Izvještaj s 5. izleta 13. planinarske škole
Naivno sam prije nekoliko mjeseci vjerovala da ću u planinarskoj školi naučiti (samo)
planinariti. Iako na predavanjima učimo uglavnom važne stvari koje nam mogu pomoći prije,
poslije ili za vrijeme boravka na planini, svaki izlet prilika je da naučimo nešto novo. Nekad su
to znanja koja nam prenose stariji i mudriji planinari, nekad trikovi o tome kako se vežu
cipele, a nekad su to prave životne pouke.
Izlet na Hahlić 21. svibnja bio je idealna prilika za ponoviti stečeno znanje s predavanja, ali i
za naučiti neke nove životne lekcije od ljudi koji su sad već postali pravi planinarski kolege
ako ne i prijatelji.
Znate li koja je razlika između pravih planinara i „korona izletnika“? Nisam iskreno niti
znala da pojam postoji, ali činjenica jest da je Japetić u zadnjih par godina postao IT mjesto
vikendima. Moje je znanje prošireno u nedjelju kad smo, još na početku staze, propustili
grupu planinara. Mogu ja sad reći da sam bila umorna ili hvatala dah, ali tko prizna pola mu
se prašta – nisam pozdravila. Uslijedio je jedan edukativan pogled od Helene i objašnjenje da
se pravi planinari na stazi uvijek pozdravljaju za razliku od „korona izletnika“ koji pognute
glave prođu pokraj tebe. Dakle pozdravljanje i pogled ohrabrenja je obavezan – pravilo koje
može poslužiti i izvan staze.
Malo je ružna, al’ je dobra. Planinarski izleti, osim boravka u prirodi i svih zdravstvenih
dobrobiti, dobri su za još jednu stvar – pojesti sve što ima za pojesti. Na prvoj pauzi ispod
prvog uspona pojeli smo ostatke kolača od pričesti, na drugoj pauzi usred kamenog korita
potoka Mudna dol pojeli smo gibanicu u komadićima, a na trećoj pauzi je Damir izvukao
čokoladu koja je, citiram, „malo ružna, al’ je dobra.“ Pojeli smo i to. Lekcija glasi: kad si
gladan, sve je fino.
Gledaj da frajer ima veliki! Svaka pauza ili ravni dio za hodanje prilika je za laganu ćakulu s
kolegama planinarima. Nekad to bude komentar na stazu, a nekad prilika za dijeljenje
životnih mudrosti. Ušla sam u edukativan razgovor s Karolinom koja mi je objasnila što je
bitno kad tražiš frajera. Rekla mi je: „Gledaj da ima veliki – ruksak naravno“. To znači da je
snažan, da sigurno ima mjesta i za tvoje stvari i da ako zatreba nekad u životu sigurno može
nositi i tebe na ramenima. Pametan piše, budala zaboravlja. Savjet je zapisan.
Ne na koljena!! Iako popularna pjesma Vesne Pisarović uči da moramo „dolje na koljena“,
Biba nam je na ovom izletu definitivno utuvila u glavu da kad penjemo na stijenu NE IDEMO
NIKAKO NA KOLJENA. Osim što moramo paziti da uvijek tri točke budu sigurne, prilikom
dizanja nogu treba paziti na koljena! Upozorenje nam je ponavljala prije svakog uspona tako
da sam pri dolasku do stijene/sajle/stuba prvo pomislila „ne na koljena“, a ne „isusekriste
kako ću ovo ispenjati“.
Slezena je u glavi. Ako mislite da znate sve o biologiji i tijelu, sigurno nikad niste bili na
planinarskom izletu jer se naime, slezena nalazi u glavi. Na svakom izletu dođe trenutak kad
misliš da više ne možeš, da ćeš umrijeti i da nema teoretske šanse da se više ikad prijaviš na
izlet. I boli te slezena. Na ovom smo izletu naučili gdje se zapravo nalazi selena, da malo
magnezija ili energetska pločica mogu pomoći i da jednostavno trebaš nastaviti dalje.
„Ajmo se zbog članka popeti na ovaj tu vrh“. Helena je pronašla način kako da me, na foru,
dobije na nekoliko dodatnih koraka. Pola sata prije doma Hahlić na 1184 metara nalazi se vrh
Vidalj do kojeg se dolazi s minimalnim skretanjem s naše staze. Iako na prvu nisam bila
oduševljena skretanjem sa staze i produljivanjem vremena dolaska do graha, Helena me
dobila na foru „ajde idemo, za članak!“. I već znam da ću opet pasti na istu foru.
Ako slijediš marke, doći ćeš do cilja. Nemamo svi u grupi isti tempo i nerijetko se dogodi da
se razdvojimo ili od početka idemo drugačijim stazama. Ovog puta dio ekipe mogao je birati
ići stazom Mudna dol ili stazom preko Čeke. I već to je dokaz da do istog cilja mogu voditi
drugačiji putevi. Ultimativni test dogodio se kad smo se Tajna i ja, udubljene u neke naše
filozofske razgovore zaostale za dijelom ekipe, a drugi dio bio je daleko iza nas. Nije nam
preostajalo ništa drugo nego slijediti marke – baš kao što smo to učile u školici. Svu
koncentraciju usmjerile smo samo na crveno bijele točkice koje će nas odvesti do Doma. I
jesu – ali tako da smo slijedile „težu“ stazu koja nas je dovela do strmih i oštrih stijena. U
daljini smo vidjele Dom, markacije su nam govorile da smo na dobrom putu, ali mozak je
vrištao „pa zar nisu mogli napraviti neki normalniji prilaz planinarskom domu nego preko
ovih krvoločnih stjenurina?!“. U jednom smo trenutku iscrpljenosti, umora i životne radosti
jer smo pronašle Dom umirale od smijeha nasred oštrih stijena osjećajući se poput divokoza i
zaključile da nam je to najdraži dio izleta. Naravno da postoji jednostavniji put kojim su svi
ostali došli, ali marke su vodile i ovim putem – zadubljene u filozofiranje, proustile smo marku
za dovajanje do lakše staze. Lekcija za planinu i život: nije važno kojim putem ideš do cilja,
važno je uživati u putu. I naravno, slijediti marke. I manje filozofirati, više gledati.
Planinari su veliki džentlmeni. Naši se pripadnici jačeg spola jako brinu o nama. Daju ruke
kad se spuštamo niz padine, pridržavaju štapove, vežu tenisice i propuštaju na stazi, a najveći
džentlmen ovog izleta definitivno je Martin. Onaj koji je išao težom stazom, a ne lakšom. A
priča ide ovako:
Jednom davno lijepa se princeza penjala po planini, sama. Uživala je u pogledu, pazila kuda
staje i mislila je da je apsolutno sigurna od svake nevolje. Bez problema prošla je sajlu iznad
provalije i sigurno došla na drugu stranu litice, no u tom se trenutku njezin štap otkvačio od
ruksaka i pao u provaliju s jezercem na dnu. Naravno da princeza nije bila kriva što je štap bio
labavo svezan, zla ga je vještica začarala! Stajala je tako nad provalijom i suznim očima
gledala u štap koji je polako tonuo. Tada se niotkuda stvorio mladi vitez Martin koji se u tren
oka spustio u provaliju i donio princezi štap. Kasnije su se razdvojili na stazi jer princeza ima
puno sporiji ritam od mladog viteza, ali živjeli su sretno do kraja života. Čiča miča gotova je
priča.
Ines Ibrišević
