Konačno sunčano nedjeljno jutro. Nalazimo se kod crvenog kafića, ima nas 8 godina, uh, od 10 do 75 godina. Autoputom je ne baš gust promet, prolazimo brzo i stajemo na kavu u Ogulinu. Mjesto poznato, kava dolazi usporeno. Još vožnje ima dosta. Prvo asfaltom do Jasenka o onda lošim, ispranim makadamom do odvojka za Bijele stijene. Obzirom na stanje ceste lica koja izlaze iz auta i nisu baš sretna, no sve će to popraviti izlet. Bar se nadam.
Za čas smo se popeli do prijevoja na kojem se spaja Kapelski put s prilazom do Bijelih stijena. Lijevo je V. Javornica, a desno dom. Tu smo se malo podijelili pa su oni najmlađi otišli do doma a mi vremešni na Javornicu. Put nije previše ugodan jer očito rijetki idu tuda pa se na mjestima niti ne primjećuje. Do trifrtalja puta markacija je dobra, obnovljena, a onda dalje je treba tražiti. Sam vrh je kameniti greben na koji se treba popeti i to je izazvalo malo poteškoća nekim od nas. Na vrhu se nije dugo ostalo ne samo zato jer nam se žurilo natrag već i zbog toga jer s vrha nije lijep pogled kao s Bijelih stijena.
Kod doma nas je dočekao oduševljen Bojan koji je dok nas je čekao slikao lisicu koja se tu očito udomaćila. Jednostavno ga je čekala i pozirala. Nedug odmor i uspon na vrh koji sve ostavlja bez daha.Na vrhu dvoje mladih iz Istre. Al su se iznenadili koliko poznajemo njihov kraj. Nakon spusta s vrha nastavak slijedi prema Bocama i tu počinje muka. Blatnjav put u spoju s kamenom daju bob stazu, zato polako i pametno. Provlačimo se na mjestima između stijenja sve da stignemo do skretanja za klanac kostura. Mislio sam da će put biti bolji no nije. Tražim putem kosture ali ni jednog nisam vidio.
Na zadnjoj trećini puta konačno stižemo do građenog puta i sve je puno lakše. A onda si putem razmišljaš, pa kom je palo na pamet proći tom divljinom i trasirati put. Na kraju izlet je trajao duže no što je planiran ali je bilo zadovoljstvo proći ga.
Još jedna stvar, JESEN JE STIGLA.
