Mali planinari na Zelenom viru i Vražjem prolazu

U subotu 12.05.2018. dječja planinarska grupa u pratnji svojih roditelja zaputila se u Gorski kotar. Kažu da je Gorski kotar srce Hrvatske koja svojim zelenim gustim šumama pumpa kisik ostatku zemlje. Ako je tome tako onda je područje na kojem smo bili aorta tog srca. U tom malom kutku prirode spletena je igra zelenila na zemlji, velikih kamenih stijena, visokih starih stabala koje se izdužuju visoko da bi ulovile koju zraku sunca, potočići koji em padaju u obliku slapa, stotinama tisuća godina deru put kroz kanjon ili izviru u velikom izvoru.

Vrajži prolaz, Zeleni vir i spilja Muževa hišica još su davne 1962. godine proglašeni posebnim geomorfološkim rezervatom čija površina iznosi oko 200 ha. Rješenjem Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu okoliša iz 2011. godine, danas područje Zelenog vira spada u kategoriju zaštićenog krajobraza. Da sve ne bi bilo lijepo i krasno umiješao se čovjek i energetska politika te je na ovom području odlučio napraviti hidroelektranu. Dok je 1921. godine izgradnja druge najstarije elektrane u hrvatskoj bila potreba jer struje nije bilo, prošlogodišnjim intervencijama sumnjam da je omjer dobivena energija/uništen okoliš ispao povoljan. Osim toga stara elektrana Munjara se uklapa u okoliš za razliku od njene moderne “depadanse“ koja dođe ko aritmija na ovom malo ranije spomenutom srcu.

Kako god, ostali dio krajolika brzo te natjera da se vratiš prirodi i uživaš u njoj. Krenuli smo na izlet sa sjeverne strane Zelenog vira šetnicom uz potok Curak. Medvjeđi luk trenutno dominira i pokriva cijeli put uz potok. Vrlo brzo stižemo na Izletište Zeleni vir. Od n

jega krenuli smo prvo vidjeti veliki slap i izvor. Zeleni vir (345 m) je snažan izvor u dnu plitke spilje što se nalazi podno sedamdesetak metara visoke stijene niz koju se ruši potok i čini prekrasan slap koji nas na dnu prska najsitnijim kapljicama koje pašu nakon malo uspona do slapa. Vratili smo se natrag do izletišta i u dogovoru s Danielom i Helenom koje su išle ranije provjeriti prohodnost puta krenuli u Vražji prolaz.

Osim nekoliko srušenih stabala s kojima se treba mimoići ostatak puta je ok. Kroz uski rasjed op

isan na pločama poučne staze, na mjestima svega dva metra širine, među stijenama visokim stotinjak metara, probija se, divlje šumeći, planinski potok Jasle. Spretno formirana staza s mostićima omogućava pregled jednog od najljepših hrvatskih kanjona. Na kraju uređenog kanjona nalazi se špilja Muževa hižica. Hrabro smo se uputili dublje u nju da bi vidjeli kako je to duboko u zemlji. Pred sam kraj špilje kratko smo i gasili lampice koje smo nosili sa sobom da bi dobili osjećaj totalnog mraka ali i zabave uz vriskanje.

Istim putem natrag i eto nas ponovo na našem glavnom raskrižju – izletištu Zeleni vir. Sad je došlo vrijeme za malo veći odmor i navalu na klopu i pijaču. Tolko smo se dobro odmarali da smo dočekali i pljusak kojeg nije bilo teško ispratiti pod nadstrešnicom. Nakon 15 tak minuta evo nam natrag i sunca i bilo je vrijeme za povratak do auta i vožnju natrag u Samobor. Nadamo se da su klinci malo ispraznili baterije, a stariji napunili i dobili volju za neke sljedeće avanture.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

One thought on “Mali planinari na Zelenom viru i Vražjem prolazu”