Izlet na slapove Mirne
Tekst: Bojana Marčićev Rebić
Foto: Dražen Tandarić
Sprema se naš drugi planinarski izlet sa HPD Japetić u 2020.oj – put u središte Istre.
Večer prije polaska napeto gledam u rukasak kao da će mi reći što sve trebam ponijeti.
Moj skroman planinarski staž od dva mjeseca daje mi naslutiti da ću nešto zaboraviti. Hrane imamo u izobilju – možda smo pretjerali? Pa piše u opisu izleta ˝hrana iz ruksaka˝, tumači mi moj novopečeni planinarski centar za logiku. Dakle, ruksak valja napuniti hranom. Voda, čaj, sok. Treba li mi naglavna lampica? Nek’ se nađe. Gdje mi je paket za prvu pomoć? ˝Paket˝, koji je u stvari vrećica sa zavojima, flasterima i kremom protiv bolova, neobjašnjivo mi uljeva povjerenje u moj ruksak.
Daje mu na ozbiljnosti. Ruku na srce, ne znam što mi sve treba, ali znam što mi fali. Rutine.
Ruksak je spreman i težak dvije tone. Definitivno trebam upisati planinarsku školu, zaključujem.
Od silnog spremanja ostaje nam svega par sati sna.
I evo, već je 6:45, jurimo na parkiralište Konzuma u Južnom naselju.
Kroz desetak minuta okupilo se društvo od desetak planinara. Kratak ˝brifing˝ i raspodjela po autima. Putem pokupljamo još šestero, kavu pijemo na Ravnoj Gori. Krećemo put Buzeta, a zimsko sunce i dobro raspoloženje najavljuju uspješan dan.
Oko deset sati približavamo se podnožju Buzeta. Gore na brdu stari grad izgleda nepomično, kao naslikan. Ostavljamo aute kod zgrade Istarskog vodovoda u Sv. Ivanu. Iako smo tek na parkiralištu, već je lijepo. Oko nas blagi brežuljci ispisani vijugavim cestama, uredno obrađene parcele, crveni krovovi kupe kanalice. Mirno, nedjeljno jutro u Istri.
Vrlo blizu počinje Staza sedam slapova. Odmah navlačimo gojzerice i krećemo uzvodno, prateći nasip. Prvi dio staze je lagan pa opušteno čavrljamo i uživamo u krajoliku. Mi ˝novi˝ raspravljamo s ostalima o obući i opremi koju valja imati.
Pratimo stazu u šumu, u smjeru Kotli. Regulirani tok Mirne završava i ona se preobražava u slobodnu, šumsku rječicu. Ili bolje rečeno rijeku koja, prema svojem gornjem toku, usjeca dubok, bijeli kanjon. Vode ima vrlo malo pa se krećemo dnom kanjona. Neobično, kao da je netko ispraznio korito da bismo mi pregazili ono što je inače samo dno krške rijeke. Teško prelazimo preko velikog kamenja, izbrazdanog snagom vode koju sada možemo samo zamisliti. Kao što prevelika tišina zna biti glasna, tako se i u praznom koritu snažno osjeća rijeka koja nedostaje.
Veremo se uz kameni zid koji bi trebao biti ˝Slap broj šest˝ i nastavljamo dalje stazom iznad kanjona.
Ubrzo stižemo u selo ˝Kotli˝, a kultno odmorište ˝Kotlić˝ srećom radi i terasa je prazna. Zauzimamo cijelu terasu i zbunjujemo konobara izvikivanjem previše narudžbi. Pivo, Istarsko ili San Servolo, s muškatom ili bez, koje je bolje, a može i biska. Konobar je na izmaku snaga, buni se da to ne može tako, bez reda, ali nam ipak brzo donosi našu okrijepu.
Nakon duže pauze vraćamo se na stazu pa uzbrdo prema Kuharima. Selo od par kamenih kuća, većina djeluje prazno, ali održavano. Kameni blokovi i sitno kamenje slagano sistemom suhozida, jarko plave škure i dotjerana okućnica – u Istri je čak i zabačeno selo fotogenično. Osim za slikanje, mjesto je pravo i za degustaciju narezaka i domaćih rakija. ˝Tu se dakle servira hrana iz ruksaka˝, zadovoljno ustanovim. Planinarski dijelimo sve i sa značajno lakšim ruksacima nastavljamo put dalje.
Možda zbog sitosti i bezbrižnosti, a možda zbog sramežljivo označenog putokaza uspješno promašujemo skretanje i nastavljamo u pogrešnom smjeru. Grupa se rastegnula duž ceste, netko je odmaknuo naprijed, netko zostaje iza, neki koriste priliku da proćakulaju s obližnjim stanovnicima. Nakon kratkog intermezza začinjenog dogovorima, pregovorima i ponekim orahovcem, sastajemo se sami sa sobom i s izgubljenim putokazom pa ubrzavamo korak preko Napoleonovog mosta u smjeru Vele Peći.
Dok hodam, mota mi se po glavi što sam načula od dvoje mladih planinara što su došli iz pravca kojim smo se mi zaputili: ˝Sajla˝, ˝jako strmo˝i ˝teško ćete vi nizbrdo˝. Zvuči dobro, da se počnem brinuti?
Teren je doista sve strmiji, a evo i sajle. Sajla, koja glumi rukohvat, izgleda mi dosta zabrinjavajuće. Dobronamjeni kolege planinari paze na nas i pokazuju nam što da radimo. ˝Ne križaj noge˝, ˝okreni se u rikverc˝, ˝daj prostora planinaru ispred sebe˝. Na pola spusta čini mi se da mi dobro ide, dok ne shvatim da me bole i ruke i ramena od grčevitog stiskanja sajle, a od krajolika već neko vrijeme vidim samo svoje noge kako hvataju teren. ˝Planinarska škola˝, ponavljaju nam svi redom.
Nakon sajle-rukohvata dolazi šećer na kraju. Slap Velika Peć nije pun vode, ali je i dalje prekrasan prizor. Bijele stijene, zelena voda, svježina šume. I jedan viseći most. Oni najodvažniji prelaze preko, a mi ih slikamo i uživamo u poslastici na kraju puta.
Dok hodamo nasipom Mirne prema autima, kraj je dana. Buzet se ocrtava gore na brdu, iza nas duge sjene šume, iznad nas široko, čisto nebo. Sumrak, moj omiljeni dio dana, vrijeme kada se pale svjetla.
˝O-o-o omađijaj me˝ pjevušim u sebi stihove LET-a 3, umorna i zadovoljna.
