Jutro je. Kroz prozor vidim: magla. Uz prvu kavu pregledavam sinoćnje SMS-ove – nekoliko tipa: “Nešto neodgodivo je iskrslo! Nećemo doći!” ili “Dobili smo kozice!”. Stiže još jedna, neodlučni još ispipavaju teren: “Jel idete danas?”
Kad organiziraš bilo kakav događaj, lako te mogu obeshrabriti ovakve stvari.
Stavljam u ruksak rezervnu odjeću, tople rukavice i vodu, pecivo ću kupiti usput… da.. i još jednu stvar – naočale! Izlazim iz stana. Hladno je.
Hodam samoborskim ulicama i mislim: “Kako god bude – ja ću imati jedan prekrasan izlet!”
Uskoro stiže još jedan SMS: “Na bregu je sunce!”
TO! Znala sam!
Ispred dvorane, stiže jedan auto s majkom i dvoje djece. Nema problema – ostali će doći direktno na Šojku. Uskoro su tu Drago i Tamara, uskačem k njima i krećemo.
Već na Hamoru prve zrake sunca. Od Smerovišća na dalje, snijega tek u tragovima. Kod Šojke par auta. Dok smo obuvali gojzerice, navlačili gamaše u trenu je došlo još 2-3 auta, počela sam brojati djecu: 10-oro uzrasta od 4 – 10 godina, te roditelja 11. Taman!
E, da.. i jake snage Malih planinara: Vesna, Kinga i Marinko, uz već spomenute Tamaru i Dragu.
Kako se uspinjemo prema starom gradu Lipovac prizor je sve ljepši: Sunce prodire kroz granje, snijega ima sve više, djecu je sve teže obuzdati da ne trče ispred mene. Pravimo kratke pauze, a oni se počinju grudati, trče, padaju, smiju se…
Dolazimo do prvog većeg uspona, ispod Starog Grada.
Razmišljam: “Hoće li im biti naporno?”
Zaključujem: “Hoće.”
Donosim odluku: “Nema veze, mogu oni to!”
Na Starom Gradu totalna zimska idila, prekrasno. Starija djeca: Jakov, Gita, Mate i Ana su odmah iza mene, počinje avantura između zidina: ruše snijeg sa grana, opet grudanje i smijeh. Kroz vrata zidina polako pristižu ostali, vidim na licima da im nije bilo lako (moram priznati – uglavnom su to lica roditelja), ali osjećaj umora brzo prolazi pred prekrasnim prizorom ispred njih. Djeca ne pokazuju te znakove, ona su previše oduševljena toliko željenim snijegom, neprekidno su u pokretu: penju se, padaju, ruše po nama snijeg sa grana, grudaju nas rafalno i normalno u trenu se svi međusobno grudamo i prepuštamo tom dječjem zanosu.
Nastavljamo dalje put Oštrca, Ana je napravila ogromnu grudu i nosi je sa sobom.
Opet uspon, ali više nitko ne prigovara, jer snijega je sve više, sunce miluje nas i sve oko nas. Jakov i Mate drže korak samnom i čujem rečenicu iz dječjih usta: “Ovo je jako zdravo za čovjeka.” Šta da vam kažem, u tom trenu shvaćam da se moja misija za taj dan ispunila.
Digli smo se na greben, Adrijana (5 g.) više nitko nemože zaustaviti, on se nekako probio ispred mene (iako zna pravilo – NE ispred vodiča ) i dok ga promatram kako je siguran u sebe, kako ushićeno hoda kroz (za njega) duboki snijeg, meni ponestaje argumenata zašto sam mu to dozvolila.
U Planinarskom domu na Oštrcu pravimo pauzu, subota je i nema previše planinara tako da smo se udobno smjestili, na pola sata, taman da se odmorimo i okrijepimo, ali dvojac: Ana i Jakov su odlučili ostati na snijegu.
Unutra masovno presvlačenje, djeci su uglavnom mokre čarape, ali tata Dinko ima rješenje – svoj djeci je podijelio plastične vrećice da ih navuku na noge kako bi im do dolje noge ostale tople i suhe.
Nakon jela i slatkiša, čak se i Tvrtku popravilo raspoloženje (kojemu se ti usponi nisu baš sviđali) pa smo krenuli preko Velikog dola natrag prema autima. Uspješno smo savladali Hofmanovu stazu. Roko, Katarina, Herta, Adrijan i Dora bez problema su koračali tom uskom, strmom stazom (sve redom od 4-7 god.) uz minimalnu pomoć odraslih.
Kod auta smo bili nešto iza 14 h, skoro po planu.
Brzo smo se potrpali u aute, jer nam je već bilo pomalo i hladno, osobito Mateu, kojemu su hlače bile potpuno mokre.
Dok su mi odlazeći mahali iz automobila, vidjela sam samo umorna, sretna i nasmješena lica.
Hvala vam djeco, što ste nam svima uljepšali dan!