Foto: Zvonko Maduna
Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
5 – 4.7.2021. Naslov 5. epizode: Lovac u žitu osvaja Sjever
Uvod
Iako mi ime nije Holden i nisam toliko gnjevan i ljutit kao junak kontroverzne uspješnice J.D. Salingera iz 1951. obožavam nepregledne oranice prekrivene pšenicom, koje dotiču nebo zašarano oblacima, koje napokon više ne prlja pijesak iz Sahare, no vrućina je i dalje na razini arapskih noći, dosežemo stalno preko 35 stupnjeva Celzijevaca. Možda sam više sličan i opčinjen poljima kao Vincent van Gogh sa svojim poljima žita sa čempresima?
Nisam sedamnaestogodišnjak, prije idem prema tome da postanem sedamdesetogodišnjak, iako imam još uvijek dječački duh i motive, sa snagom i mudrošću prikladnim svojoj dobi.
Sam naslov knjige koju spominjem u našem naslovu odnosi se na krivo zapamćen i izrečen stih lirske pjesme Dolazeći iz žita (Comin’ through the Rye) Roberta Burnsa: ako netko ulovi nekog dok kroz žito ide (gin a body meet a body/comin’ through the rye). Ona je nevina misao izrođena iz ideje da se zaštite nevini. Ja prije svega štitim sebe od svijeta i drugih koji su me možda godinama trovali lošom energijom. Nakon gotovo mjesec dana hodanja i traženja svojih istina, vidljiva je promjena, vidljiva je jedna nova mirnoća. Sve dobije smisao! Prva stepenica je dosegnuta, prevaljen je put od 490 kilometara, od najistočnije do najsjevernije točke, od Iloka do Svetog Martina na Muri. U 29 dana!
PUT
25.6. petak Ludbreg – Štefanec; dan dvadeset i sedmi
Kada sam izašao iz grada pod zaštitom najvećeg Svetog Vinka na svijetu, krenuo sam put sjevera, u finiš svoje prve trećine, koja je u stvari četvrtina ukupnog puta, s obzirom da je Via Adriatica priča za sebe i samostalan ogroman i najzahtjevniji zalogaj. Ovo sve je zagrijavanje, na baš toplih 30 i nešto Celzijevaca, iako je danas nešto lakše zbog osvježenja koje je stiglo jučer u mnoge krajeve Hrvatske. Sutra bih trebao završiti prvu cjelinu, put od najistočnijeg Iloka do najsjevernijeg starog mlina na Muri, koji se nalazi iznad Žabnika i Marofa, no autori to vode kao Sv. Martin na Muri, koji je ipak nešto zapadnije. Kako god, sutra ću finiširati 18 kilometara, sutra je moj stožer sa mnom na finišu etape!
Nakon što sam napustio stan autora kraft piva Davora, za čiji angažman se pobrinula Maja (za one koji nas prate, neću pojašnjavati ove likove u priči, koji ne prate, neka krenu fino od početka moga puta, na dan 1. i čitaju redom), imao sam plan prijeći 17 kilometara i to redom kroz živopisna mjesta Varaždinske županije, koju sam jučer djelom prehodao. Selnik, Obrankovec, Sveti Đurđ, Hrženica, Čičkovina, Zamlaka, Šemovec i naposljetku Štefanec, na samoj jugoistočnoj obali Varaždinskog jezera. Sve su to mala, naseljena i uređena mjesta, na ruti kakvu sam tražio, urbano, da se nešto događa i da ima ljudi, na putu prema sjeveru. Dolaskom do samog umjetnog jezera, približio sam se Dravi, koja zaslužuje nekoliko riječi. No prvo o jezeru, ne jednom!
Jezera ima u svim dijelovima naše zemlje, ali su površinom uglavnom mala. Najveće je prirodno jezero Vransko (30,7 km²) kraj Biograda. U svijetu su najpoznatija slikovita Plitvička jezera u Lici. Od umjetnih akumulacija, izgrađenih za potrebe hidroelektrana, najveće su Dubrava (17,1 km²) i Varaždinsko jezero (10,1 km²) na Dravi te Perućko jezero (13 km²) na Cetini.
Varaždinsko jezero je umjetno akumulacijsko jezero napravljeno na rijeci Dravi u blizini Varaždina, a izgrađeno je za potrebe hidroelektrane Čakovec. Varaždinsko jezero jedno je od tri umjetna jezera sagrađena na rijeci Dravi. Jezero je izgrađeno početkom 80-ih godina. Varaždinsko jezero danas je popularna kontinentalna destinacija za kupanje, a već dugi niz godina omiljeno je okupljalište ribiča, posebice na obalama u blizini Gornjeg Kuršanca.
Dakle, ova dva jezera, od čega je Varaždinsko zapadnije, a Dubrava istočnije, “puni” Drava. Rijeka Drava, poznatija i kao „Europska Amazona“, jedna je od najvećih i najvažnijih, ali i najočuvanijih hrvatskih rijeka, koja čini neizostavni dio povijesnog, prirodnog i kulturnog identiteta cijele sjeverne Hrvatske. Izvire u Italiji, točnije u Južnom Tirolu i na svom 720 km dugom putu do ušća u Dunav kod Aljmaša na krajnjem istoku Hrvatske prolazi ili dodiruje granice čak pet država. Sve do blizine Ludbrega, Drava je ukroćena i regulirana, a posebno je zanimljivo akumulacijsko jezero Dubrava.
Jezero Dubrava (ili Dubravsko jezero) je akumulacijsko jezero smješteno na Dravi, treće najveće po veličini. Osim što služi za potrebe hidroelektrane, također je omiljeno mjesto za pecanje. U neposrednoj blizini jezera, gdje se Drava ulijeva u Dubravsko jezero, nalazi se i kamp te malo zrakoplovno pristanište koje se koristi za zmajeve. “Uživo” me prati moja logistika u osvajanju prvog okretišta na Muri i bit će mi domaćini u iznajmljenom apartmanu, a također ćemo zajedno pratiti prolazak naših Vatrenih do četvrt finala preko Španjolske (koja zabluda).
Još svakako moramo spomenuti Dadu (Ž. Topolovac), mog brižnog domaćina, koji me ugostio danas i osigurao mi noćenje (jedno od nekoliko u Varaždinu koje ću imati, ne kod njega). Dado je prijatelj Rudike (Rudolfa Kovačića), kojeg sam već spominjao kada sam prolazio kroz Vukovar. Naime, Rudika je moj stari prijatelj i kum. Vidite? Tko ne prati mora proći sve od početka, a i indeks imena moramo početi hitno raditi radi kasnijeg snalaženja u svemu. A tek smo pri kraju prve etape i prvog mjeseca puta! Dado me jutros ispratio na put sa palačinkama, nije mi dao da odem bez njih u svojem ruksaku! Divan čovjek!
26.6. subota Štefanec – Čakovec; dan dvadeset i osmi
Današnja, nešto manje zahtjevna dionica od one jučer i od one sutra, bila je nekih 12 kilometara, i već prije podneva poslao sam lokaciju uobičajenim načinom komunikacije, koji smo uspostavili da stožer uvijek zna gdje sam i da mi mogu eventualno davati upute kada je to potrebno. S obzirom da sam se kretao prema većem gradu, koji je sjedište susjedne županije onoj Varaždinskoj, dakle Međimurske, a radi se o Čakovcu. Put koji smo isplanirali vodio me kroz Vulariju i Ivanovec. Naravno, ako očekujete da ima priča, ima. Naime, jučer kada je išao sa posla, Željko je kontaktirao kolegu koji inače živi u Čakovcu, i nadimak mu je naravno Čaki, da mi preporuči neki smještaj, ne hotelski. Preporučio mi je jedan hostel, u kojem su mi se i javili i čuvali mi mjesto za noćas.
No…sjećate se Jankovca i kako sam tamo sa Danielom i Zvjezdanom samo pojeo grah i brzo nastavio dalje prema Slatinskom Drenovcu, jer zbog tadašnje prve utakmice naše reprezentacije, osoblje nije baš bilo nešto prezainteresirano za nas? Ušao sam tamo u razgovor sa jednom šarmantnom Međimurkom i promovirao svoj put i našu web stranicu. Nije me tada Andreja B. baš ozbiljno shvatila, no kako sam uporan, slučajno sam opet svratio do stola gdje je ona bila sa društvom i ponovno “upozorio” da obavezno posjeti našu stranicu. Vjerojatno već od tada, no sada sigurno, Andreja redovno prati gdje sam i kada smo jučer objavili poziciju, javila se Andreja preko naše FaceBook stranice i ponudila gostoprimstvo kada dođem do Čakovca, jer ova šarmantna obitelj živi u Zasadbregu, pored kojeg trebam sutra koračati na posljednjoj dionici etape.
Vratimo se na Čakovec, u kojem sam uživao nekoliko sati ranog popodneva dok me Davor (Andrejin muž) i Andreja, koji se bave već desetak godina pčelarstvom, prvo zbog vlastitih potreba i zdravlja, a sada iz ljubavi i nastavljanja plemenite vještine rada sa pčelama, nisu “oteli” i odveli u svoj mir posjeda u Zasadbregu.
Prema dosad poznatim podacima, prvo naselje na današnjem području Čakovca podigli su Rimljani pod nazivom Aquama, kao utvrdu za vojne potrebe. Čakovec je ime dobio po grofu Dimitriju Csakyju (Čakiju), koji je početkom 13. stoljeća podigao drvenu utvrdu nazvanu “Čakov turen”. Prvi puta izrijekom se Čakovec, kao utvrđeni grad, spominje 1333. godine u ispravi kralja Roberta. Kroz svoju burnu povijest Čakovec je, kao i Međimurje, često mijenjao gospodare. Najznačajnije razdoblje je svakako 16. i 17. stoljeće, kada su u Čakovcu stolovali hrvatski banovi i vojskovođe iz obitelji Zrinski. Kroz više generacija obitelj Zrinski je od čakovečke utvrde stvorila jedan od najraskošnijih hrvatskih i europskih dvoraca toga doba.
Poveljom Jurja IV. Zrinskog, od 29. svibnja 1579. godine, stanovnicima podgrađa čakovečke utvrde daje se status slobodnog trgovišta, čime je naselje dobilo osnovne atribute grada.
- godine Čakovec je proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Izabrano je gradsko vijeće od 30 članova, njegov izvršni organ – Savjet Grada Čakovca od 10 članova te prvi gradonačelnik. Snažan gospodarski i društveni polet Čakovec doživljava u drugoj polovici 19. stoljeća izgradnjom željezničke pruge, jedne od prvih na ovim prostorima.
Ustrojavanjem jedinica lokalne uprave i samouprave, čime je Republika Hrvatska podijeljena na županije, te gradove i općine, Čakovec 1993. godine ponovo dobiva status grada.
Čakovec je grad u sjevernoj Hrvatskoj i sjedište Međimurske županije, regije koja se nalazi između rijeka Mure i Drave. Čakovec je upravno, gospodarsko i kulturno središte Međimurske županije.
Ima oko 17.000 stanovnika, a otprilike još toliko ih živi u okolnim naseljima (Ivanovec, Krištanovec, Kuršanec, Mačkovec, Mihovljan, Novo Selo na Dravi, Novo Selo Rok, Savska Ves, Slemenice, Šandorovec, Štefanec, Totovec, Žiškovec) koja administrativno pripadaju Gradu Čakovcu. Bogatu povijest našega grada i Međimurja od zaborava čuva Muzej Međimurja Čakovec smješten u Starom gradu Zrinskih.
27.6. nedjelja Čakovec – Žabnik (Sjever); dan dvadeset i deveti
Sam naslov knjige koju spominjem u našem naslovu odnosi se na krivo zapamćen i izrečen stih lirske pjesme Dolazeći iz žita (Comin’ through the Rye) Roberta Burnsa: ako netko ulovi nekog dok kroz žito ide (gin a body meet a body/comin’ through the rye). Ona je nevina misao izrođena iz ideje da se zaštite nevini. Ja prije svega štitim sebe od svijeta i drugih koji su me možda godinama trovali lošom energijom. Nakon gotovo mjesec dana hodanja i traženja svojih istina, vidljiva je promjena, vidljiva je jedna nova mirnoća. Sve dobije smisao! Prva stepenica je dosegnuta, prevaljen je put od 490 kilometara, od najistočnije do najsjevernije točke, od Iloka do Svetog Martina na Muri. U 29 dana!
Krenuo iz Čakovca, preko Šenkovca, Mačkovca, kroz Žiškovec, skrenuo kroz Štrukovec prema Selnici. Moj glavni logističar je planirano iskoristio tri slobodna dana na poslu da mi pruži podršku i bude logistika na “okretu” sa sjevera prema zapadu, pa su tako dok sam grabio posljednje kilometre prema Žabniku, gdje u biti “leži” najsjevernija pozicija naše lijepe, vozili neku svoju kratku rutu biciklima, “naišli” na mene u Selnici i zajedno smo se okrijepili i prošli kroz planove za sljedećih desetak dana.
Novac za sam stari mlin na Muri su osigurale razne institucije i Međimurska županija, a koordinirala ih je Ekološka organizacija EOL. Djelatnost mlinarenja posebno je bila razvijena u prvoj polovici XX. stoljeća. Zabilježeno je da je na rijeci Muri od Lapšine do Podturna dvadesetih godina XX. stoljeća djelovalo oko 90 mlinova, šezdesetih godina oko 11 , a sredinom osamdesetih godina zapečaćena je sudbina i posljednjem mlinu koji se nalazio kod Žabnika u Općini Sveti Martin na Muri.
Nestankom mlinova ugasili su se i tradicijski obrti vezani uz gradnju i održavanje navedenih objekata – izrada drvenih pogonskih i prijenosnih elemenata mlinskog mehanizma, izrada krovova od drvene šindre, rezbarenje ukrasnih elemenata na zabatima, izrada drvenih mlinarskih alata i drugo. Na najsjevernijoj točki Republike Hrvatske, kraj malog naselja Žabnik, rijeka Mura okreće impresivno kolo drvenog riječnog mlina, jedinog plovećeg riječnog mlina u Hrvatskoj. Žubor vode i škripa kamenog žrvnja vraćaju posjetitelje u davnu 1902. godinu kada je prvi put samljeveno brašno na tom plutajućem „starcu“. Mlinarenje na Muri bilo je izrazito razvijeno početkom 20. stoljeća (tada je, na samo četrdesetak kilometara bilo smješteno čak 90 mlinova) iako prvi podaci o mlinovima na ovom području sežu u daleku prošlost. Radi se o antičkim izvorima starim preko 2000. godina… Nažalost, kotač vremena pregazio je ovaj jedinstveni arhitektonski oblik i stari zanat pa je sredinom osamdesetih godina zapečaćena sudbina i posljednjem riječnom mlinu koji se nalazio upravo u Žabniku.
No, srećom, nije meni zapećaćena sudbina. Riješio sam prvu četvrtinu svog puta kroz Hrvatsku, Već sutra startam B1, naravno u verziji koju sam tražio da složi moj stožer na moj, urbaniji način, koji će me voditi kroz Međimurje, Zagorje, Prigorje, preko Ivanščice, pa podno Medvednice, preko Sljemena i Glavice na zapadu iste, do našeg Samobora, gdje bih trebao stići kroz 9 dana, no o tome više sutra. Tada ćemo pokriti i najaviti cijelu ovu etapu. Sada, nakon malo odmora, svi zajedno idemo pratiti naše Vatrene, mi ovdje u Varaždinu, a vi svi gdje stignete, da pokušamo premostiti težak zalogaj negdašnjih europskih i svjetskih prvaka.
Na kraju ćemo samo pohvaliti odličan i pristupačan restoran Međimurska hiža, gdje smo jučer otišli na zasluženi kasniji ručak da se počastimo nakon što je savladano prvih 25% mojeg puta kroz lijepu našu.
28.6. ponedjeljak Žabnik – Dragoslavec Selo; dan trideseti
Nalazim se već nekoliko dana u području Međimurja. Od kako sam u nedjelju “osvojio” najsjeverniju točku svoje dugohodačke pustolovine, u sljedeća dva dana, jučer i danas sam “načeo” cijelo jedno novo poglavlje. Krenuo sam sa sjevera prema zapadu, od Svetog Martina na Muri prema Savudriji. Možda i najživopisniji dio cijelog puta, ako gledamo koliko ću naselja, gradova i ljudi vidjeti i stupiti u kontakte koje uspostavljam u svakom trenutku. U našoj “urbanoj” inačici trase koju smo već draftirali, odnosno logistički pokrili detaljno od Mure do Samobora, proći ću oko 450 kilometara, i prema nekim izračunima trebao bih vidjeti najzapadniji rt u Hrvatskoj oko 30.7. nakon ukupno 62 dana puta, što naravno nije uklesano u kamen.
Vratimo se detaljno isplaniranim danima pred nama i planovima dolaska do vlastitog doma u Samoboru. Redom sam prošao od Mure, preko Drave i Varaždina, čemu ćemo se vratiti detaljnije, da bih sutra krenuo put Grede, Ivanca, pa preko Ivanšćice, Zlatara, do Donje Stubice. Tamo bih trebao pristići u nedjelju popodne i spremiti se za uspon na Medvednicu, preko Puntijarke, TV tornja na Sljemenu, pa spustiti do PD Glavica i konačno do Podsuseda, gdje bih prelaskom Save krenuo u srijedu, 7.7. put Samobora. Odmah se ovdje želim zahvaliti dragom prijatelju Dejanu Popeku, koji će i hodati neku dionicu sa mnom, ali me i ugostiti predstojeći vikend, kao i Starom Japi (FB name), koji mi je preko svoje sestrične Martine osigurao smještaj u četvrtak u Ivancu.
Nakon što su me dočekali u nedjelju da svjedoče osvajanju Sjevera, poveli su me sa sobom u apartman kod gospođe Smilje u Varaždinu, proveli ugodnu večer na jednom od simpatičnih gradskih trgova uređenih u gledalište EURO2020 nogometnih utakmica uz nešto žute osvježavajuće tekućine, rano ujutro jučer, moj logističar me vratio na točku u Žabniku sa koje sam krenuo u cijelu B sekciju. Redom su to bili nakon Žabnika, Grkaveščak (mjesto poznato po Termama Sveti Martin i hotelu Golfer), zatim Bukovec, vrh Vukanovec (331 m/nm), Dragoslavec i naposljetku Dragoslavec Selo. Lijepa, uređena, uredna međimurska sela.
Međimurje, kraj između Drave na jugu i Mure na sjeveru; teritorijalno se poklapa s Međimurskom županijom. Sastoji se od Gornjeg i Donjega Međimurja. Gornje Međimurje čine niske Međimurske gorice (300 m; dio su Slovenskih gorica) na zapadu, a Donje Međimurje Dravsko-murska nizina. Kroz Međimurje prolaze dvije željezničke pruge (Zagreb–Varaždin–Čakovec–Lendava i Ormož–Čakovec–Kotoriba–Nagykanizsa) i cesta iz Madžarske (Nagykanizsa–Čakovec–Varaždin–Zagreb) prema obali Jadrana. Naseljeno već od prapovijesti, o čem svjedoči nekoliko arheoloških lokaliteta.
Njegovi su najstariji poznati stanovnici bili ilirsko-keltsko, poslije romanizirano, pleme Sereti. U I. st. pr. Kr. područje Međimurja pripadalo je rimskoj provinciji Iliriku, a nakon podjele te provincije početkom I. st., postalo je sastavnim dijelom Gornjeg Ilirika, potonje provincije Panonije. Oko 400. onamo su provalili Goti, a zatim Huni, Ostrogoti, Langobardi i Avari. U ranom srednjem vijeku Međimurje su naseljavali Slaveni, a od kraja VIII. st. nalazilo se u sastavu franačke marke Donje Panonije. Od dolaska Ugara u Panonsku nizinu potkraj IX. st. na tom su se prostoru sukobljavali Arpadovići i susjedni štajerski gospodari Ptuja. God. 1094. Međimurje je potpalo pod jurisdikciju novoosnovane Zagrebačke biskupije. U pisanim izvorima prvi se put posredno spominje (kao kraj između rijeka Mure i Drave) 1203., dok se toponim Međimurje prvi put navodi u listini iz 1226. kojom se rješavao spor između međimurskih plemića. U istom je stoljeću sav prostor Međimurja zajedno s područjem oko Murskoga Središća (danas u Sloveniji) činio veliko međimursko vlastelinstvo. Neko je vrijeme bilo u posjedu obitelji Csák, koja je ondje sagradila utvrdu Čakovec (Chakthornya), središte tih posjeda.
Od 1333. do 1350. vlastelinstvo se nalazilo u kraljevskom posjedu, a potom ga je Ludovik I. Anžuvinac dodijelio Stjepanu II. Lackoviću, koji je njime upravljao sve do Krvavoga sabora križevačkog (1397). U posjedu velikaške obitelji Kanižaj bilo je do 1405., kada ga je kralj Sigismund Luksemburgovac založio Hermanu II. Celjskomu. Nakon izumrća obitelji Celjski (1456) Međimurje su kraće vrijeme držali kralj Matija Korvin i varaždinski biskup Ivan Vitez od Sredne, a 1473–1540. obitelj Ernuszt. Smrću posljednjega člana te obitelji, na temelju baštinskih prava, zauzeo ga je hrvatski ban P. Keglević, zbog čega se bio sukobio s kraljem Ferdinandom I. Habsburškim, koji je 1546. posjed dodijelio novomu hrvatskom banu Nikoli Zrinskomu. Kako su Zrinski tada bili i nasljedni župani Zaladske županije, Madžari su Međimurje smatrali dijelom Ugarskoga Kraljevstva, premda je ono i dalje bilo pod jurisdikcijom Zagrebačke biskupije. U istom stoljeću na tom se prostoru iz susjedne Ugarske i Štajerske počeo širiti protestantizam, što su poticali i pojedini članovi obitelji Zrinski. Istodobno se, zbog osmanskog pustošenja obližnjih krajeva, na prostoru Međimurja naselio velik broj izbjeglih hrvatskih stanovnika. Kako bi pojačali obranu prema Osmanlijama, Zrinski su u XVII. st. na rijeci Muri izgradili jak obrambeni pojas s utvrdama Legrad, Čakovec i Podturen.
Nakon propasti te obitelji (1671) dio njihovih posjeda u Međimurju došao je pod upravu Dvorske komore, dok je dio ostao u vlasništvu Adama Zrinskoga. Njegovom pogibijom 1691. Dvorska je komora preuzela cijelo vlastelinstvo. Od 1698. do 1702. posjedovao ga je markiz de Prye, a 1704. kratkotrajno su ga bili zauzeli pristaše Ferenza II. Rákóczyja. God. 1715. Karlo III. Habsburški dao je međimursko vlastelinstvo u zakup grofu I. F. Čikulinu, a od 1719. bilo je u posjedu grofa Mihajla Ivana Althanna, koji je 1720. uključio Međimurje u Zaladsku županiju, u sastavu koje će ostati sve do 1918. U međuvremenu je dvaput kratkotrajno bilo izdvojeno iz Ugarske; prvi put 1785–89., kada je zajedno s cijelom županijom pripalo zagrebačkomu distriktu, te ponovno 1848–61., kada ga je ban J. Jelačić pripojio Hrvatskoj. Obitelj Althann, koja je posjedom upravljala do 1791., naslijedili su grofovi Festetići, koji su svoje posjede zadržali do kraja I. svjetskog rata. Kao odgovor na pojačanu madžarizaciju u XIX. st., kada su bili madžarizirani nazivi svih mjesta u Međimurju, malobrojna je hrvatska inteligencija potkraj XIX. i početkom XX. st. započela isticati nacionalne težnje međimurskih Hrvata. U istom je razdoblju osnovano više kulturnih društava. Nakon I. svjetskog rata Međimurje je bilo pripojeno Državi SHS, što je bilo priznato mirovnim ugovorom u Trianonu (1920). Za II. svjetskog rata, u travnju 1941., okupirale su ga madžarske postrojbe, a u travnju 1945. oslobodili partizanski odredi, pa je integrirano u sastav Hrvatske. Potkraj 1992. osnovana je Međimurska županija.
29.6. utorak Dragoslaves Selo – Varaždin; dan trideset i prvi
Imam neku posebnu vezu sa Varaždinom! Bio sam tamo već prije jedan dan, pisao sam o tome, no sada u komadu od nedjelje, prvo sa mojim logističarima u apartmanu kod gospođe Smilje, a od danas u vlastitom aranžmanu u Studentskom centru u Varaždinu, prekrasnom zdanju iz 2017. godine u ovom prekrasnom gradu. Bit ću tamo i sutra kada hodam do Grede, jer jedna simpatična Iva F. sa recepcije, bezrezervno nudi da nakon smjene ode po mene i dovede me u popularni SCVZ. Vratimo se mi hodanju. Drugi dan u B1 pod sekciji donosi novih petnaestak kilometara od jučer završenog Dragoslavec Sela preko Črečana, Gornjih Hrašćana, Pušćina pa preko prekrasnog prizora koji se pruža prelaskom Mosta Bana Josipa Jelačića, preko Drave na ulasku u Varaždin!
Urbanistički razvoj Varaždina teče stoljećima. Na njegovom se tlu i danas jasno ističu tri prastare prometne crte. To su ceste čiji latinski, povijesni nazivi, svjedoče da se radi još o rimskim prometnicama koje su povezivale Petrijanec (Aqua Viva), Varaždinske Toplice (Aquae Iasae) i Ludbreg (Iovija). Između tih cesta u ranom srednjem vijeku stoji županski castrum*. Uz njega nastaje naselje koje već 1209. godine dobiva status kraljevskog i slobodnog grada.
U prvoj polovini 13. stoljeća sagrađena je u središtu grada ivanovačka crkva svetog Ivana Krstitelja. Proširena cesta uz crkvu oblikuje prvi varaždinski trg.
Već u 15. stoljeću Varaždin je zaštićen palisadama i grabištima. Na trgu je srednjovjekovna crkva svetoga Nikole. Oblikovana su predgrađa. U južnom predgrađu sagrađena je crkva svetoga Vida.
Neposredna opasnost od Turaka u 16. stoljeću uvjetuje urbanistički razvoj grada pa započinje pregradnja feudalne utvrde i izgradnja visokih zemljanih nasipa s bastionima i zidovima oko cijeloga grada. Nekadašnja srednjovjekovna tvrđava pretvorena je u suvremeni “Wasserburg”*. Obnovu su izveli talijanski graditelji iz okolice Coma pod vodstvom Domenica del Aglia, glavnog arhitekta Slavonske granice.
Kao posve novi i urbanistički posebno istaknuti sklop u 17. stoljeću nastaje Isusovački samostan i monumentalna crkva Uznesenja Marijinog. Tijekom prve polovine 18. stoljeća sagrađen je Uršulinski samostan i crkva Rođenja Isusovog te Kapucinski samostan i crkva Svetog Trojstva u zapadnom predgrađu. Izvan gradskih zidina izgrađena je crkva svetoga Florijana. U gradu i u predgrađima postoje brojne rezidencije hrvatskog plemstva, među kojima se ističu palače Drašković i Keglević.
Požar je 1776. godine uništio velik dio unutarnje varoši te bitno utjecao na kasniju izgradnju grada. Slika današnjeg središta Varaždina nastala je obnovom postojećih zdanja nakon te katastrofe.
Velika promjena urbane slike grada nastaje nakon 1807. godine kada započinje rušenje gradskih utvrda i zasipavanje nekadašnjih opkopa. Na novim prostorima nastaju tada značajne historicističke građevine, među kojima se monumentalnošću ističe zgrada varaždinskog kazališta, podignuta 1873. godine.
Ulazna kula u prostor Staroga grada, smještena uz porušeni jugoistočni grudobran, ostatak je obrambenog sustava tvrđave. Renesansna građevina s visokim kamenim dovratnikom ulaznih vratiju, pomičnim mostom i nizom prozora na katu bila je stan zapovjednika tvrđavske straže i smještaj za vojnike tijekom ratova s Turcima u 16. i 17. stoljeću.
Najvažnija i najveličanstvenija povijesna građevina grada Varaždina, spomenik hrvatske graditeljske baštine nulte kategorije, je Stari grad. U njemu je bilo sjedište feudalne uprave, vlasnički i politični razdvojeno od kraljevskog i slobodnog grada Varaždina. Tvrđava je bila kraljevsko vlasništvo i posjed brojnih feudalnih obitelji koje su u njoj stalno ili povremeno boravile; grofova Celjskih, Vitovaca, Korvina, Brandenburga i Ungnada. Ženidbom Tome Bakača Marijom Ungnad 1584. godine, došla je u posjed obitelji Erdödy čije je vlasništvo bila sve do 1925. godine. Današnja utvrda građena je od 14. do 19. stoljeća. Najstariji sačuvani vidljivi dijelovi su dvije gotičke kule građene na starijim temeljima, kasnije uklopljene u renesansni “Wasserburg”* iz 16. stoljeća.
Broj stanovnika: 46.946 (prema popisu iz 2011.) No, večeras ima zasigurno još jedan više, koji je smireno i umjerenim tempom, nakupio 520 kilometara za 31 dan i ide sutra dalje, naravno bez zaustavljanja i dana odmora, jer to je moj stil, i moj nemirni unutarnji duh mi ne dozvoljava da negdje zastanem (možda u Samoboru?)
Na kraju, jučer smo časkom riješili situaciju Ivanec, zahvaljujući prijateljima sa početka priče, no, ako netko želi hodati uz mene, nudi se zanimljiva dionica od Donje Stubice, preko PD Puntijarka, vrha Sljeme, PD Glavica pa preko Podsuseda do Samobora, u tri dana, od ponedjeljka 5.7. ujutro kada je pokret u Donjoj Stubici do srijede 7.7. kada se očekuje dolazak u Samobor. Radi se o pedesetak kilometara sa oko 1000 metara uspona/silaska. Spavanje vjerojatno u PD Puntijarka i PD Glavica, ili šator(i). Dobro došli dobrovoljci, javite se privatno meni ili mojoj logistici.
30.6. srijeda Varaždin – Greda; dan trideset i drugi
Rekosmo već da sam se jako udomaćio u Varaždinu, ne odlazim sa različitih varijanti noćenja još od nedjelje, pa se nije to promijenio niti jučer. Krenuo sam iz Studentskog centra Varaždin, gdje spavam u novijem domu, na svoju 14 kilometara dugu turu za danas. Prolazio sam redom Nedeljanec, Prekno, Papinec, Vidovec, Jurketinec da bih iza podneva stigao u Gredu.
Zanimljiva je općina Vidovec, sa nešto preko 5500 stanovnika i 11 naselja, koja sam većinom prošao do Grede. Taj kraj se usko veže uz povijest Varaždina o čemu sam već pisao. Zanimljiva je “pošteda” od kuge koju su u ovim krajevima imali za vrijeme velikih epidemija krajem 17. stoljeća.
Na širem europskom prostoru Turci su ostali zapamćeni i po tome što su iz Male Azije, uz glad i rat, donijeli i kugu. U Varaždinu je prvi takav slučaj zabilježen 1599. godine kada je u zapisnik Hrvatskog sabora zapisano da su zbog kuge opustjele mnoge kmetske kuće. Kugu su, zapisano je, u Varaždinštinu donijeli Vlasi koji su bili doselili iz okolice Pakraca. Stanovništvo je zacijelilo rane, no nedugo zatim opet se pojavila kuga. Godine 1682. godine kuga je harala srednjom Europom, a u Hrvatsko zagorje došla je iz Štajerske. Vrlo brzo se pojavila u varaždinskoj okolici. Posebno velika smrtnost, navodi R. Horvat, bila je u selima Vidovec, Križovljan i Gornja Voća. U strahu od kuge varaždinsko je Gradsko vijeće zaključilo da će, ako grad bude pošteđen te opake bolesti, izgraditi Kapelicu sv. Fabijanu i Sebastijanu. Kuga je zaobišla grad, a Varaždinci su ispunili svoj zavjet. Tridesetak godina kasnije (1712.) kuga će se ponovo pojaviti, a ovaj će put u varaždinski kraj doći iz Mađarske. lako su u Varaždinu i okolnim selima zabilježeni samo pojedinačni slučajevi oboljenja, strah od mogućeg razvoja epidemije nagnao je Varaždince da se zavjetuju kako će, ako ih ta opaka bolest zaobiđe, u čast sv. Roka podići kapelicu, što su i učinili. Pojava kuge opet je bila tema o kojoj je raspravljao Hrvatski sabor, a u Varaždinu i okolici besplatno je bolesnike liječio dr. Ivan Baptista Maczacurachy.
U centru Vidovca nalazi se kip “trpećeg Isusa” iz 16. stoljeća, koji je vrlo rijedak, ali tipičan za vrijeme izgradnje. Obnovljen je i nadograđen 1941. Dvorac Krkanec, spomenik nulte kategorije, nekada je bio u vlasništvu obitelji Patačić. Najpoznatiji je po svojem “Vinskom sveučilištu” i “Pajdašiji od Pinte” grofa Baltazara Patačića. Dvorac Vidovec sa svojim perivojem spomenik je parkovne arhitekture. Na raskršću kod ulaza u naselje Šijanec nalazi se spomenik Vidovečka mati slobode podignut u spomen svim ljudima sa područja Općine Vidovec koji su svoje živote dali za Domovinu Hrvatsku, te žrtvama komunističkog terora nakon Drugog svjetskog rata. U Cargovcu nalazi se kapelica sv. Florijana, izgrađena 1880. godine.
I sada se vraćamo na Ivu F. iz jučerašnje priče. Naime, Iva radi kao referentica zadužena za smještaj u SCVZ-u i s njom smo se, ne znajući, dopisivali za vrijeme drame sa Španjolcima u ponedjeljak, pokušavajući osigurati smještaj sa utorka na srijedu i srijede na četvrtak. I stigao je u utorak ujutro ljubazni odgovor da javim, da me soba čeka. Tako sam (opet) prespavao u Varaždinu i nakon odlaska mojeg stožera, samo u drugom kraju grada. Oduševljen sam smještajem u tzv Domu B.
Dom B (noviji dom) otvoren je 2017. godine. Uz suvremeni arhitektonski dizajn i zeleni energetski koncept koji podrazumijeva riješenja grijanja i hlađenja pomoću sustava dizalica topline voda-voda, solarnu elektranu, korištenje kišnice kao sanitarne vode, odgovorno ponašanje prema okolišu kroz razvrstavanje otpada i odlaganje u podzemne spremnike, ovaj je dom jedinstven po niskoenergetskoj potrošnji i ponosni nositelj energetskog certifikata A+. Dom B u dvokrevetnim, trokrevetnim i jednokrevetnim sobama nudi komforan smještaj za studente i profesore. Sve sobe opremljene su klima uređajima za grijanje i hlađenje, hladnjacima, imaju odvojene prostorije wc-a i kupaonice, internetski priključak. Uglavnom, nakon što sam odhodao do Grede, ljubazna Iva se ponudila, da kada završi smjenu da će doći po mene u Gredu! I bi tako!
Zašto je Iva tako dobra? Ima ona iskustva i sa planinarenjem, planinarima, ali i sa CLDT-om. Zajedno sa prijateljicom, pomogla je jednom hodaču na CLDT-u 2019. godine! Da! Koja priča, jer ništa nije slučajno u životu. Ušla je Iva u planinarstvo još prije 15-ak godina, bila je u planinarskoj školi, odradila mnoge izlete, uspone i planine sa svojim bivšim Hrvatskim planinarskim društvom MIV. Sada hoda uglavnom sama, ili sa prijateljicom, bila je nedavno na našem Okiću i svidjelo joj se Samoborsko gorje, tako da će vrlo uskoro doći na Japetić, uz asistenciju mog HPD Japetić, naravno! Spomenimo još na kraju priče o dobroj Ivi i kome je to sa prijateljicom pomogla. Radilo se o Matiji Culjku, koji je završio CLDT 2019. godine.
1.7. četvrtak Greda – Ivanec; dan trideset i treći
- 33 danana putu
- 443 prevaljena kilometra
- 53 kilometra na B1koji u našoj verziji ima 442 kilometra sa 9850 metara uspona
- i dalje bez ijednog dana odmora(stoji obećanje stajanja u Samoboru)
- 748 fotografijarazmijenjenih sa logistikom (objavljeno nešto manje)
- još 6 dana do Samobora
Za dostizanje svih brojki iz uvoda današnjeg teksta, trebao sam stići do Ivanca. S obzirom na prognozu i najavljena grmljavinska nevremena sa jugozapada, imao sam vremena do 3 popodne. Stigao sam u 1! Za današnjih desetak kilometara trebao sam proći kroz Selnik, Cerje Nebojse, Stažnjevac, Ivanečko Naselje da bih stigao do samog Ivanca, gdje me čekala Martina, sestrična našeg prijatelja trkača, avanturista i planinara znanog u društvu kao Stari Japa. Tamo, odnosno u tri kilometra udaljenoj Kaniži živi sa dečkom protekle dvije godine. Inače je iz simpatičnog mjesta nedaleko Varaždinskih Toplica, o kojem ću nešto reći kasnije.
Ivanečki kraj zabilježen je na svim arheološkim kartama svijeta kao jedno od prvih boravišta ljudske vrste. U špiljama Vindija, Velika pećina na Ravnoj gori, te Severovom kamenolomu kraj Vuglovca očuvali su se nalazi iz najstarijeg razdoblja pretpovijesti čovječanstva. Okolica Ivanca bogato je nalazišta raznih predmeta iz prapovijesti.
Okolica Ivanca bogato je nalazište raznih predmeta iz prapovijesti: kamene sjekire iz brončanog doba nađene su u Ivancu, Prigorcu, Stažnjavcu, Vuglovcu, pri Svetom Roku, Kuljevčici i Bedencu. U Ivanečkoj Željeznici je nađen antički novac, a u Vuglovcu su pored sjekire od kamena nađeni ostaci kostiju i srp iz bronce.
Brojni su nalazi fosilnih ostataka praljudi, oruđa i izumrlih životinja koji dokazuju kontinuitet boravka čovjeka i evolucije od kamenog doba do praslavenskih kultura. Velik doprinos arheološkoj znanosti ostvarili su Stjepan Vuković i Mirko Malez, Ivančani koji su svoje znanstveno i životno djelo posvetili istraživanjima u okolici Ivanca. Akademik dr. Mirko Malez sažeto je opisao pojavu čovjeka u ovim prostorima: “Povoljni klimatski uvjeti, biljni i životinjski svijet na tlu sjeverozapadna Hrvatske u pleistocenu omogućavali su kontinuirano naseljavanje ovog područja od najstarijeg od najmlađeg paleolitika i mezolitika. Hrvatsko zagorje predstavljalo je prirodnu ekumenu paleolitskih lovaca kroz cijeli pleistocen i to je „kolijevka paleolitika“, ne samo u Hrvatskoj već i na cijelom području jugoistočne Europe.“
I nešto iz malo modernijih vremena. Župnu crkvu Sv. Marije Magdalene u Ivancu sagradila je obitelj Erdödy od 1758. do 1760. godine, a sadašnji izgled dobila je početkom 19. stoljeća. Crkvu je posvetio 25. srpnja 1803. godine biskup Maksimimilijan Vrhovac. Njezinu posebnu vrijednost predstavlja krstionica, prenijeta iz kapele obitelji Petheö. Posebno je vrijedan crkveni inventar, dva kaleža (17. – 18. st.), monstraca i pacifikal (17. st.), te barokni svijećnjaci, renesansne posudice za vodu i srebrni pladanj.
Spomenuo sam da je Martina iz jednog simpatičnog mjesta, ime mu je Črešćevina. Zašto spominjem ovo mjesto osim što je Martina od tamo doselila u Kanižu kod Ivanca? S obzirom da je Martina naglašeni prirodnjak, obožava životinje, obožava vrt, vinograde, nije niti čudno da je sudjelovala u radu Udruge “Biserna dolina” iz Grešćevine. Udruga „Biserna dolina“ osnovana je prije deset godina kao ekološka i etno udruga, s ciljem poboljšanja kvalitete života u ruralnim sredinama.
Udruga „Biserna dolina“ iz Grešćevine i DVD Grešćevina priključili su se nacionalnoj kampanji „Zasadi drvo, ne budi panj“ te su u tri navrata tijekom ožujka 2021. zasadili više od 270 lipa uz rijeku Bednju. Predsjednica Udruge Biserka Vudrag naglasila je da sade lipe uz obalu rijeke Bednje, uz buduću šetnicu, biciklističku i konjičku stazu koja će povezivati mjesta uz Bednju, od Ludbrega do Trakošćana. Ime je udruga dobila po rijeci Bednji čije vrbe poslije kiše obasjava sunce i one se cakle kao biseri na njedrima žene.
I za kraj, prekrasno obnovljena i uređena klet u kojoj noćas spavam u Kaniži pokraj Ivanca i moja domaćica Martina. A sutra…prvi ozbiljan uspon od mnogih na mojem putu, uspon na najvišu planinu Hrvatskog Zagorja, Ivanščicu, visoku 1060 metara.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu VL: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/lovac-u-zitu-osvaja-sjever-12550
