
Naravno da se luka nalazi u istoimenom gradu. Izvorni, najstariji stanovnici ovog grada svoj grad zovu Ploča (stariji kažu: “Bija san u Ploči!”, a ne: “… u Pločama”), što je i izvorno ime ovoga grada. Ime Ploča dano je vjerojatno zato što su stanovnici okolnih mjesta i prvi doseljenici vadili i sušili svoje ribarske mreže na području današnjeg grada ili po otočiću u sredini zaljeva koji ima izgled ravne ploče. Ploče imaju vrlo “bogatu” povijest promjena svog imena, prvo je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije promijenjeno ime u Aleksandrovo, po kralju Aleksandru I. Karađorđeviću, to ime se održalo do II. svjetskog rata, i talijanske okupacije, kada Aleksandrovo postaje Porto Tolero (tal. luka za prekrcaj, a što je banalna istina, jer im je služila za ukrcaj sirovina iz Bosne prema Italiji). Nakon kraja rata 1945. vraćeno je izvorno ime, Ploča. Grad je od 1950. do 1954. godine, te od 1980. do 1990. nosio ime Kardeljevo po jugoslavenskom komunističkom političaru, Slovencu Edvardu Kardelju. U međuvremenu od 1954. do 1980. prvi put se uvelo ime Ploče, dakle množina prvotnog naziva, koje se vraća u počecima osamostaljenja Republike Hrvatske, već 22. studenoga 1990. godine.
Imaju Ploče još poznatih stanovnika, a tko je bolji da na takve naleti i popriča sa njima, nego ja. Sreo sam svojevremeno popularnog ministra unutarnjih poslova, Vlahu Orepića. Vlaho Orepić poznat je kao ministar unutarnjih poslova, član MOST-a nezavisnih lista i jedan od aktivista koji se borio protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Odlukom predsjednika Vlade Andreja Plenkovića 27.4.2017. razriješen je s dužnosti ministra unutarnjih poslova. U Zagrebu je završio Zapovjedno stožernu školu “Blago Zadro” smjer pomorstvo, a u Dubrovniku na Pomorskom fakultetu diplomirao je inženjerstvo pomorskog prometa, smjer Nautika. U Zagrebu je potom na Kineziološkom fakultetu završio za višeg sportskog trenera. Tu smo našli zajedničku temu!
Nakon još kraće šetnje po mjestu, ukrcao sam se na trajekt prema plodonosnom poluotoku Pelješcu. Pelješac (čakavski: Pelišac) je drugi po veličini hrvatski poluotok (nakon Istre) koji se smjestio na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ime Pelješac najvjerojatnije potječe od imena brijega Pelisac smještenog povrh Orebića, i relativno je novijeg datuma. Tijekom povijesti su se upotrebljavala razna imena, najčešće Stonski rat (lat. Puncta Stagni, tal. Ponta di Stagno) ili talijanski naziv Sabbioncello. Trajektna linija prometuje iz Ploča prema Trpnju. Nekih desetak nautičkih milja, kojima se u pomorstvu izražavaju udaljenosti. I naravno, upoznao sam neke ljude tijekom te vožnje trajektom: opet obitelj iz Češke, ali i sestru Celestinu, koja je inzistirala na fotografiji.
Stigavši u Trpanj, gdje mi je Nikola pronašao smještaj kod Frane, ostavio sam stvari i krenuo u obilazak ovog vrlo zanimljivog mjesta, kao što je i sam Pelješac. Napomenimo da se Frane ponudio vratiti me iz Kune Pelješke u nedjelju, na još jedno spavanje u Trpanj, i naravno vožnju do mjesta nastavka hodanja u ponedjeljak, no o tome ću pisati sutra.
Trpanj, skriveni biser duge povijesti, bogate kulturne baštine, dom ribara i pomoraca, kraj prepun bogatih vinograda i stoljetnih maslinika danas postaje pravi mediteranski raj sa svojim bezbrojnim šljunkovitim i pješčanim plažama te brojnim skrivenim uvalama.
Još u prethistoriji čovjek je prepoznao privlačnost lokaliteta na kojem je danas smješten Trpanj, pa možemo pratiti kontinuitet življenja na ovom prostoru još od tih davnih vremena do danas.
Tako su na padinama brežuljka Gradine koji dominira pristaništem, nađeni primjerci prethistorijske keramike prostoručne izrade koji, uz tragove suhozidina , ukazuju da je tu bilo pretpovijesno naselje gradinskog tipa.
I na brežuljku sv. Roka nalazimo prethistorijske tragove na kojima je kasnije sazidana crkva.
Na trpanjskoj obali rimski osvajači zatekli su naselje ilirskih Plerejaca na padinama Gradine, a na vrhu tog brežuljka, u kasnoj antici, u nemirnom početku VI stoljeća, kada Goti vladaju Dalmacijom, Bizanski car Justinijan vodi borbu za ponovno osvajanje obale, te da bi osigurao pomorski put uz našu obalu podiže niz utvrda kao i trpanjsku Gradinu.
Trpanjci su prvi u Dalmaciji zahtijevali da se trgovačka korespondencija vodi na hrvatskom jeziku, u vrijeme kad je društveno ekskluzivna aristokracija i građani talijanskog odgoja negirali svaki kulturni karakter jeziku širokih masa, što je imalo odjek u čitavoj Dalmaciji, izazivajući bijes autonomaša dajući posprdni naziv trpanjcima “terribili farauni” što postaje ponos svakog Trpanjca. Naravno da sam “nabrao” još neslužbenih kilometara i još dosta visinske razlike da biste vi uživali u fotografijama.
19.9. nedjelja, Trpanj – Kuna Pelješka; dan stotinu i trinaesti
Dakle, rutu po Pelješcu sada planiram uglavnom sam uz pomoć lokalnog stanovništva i Nikole, koliko stignem, jer nemamo nikakvu pomoć institucija, tako da se odluke donose iz dana u dan i ne držimo se predviđenih mjesta koja smo zamislili kao idealne udaljenosti da se “dokopam” Stona, Slanog i Dubrovnika pa dalje. Tako da su u priču ušla neka druga, neplanirana mjesta i sve je spontano, a u neku ruku to mi odgovara, barem ovaj dio sa sretanjem ljudi i razgovori sa njima, o njima i o njihovim djelatnostima. A ovdje je to sve svedeno na: maslinu, grožđe i smokve, i naravno sve moguće produkte istih. Desetak kilometara od Trpnja do Kune Pelješke odradio sam odmah ujutro, kao i inače.
Uživao sam hodajući napokon po manje prometnim cestama i lokalnim putevima, nakon nekoliko stotina kilometara po magistrali i turističkim biserima ovoga ljeta. Sreo sam Antonija Lozančića, kojem sam prošao pored kuće i inzistirao je na čašćenju pićem (rakijom). Inače živi i radi u Njemačkoj i oženio je Njemicu. A veliki je moj obožavatelj i poslušao je sve moje pjesme na YouTube-u!
Prošao sam pored mnogih vinarija za koje ste čuli i iz kojih dolaze mnoga poznata vina sa ovog fascinantno plodnog poluotoka, a tunel na donjoj fotografiji vodi do položaja Dingač. Reći ću kasnije nešto o tome. Malo o kulturnoj baštini i poznatim ljudima ovog kraja.
Malo je ljudi u povijesti čovječanstva ostavilo tako dubok trag u duhovnom smislu kao blagopokojni Papa Ivan Pavao II., veliki čovjek, ne samo za katolike, već i za pripadnike drugih vjera. A u povijesti hrvatskoga naroda, tek je nekoliko ličnosti koji nisu bile hrvatske krvi zadužile našu zemlju i naš narod u tolikoj mjeri. Pružajući Hrvatima ne samo očinsku ljubav, već diplomatski usmjeravajući moćnike svijeta u rješavanju hrvatskoga pitanja, naš je papa svjedočio slobodu jednoga malog naroda. Zato mu je hrvatski narod zauvijek zahvalan, jer je bio i ostao najsvjetlija zvijezda. Na jugu Hrvatske 2009. godine, u živopisnoj Kuni na Pelješcu podignut je Ivanu Pavlu II. spomenik, rad Petra Barišića, koji krasi dvorište franjevačkog samostana i crkve Gospe Delorite. Još jedna poznata ličnost je iz Kune na Pelješcu. Mato Celestin Medović, hrvatski slikar.
Jedan je od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. Zapažen uspjeh postigao je u žanru povijesnih kompozicija, a iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu. Rođen je 17. siječnja 1857. godine u Kuni na poluotoku Pelješcu u brojnoj težačkoj obitelji. Školovao se u franjevačkom samostanu u Kuni uz crkvu posvećenu Gospi od Loreta nazvanu Delorita. Gvardijan o. Paulin Majčica i samostan odigrali su važnu ulogu u njegovu ranu obrazovanju. Uz pomoć fratra o. Pacifika Radojevića 1868. godine napušta Kunu i odlazi u samostan Male braće u Dubrovniku. Nakon promjene imena u Peregrin (1873.), Mato Medović položio je zavjet (1879.), preuzeo je novo ime i postao je Mato Celestin Medović. U samostanu Male braće počeo je raditi crteže i slikati u ulju. Daljnje mu je školovanje, 1879. godine, osigurao Bernardo del Vago da Portogruaro, General franjevačkog reda iz Rima, kad je posjetio dubrovački samostan i amateru-umjetniku Medoviću obećao daljnju naobrazbu u Rimu. Djela amaterskog razdoblja nisu očuvana u velikom broju. Poznato je da je u tom razdoblju ostvario Portret fra Pavla Ljubova, oltarne pale iz franjevačke crkve u Slanom (Sv. Obitelj), iz Delorite u Kuni (Madona sa sv. Nikolom i sv. Spiridonom) i ona iz Privorja u Konavlima (Uzašašće Marijino). Godine 1880. umjetnik se priprema za putovanje u Italiju koje će, iako neće izravno obilježiti njegov slikarski opus, imati utjecaj na kasnije odluke u formiranju vlastitog umjetničkog diskursa.
Pojasnimo sada ono što vinoljupci znaju, razliku između položaja Dingač, vina Dingač i plavac mali.
Dingač je ime ograničenog položaja u pelješkom vinogorju (položaj Dingač, poluotok Pelješac, podregija Srednja i južna Dalmacija) i zaštićeno vrhunsko vino (dingač). Na položaju Dingač i na površini od oko 60 ha proizvede se godišnje između 2.000 i 3.000 hl. vina. Položaj Dingač, iako nešto strmiji, u mnogim je pojedinostima usporediv sa susjednim položajem Postup, a i agrotehnika, ampelotehnika i tehnološki postupak preradbe grožđa i dorade vina međusobno se ne razlikuju. Vino dingač je tamnocrvene do ljubičasto tamnocrvena boja s modrim refleksima, skladno je i puno, ugodno gorkastog i trpkastog okusa. Aroma i naročito bouquet su mu izraženi i samo njemu svojstveni. Zbog nazočnosti prosušenih bobica u grožđu sorte plavac mali crni koja se jedina uzgaja na ovom položaju i iz koje se proizvodi ovo vino, sadržaj alkohola u nekim se godinama približi gornjoj mogućoj granici koju prirodnim putem uopće mogu stvoriti kvasci alkoholnog vrenja. Ponekad se vrenje zaustavi, pa u vinu zaostane neprevrela šećera, pa su za ovo vino, slično kao i za vrhunsko vino postup moguća dva tipa, suhi i polusuhi. Vino dingač je naše prvo zaštićeno vrhunsko (tada, 1965. god. kao čuveno) vino kojega dobar glas se opravdano pročuo po cijelom vinarskom svijetu. Nakon II. Svjetskog rata vino dingač proizvodila je PZ Dingač (s početka u suradnji s Istravinom iz Rijeke, zatim Dalmacijavinom iz Splita i na kraju samostalno), a nakon 1990. i nakon prelaska na tržišno gospodarstvo, vino pod nazivom Dingač na tržištu nude isključivo registrirani proizvođači.
Eto, sada smo i to raščistili, a sa pričom idemo dalje sutra.
20.9. ponedjeljak, Kuna Pelješka – Janjina; dan stotinu i četrnaesti
U janjinskom kraju postojale su brojne ilirske gomile, (Plereji i Ardijejci) od kojih je najvažnija bila Gradina na brdu iznad Janjine. Ostale su najvjerojatnije služile za motrenje otvorenog mora (poviše Popove Luke), a druge za motrenje Malog mora (Stražica Sreserka i Vardišće). Gradina je prema svim dokazima (mnoštvu pronađenih keramičkih predmeta, zidina, grobova, spaljenih kostiju…) bila «majka» ostalih gomila, tu se živjelo. 2002. godine je u Osobljavi, uz stambeni objekt u jednoj od mnogih gomila, pronađen vrlo skučen grob majke i djeteta.
U antičko doba Grci su se koristili janjinskim krajem. Janjina je uz Sreser i Drače bila pogodna organiziranju i razvijanju trgovačkih veza Narone, Korkyre i Isse. Pronađena je keramika iz južne Italije (VI. st. pr. Kr.), pa novac iz Apolonije i Dyrrachiona (III. st. pr. Kr.). Zasigurno su, vodenim putovima oko Janjine, povremeno gusari obijali grčke galije.
Posjetio sam i Trstenik, koji se nalazi na južnoj strani poluotoka, ispod Janjine mjesta. Trstenik je jedno od najstarijih mjesta na Pelješcu, sa predivnim prirodnim uvalama i plažama, čistim i bistrim morem, okruženo krasnom borovom šumom. Omiljeno je ljetovalište mnogih turista koji traže mir, tišinu, ljepotu prirode i tipični dalmatinski ugođaj.
Trstenik je nastao kao luka za izvoz vina. Prve kuće niknule se podalje od obale radi zaštite od gusara s mora, a naselje smješteno uz obalu razvija se u 19. stoljeću. Trstenik je u prometnom smislu idealno je pristanište za manja i veća plovila. Mjesto je udaljeno 1 km od Pelješke ceste. Iznad mjesta nalazi se brdo “Ćućin”, stanište muflona i divljih svinja pa turisti uz mogućnost podvodnog ribolova u neposrednoj blizini imaju priliku i za lov na ovu divljač. Ovdje sam upoznao mladog vlasnika bertije Marina, koji me počastio.
Nakon posjete Trstenika, vratio sam se prema Janjini, gdje sam na potpuno sjevernoj strani, imao osigurano noćenje u Sreseru. Obilaskom lokalnih cesta, ne možete, a ne naići na sve poznate vinarije, pa sam tako prošao pored Vinarije Grgić, ali i pored posjeda vrlo zanimljivog čovjeka, Nikole Molata, koji je većinu života proveo u Južnoafričkoj Republici, a sada uživa na Pelješcu.
Kada kažemo vino i Pelješac, prvo pomislimo na Dingač, Postup, Potomje i Ponikve, ali malo tko će pomisliti na Janjinu. Međutim, ti koji pomisle na Janjinu, e to su oni koji zaista prate vinsku scenu i koji prije drugih prepoznaju nešto dobro. Prije nego što to dobro postane odlično i veliko. Upravo vi koji ste pomislili na Janjinu, prepoznali ste nešto jako dobro i nešto što će postati veliko i prepoznatljivo. To nešto je vinarija Bezek. Nešto, odnosno netko, gazda Ivan, naveo me da posjetim ovu mladu, perspektivnu vinariju i probam, između ostalog, njihov rose, koji se dobije maceriranjem bobica. U samo četiri godine, završili su kušaonu na katu iz koje se pruža fantastičan pogled i 2019. kroz nju prošao oveći broj turista, mahom u grupama.
Naravno napredovali su i u kvaliteti vina, i to jako. Bijela vina su im izrazito dobra, vrlo sortna, prepoznatljiva, umjerenih alkohola i, što je iznimno važno, uspjeli su zadržati fantastičnu svježinu. Naravno svježina u dalmatinskim vinima nije ista kao u, recimo, međimurskim, ali u Dalmaciji nećete probati vina bolje svježine od Bezekovih. Vina su im dobrog tijela, posebno Rukatac, i zovu na čašu više. Naravno, bitan je tu trenutak berbe, tehnika krio fermentacije i još poneki detalj, ali vina su više nego odlična.
Vratimo se na rose. Rosé, naravno od plavca – e to je već samo po sebi izazov. Teško je ukrotiti plavac u roséu u idealnu boju , alkohole i tijelo. Sorta je preintenzivna i jaka da bi dobili klasični provansalski rose. Zato Ivan Bezek nije to ni pokušavao. Napravio je nešto sasvim drugačije i napravio je to jako dobro. Boja jeste malo jača, kao i alkoholi i način proizvodnje, ali rezultat je potpuno atipični rose koji ili obožavate ili ne želite piti. Baš sam ga s guštom popio.
Plavce proizvode u nekoliko etiketa. Tu je obični bazni plavac koji je u redu, ali nećemo sada o njemu. Dakle, plavac s plavom etiketom – to je ekstremno veliko vino. Izrazito je sortno, punog tijela, iznimno dugačko u ustima, prepuno okusa crnog bobičastog voća, strukturno vrlo snažno, a opet, ne iskače ništa iz njegove skladnosti i izrazito profinjene elegancije.
Tu je i plavac s crvenom etiketom koji je sličan onom s plavom, ali osjetno jači i robusniji. Izrazito moćno, snažno vino, koje traži neke posebne prilike da ga otvorite. Ima i plavac s crnom etiketom – on se ne radi svake godine, nego samo u onoj za koju Ivan Bezek procijeni da je posebna i u manjoj količini, koju stavi u bačvu pa u butelju i čeka njen najbolji trenutak. Možemo reći da je ovo Ivanova privatna selekcija. Može vam se svidjeti ili ne, ali poštujte vino koje vinar radi za sebe jer to je nešto najiskrenije i najosobnije što ima.
21.9. utorak, Janjina – Brijesta; dan stotinu i petnaesti
U utorak sam išao sjevernom stranom poluotoka, od Janjine do Brijeste. Brijesta će biti daleko više spominjana i ponavljat će se njeno ime kada se završe pristupne ceste Pelješkom mostu, no o njemu ću nešto kasnije. Prekrasne su uvale na ovoj relaciji, sa pogledom prema kopnu koje sam prokrstario u prethodnim tjednima. Brijesta je malo turističko mjestu u istoimenoj uvali u Malostonskom zaljevu. Nekoliko manjih otočića (Tajan, Kokošari, Lovorikovac i Pučenjak), te obala sa žalima pogodni su za kupanje i sportski ribolov. U mjestu se nalazi auto – kamp Zakono i Vrela sa 400 mjesta i 200 postelja u privatnom smještaju.
Inače, kada sam se spustio iz Janjine na obalu, u uvalu Drače, krenuo sam betoniranom šetnicom, koja se prostire skroz od Sresera. Tu negdje sam naišao na zanimljivog, kako ja volim reći – lika, koji je bivši bankar, a sada se bavi kao i mnogi na Pelješcu, uzgojem kamenica, dagnji. O tim školjkama sam već pisao prije, jer mnoga mjesta na Jadranu žive i od proizvodnje hrane, ne samo od turizma. Taj čovjek, Mato Ledinić, počastio me sa svojim školjkama i čašom plavca. Predivno!
A prespavao sam kod Maje i Ivice, koji imaju svoje “njive” u uvali Sutvid. Zašto ih spominjem, zato što sam sa njima dogovorio, uz određenu nadoknadu, da odemo čamcem do gradilišta novog, Pelješkog mosta. Tako smo se nakrcali na malu barku, zajedno sa njihovim psom, čije ime nisam zapamtio i krenuli blizu, što bliže giganta koji je premostio Malostonski zaljev.
Pelješki most je most u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u Hrvatskoj koji premošćuje Malostonski zaljev između Komarne na kopnu i Brijeste na poluotoku Pelješcu i tako cestovno ostvaruje kontinuitet teritorija Republike Hrvatske prekinut uskim koridorom kojim Bosna i Hercegovina kod Neuma izlazi na more.
Ideju o gradnji mosta prvi put je 1997. godine objavio dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje (SDP). Most je 2000. dodan u prostorni plan županije, a onda su 2005. i 2007. svečano otvarani radovi na izgradnji kojom je do 2010. bilo realizirano tri posto prvotnog projekta, uz utrošenih 246 milijuna kuna i tek 71 milijun kuna ostvaren gradnjom. Hrvatska 2013. pristupa Europskoj uniji, čime se otvara mogućnost da ona sufinancira izgradnju; godine 2015. iz fondova unije Hrvatskoj je odobreno 330 milijuna eura za financiranje 85 % troškova gradnje. Natječaj raspisan 2017. godine u travnju 2018. dobiva kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation s ponudom od 2 milijarde kuna i rokom izgradnje od 36 mjeseci.
U srpnju 2021. godine postavljen je posljednji segment grede mosta, a kraj radova na mostu očekuje se do kraja godine. Pristupne ceste s nekoliko vijadukata i tunela neće biti završene do srpnja 2022. godine.
Most je ovješenog tipa, ukupne duljine 2404 m sa šest glavnih stupova i trinaest raspona od čelika duljine od 72 do 285 metara, prema dizajnu Marjana Pipenbahera iz slovenske tvrtke Ponting. Visinom od 55 metara udovoljilo se zahtjevu Bosne i Hercegovine za osiguranjem nesmetanog prolaska brodova do Neuma. Dubina mora pod mostom iznosi gotovo stalnih 27 metara, a zbog tla sastavljenog od debelih naslaga gline i mulja cijeli most je temeljen na stotinu metara dugačkim čeličnim cijevima promjera dva metra zabijenim u morsko dno. Lokacija mosta podložna je djelovanju jakih vjetrova i nalazi se u zoni znatne seizmičke aktivnosti. Most se nalazi u osjetljivom ekološkom području Malostonskog zaljeva koji je 1983. proglašen rezervatom prirode u moru, a zaštićen je i ekološkom mrežom Natura 2000.
22.9. srijeda, Brijesta – Sparagovići (Ponikve); dan stotinu i šesnaesti
U srijedu je na redu bilo hodanje od Brijeste, pored gradilišta mnogih pristupnih cesta za novi most, koji bi trebao profunkcionirati prije vrhunca sljedeće turističke sezone pa do Sparagovića, odnosno položaja vinogorja Ponikve. Jer tamo sam pronašao smještaj i zadržat ću se do petka. Smještaj mi je pomogao pronaći Nikola Ledinić, zvan Paprica, o kojem ću više reći kasnije, a smješten sam kod Vlahe, koji me i vozi sa/na lokacije do koje završim hodanje, tri dana, po dogovoru.
Već sam rekao koliko je Pelješac zanimljiv, i koliko je grožđe, odnosno vino kao proizvod bitno za život ovog mikrokozmosa. Tako su nedavno na Pelješcu otvorili i muzej vina!
Pelješac je poznat kao carstvo vina , a kao dopunu konceptu ruralnog razvoja 2019. godine otvorio se Prvi hrvatski muzej vinogradarstva i vinarstva u Putnikoviću.
Putniković, malo mjesto u srcu kamenitog Pelješca, vjekovima je živjelo od loze i vina. Nakon Domovinskog rata postupno se razvija i turizam. Spoj izvornih (loza i vino) i novijih vrijednosti (turizam) idealna je kombinacija koja se uklapa u projekt Ruralnog razvoja Republike Hrvatske.
Poljoprivredna zadruga Putniković, čiji su osnivači i vlasnici obitelji iz Putnikovića i okolnih mjesta, osnovana je davne 1911. godine i uspješno djeluje dosad u uvjerenju da joj se novim sadržajima, kao što su ulaganje u nove proizvodne pogone i otvaranje Prvoga hrvatskog muzeja vinogradarstva i vinarstva, daje dodatni poticaj koji omogućava život i rad brojnim mladim obiteljima koje su odlučile nastaviti živjeti na Pelješcu.
Živeći istinske vrijednosti tradicije u proizvodnji grožđa i vina te tradicije zadrugarstva, uz želju da se povežu s novim vrijednostima koje donosi turizam, rodila se ideja da se u zgradi Zadružnog Doma osnuje takav Muzej. Jedinstven je primjer u Hrvatskoj, a možda i u svijetu, da jedna zadruga otvara muzej. Ista zadruga i otkupljuje grožđe od svih proizvođača koji ne proizvode vlastito vino.
Od ideje do realizacije prošlo je više od deset godina, no trud se isplatio.
Prvi hrvatski muzej vinogradarstva i vinarstva u sklopu PZ Putniković prostire se na više od 800 četvornih metara i sastoji se od tri zbirke – Doma vinarske tradicije, Povijesnog razvoja loze na ovim prostorima i Vina u tradiciji življenja.
Spomenuo sam vrijednog Nikolu Ledinića. Naravno da sam ga i upoznao!
Na ulazu u Ponikve je jasno od čega desetljećima, stoljećima živi ovaj kraj. Dobre kapljice na Pelješcu ne manjka, a Ponikve su dobar ‘ogledni’ primjer. Pored reklame za OPG i svjetlećeg znaka ‘OPEN’ zatekao je sam Nikolu Ledinića, 66-godišnjeg vinara, rođenog i odraslog upravo ovdje. Zanimljiv je njegov stav o gradnji mosta i razvoju Pelješca: “Da se razumijemo, naravno da most i cesta za cijelu ovu regiju znači puno. Ali, konkretno za Ponikve, sumnjam da će nam biti bolje, vjerojatno će nas turisti zaobilaziti jer nova cesta ide preko puta (pokazuje rukom preko polja na drugu stranu) pa će profitirati druga mjesta. Ali Ponikve ostaju u izolaciji, ovo mladog stanovništva će naći sebi bolji život negdje drugdje. Kad cesta zaobilazi grad to je prednost, a kad cesta zaobilazi selo, selo propada – iznosi svoj stav Ledinić. Potvrđuje kako je jasno da će Pelješac prosperirati, međutim u njegov vinski podrum ili njegovih kolega u mjestu manje će biti turista koji će stajati u Janjini, Orebiću…”
Pa nastavlja dalje: “Čak i ovog ljeta je bilo turista, uvijek netko stane, kuša moje proizvode, nazdravi se, posluje se, uvijek netko kupi bocu vina, rakije, ulja. Tako da mislim da će mjesto ostati izolirano, daleko lošije nego što je donedavno bila Brijesta. Prije 40 godina na području župe koje uključuje nekoliko mjesta je bilo 960 stanovnika, prije 20 godina je ta brojka bila 465, a danas je vjerojatno i manje. Ako nova cesta ‘odnese’ promet, zatvorit će i jedina trgovina u mjestu, a tko će onda doći ovdje živjeti ako po kruh mora voziti 15-ak kilometara u jednom smjeru.” – objasnio je vinar kako ‘bijela kuga’ nije zaobišla ni ovu bogatu regiju. Dijelom žali zbog svojih 15 tisuća kvadrata voćnjaka i maslinika oko kuće, nepresušnog izvora pitke vode na 57 metara dubine, loze oko koje uvijek ima posla, a godine idu, dijelom zbog cijelog kraja.
“Mladost se dijelom iseljava, a često onima koji ostaju ništa nije potrebno, hrane ih roditelji. Možda se vrate ako uspije projekt hotela u Prapratnom ili ako se otvore druga radna mjesta u blizini, a ne u Dubrovniku, Cavtatu ili još dalje. Ne vide mladi perspektivu, vinarstvo su uništili cijena uvoznih proizvoda s jedne strane, a s druge strane je problem otkupa. Zadruga je 1990. godine otkupljivala 59 ili 69 vagona grožđa, a ove godine tek – deset. I onda još plaćaju u četiri-pet obroka, oduži se to i na dvije godine. Neki pomak su ipak napravili ‘mali’ vinari, Frano Miloš ovdje u Ponikvama radi izuzetna vina, a do Orebića je otvorilo oko 50 malih vinarija jer su ljudi vidjeli da im je tako bolje. Ali i to nosi svoje probleme, plasman, probijanje tržišta...” – dijelom je pesimističan Nikola Ledinić.
Izgradnja pristupnih cesta je u punom jeku, no to nije spriječilo neke druge avanturiste da kao i ja krenu na svoj dugačak put. Sreo sam dvoje Njemaca, Melinu i Felixa, koji su se uputili prema Turskoj, biciklima! I na kraju, spomenimo koje je bijelo grožđe bilo na gornjim fotografijama.
Iako je široj javnosti izvan vinskih krugova maraština prilično nepoznata sorta, u stvarnosti je sve donedavno bila najraširenija i najzastupljenija bijela sorta u Dalmaciji. Tek je posljednjih godina izgubila primat, za koji se inače desetljećima natjecala s drugim bijelim adutom Dalmacije – debitom, od treće sorte, trenutačno jako popularnog pošipa. Iz nekog razloga, usprkos velikoj zastupljenosti i očitoj omiljenosti u dalmatinskih vinogradara, maraština se kod potrošača nikad nije uspjela nametnuti kao sorta koja simbolizira prestiž i najvišu kvalitetu, nego je to mjesto zauzeo pošip. Ipak, možda taj trenutak gubitka primata od donedavno lokalne male otočne sorte i nije tako loša stvar za maraštinu jer su se neki vinari pokrenuli i odlučili tržištu pokazati da je potencijal ove sorte puno veći od percipiranog.
Maraština (ili rukatac ili krizol kako se, između ostalog, još zove) može biti sjajno svakodnevno vino, svojevrsna dalmatinska inačica graševine, ali može biti i puno više od toga. Na mogućnost rađanja novog trenda ukazala je i slavna obitelj Miloš s Pelješca koja se prvi put dala u proizvodnju bijelog vina i za to odabrala upravo maraštinu, a ne pošip ili neku internacionalnu sortu. Usput, maraština nije ekskluzivno dalmatinska jer je nalazimo u znatno većem broju hektara u Italiji pod nazivima malvasia bianca lunga, malvasia del Chianti i brojnim drugim sinonimima, a uzgaja se još i u Grčkoj pod nazivom pavlos. U Italiji je najviše uzgajaju u Toskani i Talijani je doživljavaju kao toskansku sortu, iako porijeklo sorte još nije nepobitno potvrđeno, to jest ne može se sa sigurnošću ustanoviti u kojem je smjeru tijekom povijesti prelazila Jadran i Jonsko more.
23.9. četvrtak, Sparagovići (Ponikve) – Ston; dan stotinu i sedamnaesti
Danas sam krenuo prema krajnjem istoku poluotoka, odnosno prema najpoznatijem njegovom gradu Stonu. Na samom početku poluotoka smješteno je malo bajkovito mjesto, Mali Ston koji je zajedno sa Stonom povezan najdužim očuvanim kamenim zidom (5.5km) u Europi. Malostonski zaljev poznat po uzgoju školjaka, posebno kamenica i mušula nezaobilazno je odredište za prave ljubitelje morskih delicija, a vožnja brodom do uzgajališta kamenica i degustacija tog prirodnog afrodizijaka ravno iz mora, uz čašu vrhunskog pelješkog vina, čine ovo mjesto pravim gurmanskim biserom. Za ljubitelje kvalitetnih i svježih ribljih specijaliteta, tu su uvijek otvorena vrata nadaleko poznatih restorana. Samo kilometar vožnje autom ili šetnjom po zidinama (40min.), u podnožju brda Podzvizd smjestio se srednjovjekovni gradić Ston, čija povijest seže u daleko doba Dubrovačke Republike. Ston je bogata riznica povijesno-kulturne tradicije, a nekadašnja vrijednost Stona kao grada soli potvrđuje se i danas u pogonima najstarije aktivne solane na svijetu, solane koja je ostala vjerna tradiciji i prirodnom načinu proizvodnje koji se nije promijenio još od antičkih vremena.
Srednjovjekovni Ston imao je svoj uspon, sjaj, a konačno i pad. Brojni ostaci, naročito sakralnih građevina iz ovog ranosrednjovjekovnog stonskog perioda, dokazuju da je ovdje život bujao i cvao bez obzira kakve su se otvorene borbe i zakulisni politički događaji u zahumskoj državi odvijali. Ston i njegovo bliže pa i dalje područje prati sudbinu svoje zemlje. Smjenjuju se vladari i države, a Ston uvijek ima ulogu uglednog i važnog naselja. Teške vjerske borbe, zatim prijelaz velikog bogumila u ovo područje iz srpske države, progon istih, te međusobni sukobi ostavljaju dubokog traga i na ovom području.
Prema nekim izvorima Ston je 1250. godine doživio teške dane građanskih borba i u tim sukobima je grad doživio velika rušenja i pustošenja. Nemiri koji su početkom XIV. stoljeća zahvatili i cijelu zahumsku zemlju, uzurpacija braće Branivojevića, tadašnjih stonskih knezova koji su se naročito u stonskom području zadržavali te stalnim pljačkama napadali dubrovačko područje, prisilili Dubrovčane da borbom obračunaju s Branivojevićima, što im uz pomoć bosanskog bana Stjepana Kotromanovića 1326. godine i uspije. Te godine Dubrovčani zauzeše Ston.
Dubrovčani odmah počinju razmišljati kako bi izgradili i utvrdili novi Ston, da bude obrana Pelješcu i zaštita slanicima od kojih su ubirali velike prihode. Budući da je u sukobu između bosanskog bana i srpskog kralja Pelješac sa Stonom došao pod vlast srpskog kralja, Dubrovčani otkupljuju od oba vladara ovaj posjed godine 1333. Od tada pa do propasti Dubrovačke Republike Ston je sastavni dio i njezin drugi grad po važnosti.
Dubrovčani odmah 1333. godine započinju planskom izgradnjom grada Stona i Malog Stona i utvrda na mjestu sadašnjeg. Na prisojnoj strani ispod brda Podzvizd smještaju Veliki Ston, a na drugom malom moru – grade Mali Ston. Dužinom čitave prevlake između oba gradića izrađuju velike zidine koje su trebale braniti dubrovački posjed – Pelješac.
Prvo je u tridesetak godina zidan obrambeni bedem, s jedne na drugu stranu poluotoka, te prema jedinstvenom projektu planski podignuta dva utvrđena gradića: južno Ston i sjeverno Mali Ston s ciljem okupljanja ljudi za čuvanje granica i rad u solanama od kojih je država mnogo dobivala. Nad zapadnim strmim obroncima Prevlake Pelješac je odvojen od kopna pomoću Velikog zida. Prebacujući se dvostrukim potezom preko brda, u ukupnoj dužini od 5,5 km, zidine su pojačane sa 40-tak kula i 5 tvrđava, najjača Bartolomija prozvana prema svecu zaštitniku oružja na najvišem vrhu. Odvojci zidina obuhvaćaju MALI STON na sjevernoj obali, s tvrđavom Koruna koja se sa četiri svoje kule doima poput krune, po čemu se i naziva.
Nestankom Dubrovačke Republike, nebrigom i često neshvatljivim zahvatima XIX. stoljeća, kao što je rušenje gradskih zidina u Malom Stonu zbog suzbijanja malarije, rušenje gradskog ziđa u Velikom Stonu zbog dolaska austrijskog cara Franje Josipa u služben posjet, monumentalni stonski fortifikacijski kompleks naglo propada, njegovo ziđe postaje kamenolom za obližnje nove izgradnje, a raslinstvo potkopava temelje.
Tek od 1945. godine obnavlja se briga za sve stonske spomenike, počinje obnova stonskih utvrda i kula, te su ponovno narušene u domovinskom ratu (1991.-1992.), razornim potresom 1996. godine. U posljednje vrijeme, zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačkih zidina nastavlja se polako ali sigurno obnova stonskih utvrda i kula, tako da već sada monumentalni stonski kompleks počinje ponovno živjeti u svom starom dostojanstvenom ruhu.
Obišao sam kompletne zidine u nekih sat i pol, nakon redovne jutarnje ture, i to ne brojim u svojih već preko 1650 kilometara! Ono što se vidi na naslovnoj fotografiji i na nekoliko fotografija koje slijede je razlog izgradnje ovih zidina. Kako bi se zaštitilo bogatstvo i vrijednosti onoga vremena, bijelo zlato – sol!
Solana u Stonu, jedna od tri solane u Hrvatskoj , najstarija je u Europi i moguće na svijetu. Potječe iz 14.stoljeća te je i danas u funkciji. Nastala je nakon što je Dubrovačka republika 1333. kupila Ston i 1360. opasala ga obrambenim zidom . Ston je postao idealna lokacija za solanu koja je Republici donosila najviše prihoda, 15 900 dukata godišnje.
Solana je podijeljena na bazene od kojih je svaki osim Munda (za narod), nazvan po nekom kršćanskom svecu, Sv.Frano, Sv.Petar i Pavao, Sv.Vlaho, Sv.Nikola. Solana izgled i način proizvodnje dosad nije mijenjala. Sunce, more, vjetar i čovjek i danas se udružuju kako bi proizveli izvanrednu ekološku sol i solni cvijet. Godišnje se u solani proizvede oko 2000 tona soli.
I u naslovu i već više puta od kada sam stupio na poluotok, spomenuo sam školjke, posebice kamenice. Tragovi uzgoja kamenica u Malostonskom zaljevu postoje još iz razdoblja rimske vladavine ovim prostorom. Prvi pisani dokumenti o izlovu školjaka potječu iz 16 – og stoljeća, a o uzgoju iz 17 – og stoljeća, zapisi iz vremena Dubrovačke Republike. Njima se organizira uzgoj dodjelom koncesija i povlastica koje uživaju uzgajivači.
Do većeg razvitka uzgoja dolazi početkom dvadesetog stoljeća kada se osnivaju prve kompanije za uzgoj školjki. To rezultira dobivanjem Grand Prixa i zlatne medalje za kakvoću stonskih kamenica na Svjetskoj izložbi 1936. u Londonu, dodijeljenoj poduzeću “Bistrina” – gojenje i prodaja kamenica i drugih Ljuskavaca, Dubrovnik.
Većina privatnih kompanija za uzgoj propada tijekom drugog svjetskog rata. Međutim, već 1946. osniva se prvo društveno poduzeće za uzgoj u uvali Bistrina, koje postaje centar uzgoja u zaljevu i oko sebe okuplja niz kooperanata. Krajem osamdesetih proizvodnja dostiže razinu od 1.5 milijuna komada kamenica i između 2-3 000 tona dagnji. U Dolima se gradi moderni pogon za preradu dagnji. Jedan od najmlađih uzgajivača je Antonio Bebek, koji me počastio sa sve tri veličine kamenica koje nudi, za 10, 20 i 30 kuna.
A popričao sam i sa tri simpatične dame, Ruth, Jelenom i Hanom, od kojih je Ruth turistički vodič. A najzaslužniji za besplatni prolaz na zidine koje se inače plaćaju 70 kn je Jozo Leho, koji je imao nešto više strpljenja i razumijevanja za shvaćanje veličine projekta koji odrađujem i promocije lijepe naše u cijelosti pa tako i Stona, pa me pustio da mirno obiđem ovu svjetski poznatu “šetnicu”.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu VL https://m-blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/trajektom-do-peljesca-poluotoka-soli-kamenica-i-vina-a-i-maslina-i-smokvi-12670
