Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
4 – 27.6.2021. Naslov 4. epizode: Put u središte svijeta
Uvod
Prije nego opišem svoje dogodovštine proteklog tjedna, napomenimo da sam sa nekim (ne)planiranim skretanjima dolaskom do Ludbrega dosegao 442 kilometara u 26 dana, bez odmora!? Prosjek, 17 km/dan! Ne loše za jednog maratonca u kategoriji M65! Danas sam završio 26. dan hodanja kroz istočne krajeve Hrvatske, na putu prema sjeveru i točci koja je zanimljiva u ovoj priči, a koja se nalazi kod jednog lijepo uređenog starog mlina na Muri, o čemu ću, nadam se, pisati u nedjelju, dok vi budete čitali ovaj tekst! Samo polako…jer ljudi moji, ovih dana su temperature prešle 35 stupnjeva Celzijusa!! A tek je počelo ljeto!
Prvi dan ljeta označava se ljetnim solsticijem, koji je ove godine počeo na 21. lipnja u 5:32 sata te će trajati sve do 22. rujna do 20:21 sati, kako piše Zvjezdarnica Zagreb. Ljetni solsticij događa se kada Sunce postigne najveću i najsjeverniju točku na nebu. Tada je na sjevernoj Zemljinoj polutki dan najdulji i počinje ljeto, a na južnoj Zemljinoj polutki je dan najkraći i počinje zima. Dakle, po proračunu, cijelo ljeto ću provesti u hodanju. Evo što mi se događalo proteklih sedam dana.
PUT
18.6. petak Grubišno Polje – Veliki Grđevac; dan dvadeseti
Kad se mnogo malih složi, tad se snaga stoput množi, a to znači da smo jači, kad se skupimo u zbor…
Pjevušio sam ovu četrdeset i pet godina staru dječju pjesmicu Arsena Dedića nastalu uz ekranizaciju prvog romana najpoznatijeg stanovnika Velikog Grđevca, Mate Lovraka, nastalog prije 90 godina. Na svojoj drugoj dionici u trećoj etapi puta, dvadesetog dana hodnje, krenuo sam iz Grubišnog Polja i uputio se prema Kulturnom centru Mate Lovrak koji je podignut piscu u čast u njegovom rodnom mjestu. Krajnji cilj je naravno bilo samo mjesto Veliki Grđevac. Veliki Grđevac nalazi se na pola puta od Bjelovara ka Daruvaru u čijem je sastavu jedanaest naselja.
Povijest naselja Veliki Grđevac seže u 13. stoljeće. Prije navale Turaka bilo je tu 1244. godine naselje s tvrđavom (castrum) na rijeci Česmi. Danas lokacija tvrđave nosi ime «Gradina». Veliki Grđevac je u 13. stoljeću bio središte Gordie, županije kojoj su pripadala naselja Međurača, Prugovac, Vukosavljevica, Trnovitica i Zdenci. Godine 1501. sve je porušeno i Gradina je razvaljena. U vrijeme Severinske bune spominje se Pavlovez. U 14. stoljeću Grđevačka je županije izgubila svoju samostalnost i postala dijelom Križevačke županije. U Grđevcu se već 1357. godine spominje župna crkva, uz podatak da se u mjestu održavaju sajmovi.
Grđevački plemić Ladislav imao je tu posjede 1403. godine. On je od kralja Žigmunda Luksemburškog za banovanja dobio na dar Voćin i Orahovicu. Sredinom 15. stoljeća , 1445. godine Grđevac pada pod Turke, sve do 1683. godine. U to vrijeme taj kraj je opustošen i ponovo se naseljava tek progonom Turaka. Odlaskom Turaka naselje pripada Vojnoj krajini. Nakon turskih pustošenja mještani Grđevca još su 1701. godine pripadali župi u Novoj Rači. U vrijeme postojanja Bjelovarske županije Veliki Grđevac je pripadao Bjelovaru kao podžupanija i imao položaj političke općine. Nastankom Bjelovarsko-križevačke županije, 1886. godine Veliki Grđevac je politička općina u sklopu Kotara Grubišno Polje. U Velikom Grđevcu su vojne vlasti osnovale Trivijalnu školu 1802. godine. U prvoj školskoj spomenici zapisano je da je sagrađena prva školska zgrada 1829. godine. Ovu je godinu grđevačka škola uzela kao početak školstva u Velikom Grđevcu.
Učitelji su 1920. godine utemeljili društvo Sokol. Školske godine 1905/06. u prvi razred je upisan učenik Mato Lovrak, jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca za djecu, koji je i djelovao kao učitelj u školi između 1922. i 1926. godine.
Hrvatski pisac Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. u Velikom Grđevcu pored Bjelovara. Najpoznatiji je po romanima za djecu. Završivši učiteljsku školu Lovrak kao učitelj radi više od 35 godina po raznim mjestima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te Zagrebu. Pretpostavlja se da je upravo zbog posla učitelja veliku pozornost u svojim djelima posvetio djeci.
Napisao je nekoliko desetaka pripovijetki i romana za djecu te tri romana za odrasle, koji nemaju veće značenje. Mato Lovrak prvi je u hrvatskoj dječjoj književnosti uveo seosku djecu kao glavne protagoniste, a u romanima i pripovijetkama dao prednost akciji. Gradska djeca u njegovim se djelima pojavljuju rijetko i njihovi su portreti beživotni i shematski.
Popularnost je stekao već prvim romanom Djeca velikog sela (1930.), poslije nazvanim Vlak u snijegu i objavljenim u više od trideset izdanja. Njegov drugi najpoznatiji roman Družba Pere Kvržice (objavljen 1933.) pokazuje njegovo živo zanimanje za skupine seoske djece i njihove igre u to doba. Mato Lovrak i njegova djela smatraju se klasikom hrvatske dječje književnosti, a vrijeme njegova djelovanja karakterizira se kao Lovrakovo doba, u kojemu je roman postao glavna vrsta hrvatske dječje književnosti. Njemu u čast u Velikom Grđevcu održavaju se Lovrakovi dani kulture u sklopu kojih se dodjeljuje Nagrada Mato Lovrak. Tamo je izgrađen i Kulturni centar Mato Lovrak.
19.6. subota Veliki Grđevac – Severin; dan dvadeset i prvi
Danas je red došao na treću dionicu treće etape dugohodačke avanture kroz Hrvatsku, na koju sam se odlučio kako bih pronašao neke odgovore. Današnje odgovore sam tražio na putu od Velikog Grđevca do Severina. Severin je malo mjesto na pola puta od Velikog Grđevca do Bjelovara, kao sjedišta županije.
U najstarijim pisanim dokumentima Severin se spominje pod nazivom Polichna, možda po Poljanima koji su se ovdje naselili bježeći iz Poljske pred Avarima. Godine 1277.spominje se Blesio, sin Gurka, kao vlasnik zemlje na Polični ( danas potok Severinske ) koji se u nekim ispravama naziva i Črnec ili Churnac.
Godine 1366.posjed Polychna prelazi u ruke Luke, sina Nikole, potomka stare obitelji Beryzlay (Berislav ). Polična u to doba, pa i u idućem stoljeću, često mijenja vlasnike. Godine 1476. kratko je vrijeme vlasnikom Palične i Česmice bio Nikola Požeški, zatim je vlasnik de Policzna Zent Petar bio Petar Horvat, koji je 1481.godine bio među poznatim optuženicima.
Kralj Ivan Zapolja poklanjao je svojim pristašama imanja svojih protivnika, tako je 1530.godine jedan od njegovih povjerenika bio Franjo Thurkeych de Palychnazenth-peter. Neka od tih imanja dobio je i Andrija Bwdor de Bwdowcz. Naselje nastaje u vrijeme bitaka s Turcima i dobiva ime Polična, a novo naselje po odlasku Turaka naziva se Severin. Još jedna zanimljivost su dvije crkve, jedna nasuprot druge, katolička i pravoslavna. Katolička je nova, sagrađena 1997. godine i nosi ime Sv. Ivana Krstitelja, dok je pravoslavna crkva Sv. Apostola Petra i Pavla.
Kao i svakoga dana, nastojim oplemeniti svoj put susretima sa ljudima, koje nalazim na svim mogućim mjestima. Danas sam imao dogovoren susret sa Vladom Jelenićem, za kojeg se ispostavilo da je predsjednik Športskog ribolovnog društva Slavija catch & release. Tako sam nakon svoje današnje hodnje sa Vladom otišao do njihovog umjetnog jezera Selište, površine 6 hektara.
Kao što stalno radim kada je bitno, nazvao sam svog kroničara Željka da mu Vlado ispriča bitno, Vlado mu je ispričao o samom jezeru, društvu i na kraju o samom mjestu. Općina Severin se prostire na površini od 2.591 ha, ima dva naselja Severin i Orovac i broji 1194 stanovnika. Gospodarski razvitak Severina danas ovisan je prije svega o poljoprivredi i malom poduzetništvu. Razvojem naselja stvoreni su uvjeti za primjenu modernih metoda poljoprivrede. U općini se danas pridaje osobita pozornost kvaliteti života stanovništva.
I baš danas pa sve do utorka na tom je jezeru, čiji okoliš je besprijekorno uređen, natjecanje deset ekipa koje cijele dane i noći trebaju pokušati uloviti (i vratiti nakon mjerenja) što više šarana i amura, kojima ovo jezero obiluje. Zacijelo iscrpljujući zadatak koji će sve ekipe sa veseljem ispunjavati svih dana ovog produženog vikenda. No, ja neću odmarati, jer već sutra je na redu 13 kilometara do Bjelovara.
20.6. nedjelja Severin – Bjelovar; dan dvadeset i drugi
Nakon što su me jučer počastili i olakšali kraj dionice do Severina, Vlado i članovi Športskog ribolovnog društva Slavija catch & release, planirao sam danas kraću dionicu od dvanaestak kilometara do novog velikog grada na ovom putu, do Bjelovara. I to baš u vikendu u kojem se događa najveća gradska svečanost – Terezijana!
Povijesne činjenice o nastanku Bjelovara 1756. godine bile su inspiracija i glavni motiv za tu najveću gradsku manifestaciju. Bjelovar je u početku, kada ga je osnovala carica Marija Terezija, imao funkciju zatvorenoga vojnog uporišta, a već tijekom gradnje je odlučeno da to ipak bude otvoreni grad koji se trebao zvati Novi Varaždin. Sve to, ali i mnogi drugi detalji oko utemeljenja Bjelovara, izvrsno su pretočena priča u manifestaciju čija je prošlost poticaj za višednevno gradsko veselje koje se odvija u lipnju.
Terezijana je u Bjelovaru postala jednim od simbola grada. Prošla je mnoge promjene osluškujući želje i potrebe građana, no na kraju se ipak vratila povijesnim činjenicama kao temelju. Tako se u sklopu Terezijane svake godine, kao središnje događanje i okosnica manifestacije, organizira I kostimirani scenski prikaz dolaska carice Marije Terezije u Bjelovar koji, prema legendi, iako ga je osnovala, nije nikada uspjela posjetiti. Uz domaća kulturno-umjetnička društva, u spektaklu sudjeluje i Povijesna postrojba Bjelovarski graničari Husari 1756. Husari, kao nekadašnja carska vojska, danas u Bjelovaru sudjeluju isključivo u promociji svoga grada, a predstavljaju ga i izvan njegovih granica, pa i u inozemstvu. Srećom, na vrijeme sam ishodovao dozvolnicu tako da mi je bilo dozvoljeno jučer prošetati gradom i popiti koje pivo sa gostoprimljivim stanovnicima. A sve to zahvaljujući carici.
Marija Terezija (Palača Hofburg, Beč, 13. svibnja 1717. – Palača Hofburg, Beč, 29. studenog 1780.) češka i ugarsko-hrvatska kraljica, austrijska nadvojvotkinja, prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom. Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine, četrdesetogodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao Terezijanizam. Njezina je vladavina u nasljednim zemljama započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka – prije svega Šleske, ali i talijanskih zemalja.
Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vladavine. Ona je jasan dokaz jedne od najizraženijih osobina Marije Terezije, a na kojoj se zasniva njezino slavno državničko umijeće: uvijek se znala okružiti pravim savjetnicima i u pravom trenutku poslušati njihove savjete.
Još jedna crtica od jučer, sreo sam jedan zanimljivi mladi par iz Njemačke, Francisku i Michaela, koji kao i ja imaju dalekosežnu misiju. Putuju biciklima od Njemačke do Turske, a u planu je i povratak na isti način! Nevjerojatno!
21.6. ponedjeljak Bjelovar – Jakopovac – Zrinski Topolovac; dan dvadeset i treći
Današnji plan je bio proći kroz vrlo niske zapadne obronke Bilogore, kroz sela Novi Skučani, Kobasičari, Tvrda Reka do Jakopovca, gdje je kao trebala biti okrjepa i gdje je kao urbanije i ima nečega u odnosu na prvo planirani prolazak do Koprivnice od Bjelovara nešto istočnije. Ujedno, to je bio najkraći mogući prolaz u dva dana, danas i sutra od oko 38 kilometara. No, došavši do Jakopovca, osjetio sam se pomalo očajno, no ne i bespomoćno, jer nisam takav nikada! Odmah u trenu, umivši se kod neke bake u dvorištu, odlučio sam zatražiti od logistike koordinate i rutu do obližnjeg Zrinskog Topolovca. Jer od tamo, sa veće prometnice, imam veće šanse da se dokopam Koprivnice i da netko dođe po mene, od ljudi sa kojima dijelim svoje lokacije kada do njih dođem. Nije moja logistika jedina destinacija dijeljenja lokacija! Kako god, prošavši kroz nove redove uređenih i obrađenih polja, njiva, oranica i šumaraka, stigao sam od Jakopovca do 3,3 kilometra udaljenog Zrinskog Topolovca i zaokružio današnje hodanje na nekih 21 kilometar.
Nakon što sam u lokalnoj birtiji sprao prašinu iz grla sa dva piva, krenuo sam u koordinaciju, kako doći do Koprivnice i gdje se tamo smjestiti. Uputio je moj štab određene poruke na naše grupe na FaceBook-u, a i sam sam krenuo tražiti šta se nudi u Koprivnici za putnika namjernika u prolazu, bez nekih fancy smještaja, jer ovakav put osim šatora prihvaća niskobudžetno spavanje, ne hotele zasigurno! Uskoro, član mog matičnog HPD-a Japetić, Hrvoje Bišćan, šalje poruku da kontaktiramo članove HPD Bilo iz Koprivnice, društvo koje je osvojilo prestižnu nagradu najuspješnije planinarske udruge u 2018. godini po ocjeni Hrvatskog planinarskog saveza! Respekt!
Na odlično uređenoj i preglednoj stranici društva, Željko je našao podatke o brojevima telefona predsjednika i tajnice društva, g. Ivice Kušeka i gđe. Ksenije Kresl, i poslao mi iste. U isto vrijeme, ja sam uspostavio kontakt sa Majom, za one koji nas prate, lady brevet No.1 sa galerije fotografija na mojoj drugoj objavi na Blogosferi, koju sam sreo na Papuku, kada sam krenuo u osvajanje istog prošli tjedan. Sjećate se?
Naime, Maja je iz Ludbrega i tada je rekla da ako zatrebam pomoć, da se javim…i eto Maje! Odvezla me Maja do Ksenije, tajnice HPD Bilo i njezinog muža Gorana, koji su mi nakon cijelog dana hodnje ponudili topli, ukusni obrok, tuš i krevet. Svaka čast! I ispostavilo se da se ja i gospodin Goran znamo iz Vukovara, mojeg rodnog grada…kako je samo svijet malen, a ljudi naposljetku ipak dobri, ili ih ja svojim neposrednim i direktnim pristupom nalazim posvuda, svaki dan.
Rekao sam, ako iz ovoga svega, ili, kada iz ovoga svega nastane knjiga Makijev put svijetlom stranom planine ili tako nekog naslova, na kraju će biti indeks imena – tumač, sa linkom na kojem kilometru ili u kojem mjestu sam tu osobu sreo. Taj indeks će zasigurno imati nekoliko stranica.
22.6. utorak Zrinski Topolovac – Koprivnica; dan dvadeset i četvrti
Današnji plan bio je nastaviti gdje sam se neplanirano jučer zatekao, tražeći civilizaciju i mjesto za okrjepu. Krenuo sam vrlo rano iz Zrinskog Topolovca put grada koji je prepoznao potencijal bicikla kao prijevoznog sredstva i uložio dosta u infrastrukturu, koristeći EU fondove. Na putu do Koprivnice, trebam proći kroz Križ Gornji, Hudovljane, Jagnjedovec, Starigrad i stići u Koprivnicu. Redale su se predivne, uređene oranice, žitna polja, šumarci, lagane uzbrdice obronaka Bilogore, sve dok nisam osvanuo u Jagnjedovcu. Nazvao sam Željka sav ozaren i uzbuđen: “Želja, ovo nisam nikada vidio! Ovdje ima sto zanata i svega, sve ću ti poslikati!”
Ono što me uzbudilo i napunilo novom vjerom da je to što činim prava stvar i da ću obići i vidjeti, i svojim pričama sa pravom istaknuti, to su mjesta koja nisu svakome vidljiva i dostupna, kao i ovo mjesto, jednostavno znano kao Sunčano selo – Jagnjedovec – primjer tradicijskog građenja.
Posebnost Sunčanog sela je zbirka 10-ak tisuća starih predmeta i alata koja se, među ostalim, sastoji od 11 kompletnih radionica raznih zanata – kovača, kolara, bačvara, kotlara, stolarske radionice, užarske zatim za tkalačku proizvodnju platna koju već 20-ak godina marljivo sakuplja Davor Hećimović. Priča o uspjehu obitelji Hećimović i njihovog Sunčanog sela počinje još 90-ih godina prošlog stoljeća kada su kupili imanje u selu Jagnjedovec, nedaleko Koprivnice. Naime, vlasnica Helena 1991. osnovala je klub za učenje engleskog jezika u Koprivnici. Kako je prije toga radila u školi i na primjeru kampova u kojima je sudjelovala vidjela kako su uspješni u radu s djecom, odlučila je i sama tako nešto ponuditi na našem tržištu. Sa suprugom Davorom, koji je tada još aktivno radio kao kirurg, krenula je u avanturu raščišćavanja imanja.
Iskristalizirala im se ideja da imanje pretvore u svojevrsno ogledno selo. „Kuće koje smo zatekli morali smo srušiti, ali smo izgradili iste takve, čak i s istim materijalima tamo gdje je to bilo moguće. Držali smo se tradicijskog graditeljstva. Jedan dio drvenih kuća smo doselili iz podravsko-prigorskog kraja.” kaže gospodin Davor.
Na imanju je jedna glavna kuća, zatim sirotinjska kuća koju su uredili u stilu seoske siromašne kuće zidane blatom bez toaleta, ali autohtona i karakteristična za prvu polovinu 20. stoljeća.
Gostima pokazuju kako se nekad pekao kruh, kako su se izrađivali lonci ili potkove. I djeca koja ih posjete također samostalno izrade neki predmet – kućice za ptice ili kukce, hranilice i slično – i odnesu ga kući. Za svoj rad Hećimovići su 2017. godine nagrađeni dvjema nagradama. Dobili su godišnju turističku nagradi Udruge hrvatskih putničkih agencija i časopisa Way to Croatia – Simply the Best u kategoriji Kultura te Zlatnu povelju u kategoriji Poduzetnici u ruralnom turizmu u natječaju „Suncokret ruralnog turizma“ koji provodi udruga za turizam i ruralni razvoj “Klub članova Selo”. Ja odavde nisam ponio niti kruh, niti potkovu, niti kućicu za ptice, ali ponio sam divnu uspomenu na razgovor sa vlasnicima i puno srce sa vjerom kako je to što radim odlično!
Došavši u Koprivnicu, našao sam spas od vrućine i okrjepu opet kod svojih odličnih domaćina povezanih sa mojim rodnim Vukovarom i HPD BIlo, sa Goranom i Ksenijom Kresl.
Bicikl je omiljeno prijevozno sredstvo ljudi svih dobnih skupina. Neki ga koriste rekreativno, neki ga koriste da izbjegnu gužve, a neki jednostavno uživaju u svakom trenutku provedenom na biciklu. No, ja “vozim” dalje, na vlastitim nogama. Poveo me Goran u obilazak tog predivnog, modernog grada, koji je, kao što sam već rekao uložio dosta u – bicikle! Imaju i spomenike biciklima!
Tamo možemo vidjeti veliki broj biciklističkih staza, brojna parkirališta za bicikle, ali i sustav gradskih bicikala BicKo. BicKo ima nekoliko stanica diljem Koprivnice i omogućava nesmetanu vožnju cijelom Koprivnicom, studentima stvarajući pogodnost da uopće ne moraju koristiti vlastiti bicikl.
Usporedivši Koprivnicu s Varaždinom, odnosno Zagrebom, dolazimo do sljedećih zaključaka: Varaždin, iako zavidne biciklističke kulture i infrastrukture, nema sustav javnih bicikala. Koprivnica ima 60 besplatnih bicikala (podatci iz 2017.) koji su na raspolaganju od travnja do prosinca, a mogu se ostaviti na 7 mjesta diljem grada. Njihovo je korištenje u potpunosti besplatno. Bicikl i čovjek odlični su prijatelji u Koprivnici.
23.6. srijeda Koprivnica – Rasinja; dan dvadeset i peti
Srijeda je donijela manje zahtjevnu dionicu od 13 kilometara od Koprivnice do susjedne općine Rasinja. Općina Rasinja, ustrojena je 1993. godine, u sastavu je Koprivničko-Križevačke županije. Općina broji ukupno 3.890 stanovnika (prema popisu stanovništva 2001. godine), koji žive u 21 naselju. Prema nacionalnom sastavu, u općini živi 80 posto Hrvata i 20 posto Srba. Ostale nacionalne skupine stanovništva nisu zastupljene u strukturi stanovništva općine. Površina općine iznosi 102 km2 ili svega 38 stanovnika /km2. Sjedište općine je u mjestu Rasinja, u kojem živi 94 stanovnika. Od ukupnog broja stanovnika 65 posto je radno aktivno stanovništvo, a 35 posto je uzdržavano stanovništvo (djeca, starije osobe). Od ukupno radno aktivnog stanovništva 70 posto su individualni poljoprivrednici, koji žive u tzv. mješovitom domaćinstvu.
Rasinja je nastala na samom podnožju sjeverne padine Kalnika, u dolini Drave, na pola puta između Koprivnice i Ludbrega, na mjestu na kojem se uz potok Gliboki formirao značajni srednjevjekovni cestovni pravac iz smjera Drave preko Rasinje dolinom tokova Glibokog i Glogovnice prema Apatovcu i Križevcima. Sam naziv mjesta Rasinja nije točno utvrđen. Antun Kancijan piše: Tik sela Rasinje teče potok Gliboki koji se 1259. godine spominje kao „fluvio Rassinia“ odnosno kao potok Rasinja. Vrlo je vjerojatno da je po imenu tog potoka dobilo svoje ime i naselje nastalo negdje u 12. stoljeću. Ova tvrdnja može se potkrijepiti činjenicom da u ovom kraju neka naselja imaju ime po obližnjem potoku ili rijeci.
Zapušteni dvorac na kraju mjesta je Dvorac Inkey. Nove dvore u Rasinji izgradila je barunska obitelj Inkey na mjestu stare kurije i gospodarskih zgrada Staroga grada Rasinje, koji je bio sjedište vlastelinstva do izgradnje novoga dvorca. Među gospodarskim prizemnim zgradama izgrađenim vjerojatno početkom 19. stoljeća, jedna se koristila za stanovanje vlastelinskog osoblja. Od 1959. do 1994. godine u većoj zgradi je bila smještena osnovna škola, a u manjoj zgradi dvorca su mjesni ured i zdravstvena stanica. Na površini od desetak hektara nalazilo se nekoć vlastelinsko sjedište u Rasinji. Bio je to sklop dvorca, perivoja, gospodarskih zgrada s vrtom i župne crkve s vlastelinskim grobljem. Gotovo dva stoljeća Rasinja je bila u posjedu plemićke obitelji Inkey de Pallin.
24.6. četvrtak Rasinja – Ludbreg; dan dvadeset i šesti
S obzirom na iznimne vrućine koje vladaju na početku ovoga ljeta u lijepoj našoj, nastojim “riješiti” svoju dnevnu dionicu u ranijim jutarnjim satima, a onda nakon odmora i okrjepe, nastojim upoznati bolje mjesto u koje taj dan pristignem i tako slažem dnevne priče, koje prema dostupnim informacijama, čita sve veći broj ljudi. Tako sam i jučer, nakon što smo već objavili našu dvodnevnu priču, kakve obično stavljamo na web https://svijetlastranaplanine.com/, sa svojim vrlo, vrlo ljubaznim domaćinima, sa kojima sam se jutros oprostio, otišao vidjeti nešto posebno i vrijedno isticanja. Odveo me domaćin Goran u općinu Koprivnički Ivanec.
Koprivnički Ivanec je ime dobio po crkvi Sv. Ivana. Ranije se selo zvalo Cerovica. Spominje se kao središte župe Sv. Ivana u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine – „ecclesia b. Johannis de Cerouicha”. No posjed se nazivao Sv. Ivan, od čega će kasnije nastati Ivanec. Godine 1352. spominje se Benedikt zvan Bela, sin Benedikta. U popisu vlastelinstva Đurđevac iz 1439. godine spominje se vesnikat Sv. Ivana, na kojem su bila naselja Sv. Ivan (Zenth Iwan), Botinovec (Botinowcz), Cerovice (Cherewcze), Pustakovec (Postakowcz) i Vratna (Vrathna), a 1477. im je pridodano naselje Vojnica (Woynycza). Godine 1501. spominje se cerovički župnik Dmitar (Demetrije) i župa Sv. Ivana – “sancti Johanis in Cherenycza”.
Današnja općina broji nešto preko 2000 stanovnika. Općina Koprivnički Ivanec je pod neposrednim utjecajem gospodarskih aktivnosti grada Koprivnice, a tvrtka Podravka je glavni generator gospodarskih aktivnosti. Najveći broj zaposlenih iz općine dnevno migrira u grad Koprivnicu (oko 70%). Oko 12% stanovništva Općine Koprivnički Ivanec bavi se poljoprivredom s kontinuiranim trendom smanjenja. No, razlog spominjanja ovog mirnog mjesta je nešto posebno, na što su mještani jako ponosni, a posebno gospođa Doroteja Jakupić i njena snaha Renata. Radi se o ivanečkom vezu – izvornom vezu Koprivničkog Ivanca.
Po nošnji s ivanečkim vezom, jedinim tog tipa s posebnim načinom izrade, prepoznaju se mještani naselja u župi Koprivnički Ivanec. Izvorni vez je glavna sastavnica njihovog identiteta i po jedinstveno vezenoj nošnji razlikuju se od mještana drugih naselja u koprivničkom dijelu Podravine.
Temeljno pravilo kod izrade ivanečkog veza je da se ne koriste nacrti i sheme. Vezom se prikazuju motivi inspirirani neiscrpnim bogatstvom boja i oblika seoskog prirodnog okruženja, pri čemu je važan osobni pristup i maštovitost vezilje. Originalnost vezenog dijela nošnje postiže se drugačijim rasporedom poznatih osnovnih ivanečkih motiva: steza, vurica, srca, velikih i malih tulipana, ljiljana, ruže, djeteline, žita ili klasja, krune, turnjeka, potkove, vitica, frka, cvetja s podolja, tratinčica, žireka i čička, klina i kolobari i mnogih drugih, dodatnim ukrasima i različitim kombiniranjem boja. Najčešća i osnovna boja je crvena te tamnija crvena ili višnova boja, a njoj se dodaju zelena, plava, bijela, narančasta, ljubičasta i crna boja. Izbor motiva određen je također namjenom i vrstom odjevnog predmeta te dobi osobe koja će ga nositi. Starije žene nose tamnije boje i manje ukrašen vez, dok mlađe žene i djevojke nose vez svjetlijih boja i s više ukrasa.
Najljepši dijelovi nošnje su rukavi (po riječima gospođe Renate za jedne rukave treba oko 1000 sati rada) na plečku (platnenoj bluzi), na poculici (vezenoj kapici) i ropcima (maramama) starije izrade. Rukavi na plečku izvezeni su mnogobrojnim maštovitim motivima, pronađenim u prirodi: veliki i mali tulipani, vurice, ružice, ljiljani i srčeka. Na bogato izvezenoj poculici najčešći su motivi su tulipani, srčeka i deteline. Sav ivanečki vez našivava se bez nacrta pa se na taj način dobiva osobitost svakog vezenog predmeta. Poculica se počinje se vesti od sredine tkanine prema rubovima pa poculice u tom središtu imaju izvezen poseban motiv krunu, od koje se potom uokolo nastavljaju veći motivi, dok se na prostoru između njih našivavaju frke, točke i klini.
Izvorni vez Koprivničkog Ivanca njeguju se sve do danas zahvaljujući bogatoj folklornoj tradiciji koja se odražava kroz djelovanje Društva izvornog folklora Koprivnički Ivanec i iznad svega kroz pregalaštvo i ljubav župljanki Koprivničkog Ivanca, koje svoju izvornu nošnju i vez te umijeće njegove originalne izrade prenose s pokoljenja na pokoljenje. Od sredine 90-tih godina 20. stoljeća ivanečki vez počinje se koristiti i na upotrebnim i odjevnim predmetima sa svojstvom suvenira.
Zahvaljujući izuzetnoj ljepoti i vrijednosti izvornog veza Koprivničkog Ivanca i trudu mladih na učenju izvornog vezenja, Ministarstvo kulture uvrstilo je 2011.g. umijeće izrade ivanečkog veza u registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobra Republike Hrvatske, a 2001. godine gospođa Doroteja Jakupić odlikovana je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića od tadašnjeg predsjednika RH g. Stjepana Mesića.
Moja današnja ruta je bila nešto laganijih 11 kilometara od Rasinje pa sve do središta svijeta, koje je, za one koji to ne znaju, u Ludbregu. Tamo je sam stigao već oko 10:30, jer nastojim kretati ranije u ove vruće dane. U Ludbregu i okolnih 12 naselja prema popisu stanovništva iz 2011. godine živi 9194 stanovnika. Ludbreg je grad u Podravini (sjeverozapadna Hrvatska) na lijevoj obali rijeke Bednje, 25 km jugoistočno od Varaždina na magistralnoj cesti Varaždin – Koprivnica. Smješten je podno obronaka Kalničkog gorja, a nalazi se na nadmorskoj visini od 157 m.
Iz Ludbrega vodi 6 cestovnih pravaca. Podravska cesta prema Varaždinu i Koprivnicu ima superregionalno značenje. Pravac dolinom Bednje prema Varaždinskim Toplicama i Novom Marofu veže se na Magistralnu cestu Zagreb – Varaždin (regionalno značenje). Pravci subregionalnog značenja su prema Legradu (donjem Međimurju), Prelogu, a nije bez značenja ni pravac prema prikalničkim selima.
Za Ludbreg se može reći da je jedno od najstarijih naselja u Hrvatskoj. Taj mali podravski gradić razvio se na raskrižju putova koji su vodili od istoka prema zapadu i od sjevera prema jugu, a sva je trgovina morala prijeći preko prijelaza na rijeci Bednji. Kraj njega su prolazili Iliri, Kelti, “vidio” je tatarske i turske horde, banske čete Jelačića bana. Tu su još prethistorijski vrači proricali budućnost, slavenski žreci prinosili žrtve, a rimski bogataši uživali u ljepotama prirode.
Upravo zbog važnosti tih putova, a njegove su smjernice zacrtane još u prvom mileniju prije nove ere, u ovaj kraj su doselili Rimljani i između 6. i 9. godine nove ere i podigli monumentalnu građevinu IOVIU. Vremenom se uz nju razvilo i naselje, a stanovništvo je radilo za potrebe rimske vojske. Od propasti IOVIE u 4. st.n.e., u velikoj seobi naroda, pa sve do 7. st. n.e. postoji malo arheoloških nalaza. Više podataka o razvoju grada daju nam slavenska gradišta, bila su okružena jarkom ispunjenim vodom, a kao bedem služila je zemlja izbačena iz tog jarka učvršćena koljem. Od četiri gradišta koja su tada postojala, jedno je bilo najsigurnije, smješteno na lijevoj obali Bednje zaklonjeno šumom, daleko od putova. Na tom gradištu nastao je današnji stari grad, čiji temelji sežu u 11. stoljeće.
Zasigurno se čovjek može upitati odakle ime LUDBREG? O tome postoji legenda i zapis povjesničara. Na tumulu (Gradinščak) načinjenom na jednom brežuljku Kalničkog obronka bila je utvrda. Žena zapovjednika svaki je dan izlazila na bedeme u šetnju. Prilikom jedne takve šetnje spazila je četu Turaka kako se sve više približava gradu. Jedan se Turčin potpuno primakao bedemu, od silnoga straha ženi su zadrhtale ruke, vrisnula je i onesvijestila se, dijete joj je ispalo iz ruku i skotrljalo se niz padinu.
Turčin koji je bio pod bedemom uzeo je dijete i otrčao u šumu. Kad se nesretna žena osvijestila izrekla je kletvu: “Prokleti taj ludi brijeg!” I tako je naselje dobilo današnje ime Ludbreg. To je priča kojom je običan čovjek nastojao riješiti zagonetku postanka imena.
No, i povjesničari su nastojali proniknuti u tajnu nastanka tog imena. Mađarski povjesničar Thalloczy krajem 19. stoljeća bio je u dvorcu kneza Edmunda Batthyanya u Körmendu gdje je sređivao arhiv te obitelji. Naišao je na 264 isprave i povelje o veleposjedu Ludbreg. Prema njegovom mišljenju Ludbreg je dobio ime po svom osnivaču vitezu križaru LODBRINGU, koji je iz daleke Burgundije krenuo u križarski rat, ali se više nije vratio u domovinu, nego je ostao ovdje i nadjenuo mu svoje ime. Narod je ime izgovarao Ludbring i napokon se ime upotrebom premetnulo u Ludbreg. Stanovnici su rijetko upotrebljavali to ime, već jednostavno Lubreg, a u okolnim selima taj je naziv i danas u uporabi, osobito kod starijeg stanovništva.
A sada tek kreće priča! Zove mene prijatelj Milan (Komljenović, aka Gazda) i kaže, evo mene kod Iggi Vaggija (aka I. Varga), poznatog ludbreškog bonvivana, u njegovim dverima na bregu iznad grada (u Vinogradima Ludbreškim), na dostavi umjetnina i probi nekih derivata voća. Kaže da je dobio informaciju na poznatoj svjetskoj stranici koja prati junake – svijetloj strani planine, da sam danas i ja u centru svijeta. I tako smo dogovorili susret i nastala je sljedeća fotografija nešto kasnije na tajnoj lokaciji u centru svijeta.
Gornja fotografija je nastale oko 3 popodne, a već oko 6 sam nazvao Željka sa skroz drugog mjesta, i po običaju uručio telefon osobi koja je sjedila do mene. Bio je to stanoviti gospodin Davor, koji mi je danas pružio krov nad glavom, a sa kojim me spojila Maja, da ista ona biciklistica sa Papuka i ista ona koja me vozila u okolici Koprivnice kada sam obilazio sunčano selo. Ako spojimo te dvije priče, dobijemo sljedeću fotografiju gdje ljubazna Maja pokazuje kraft pivo koje nekoliko godina u kućnoj radinosti “kuha” Davor.
Za one koji nisu sigurni što je to kraft pivo, naša poučna i informativna stranica nudi pojašnjenje:
Da bi ispravno definirali craft pivo (ili zanatsko pivo kako se još naziva), moramo prvo definirati craft pivovaru. Izraz Craft pivovara je potekao iz Amerike, a označava pivovaru koja:
- je nezavisna (do 24% vlasništva može imati u toj pivovari neka druga firma koja nije iz craft branše)
- koristi tradicionalne sastojke u proizvodnji
- ne proizvodi više od 6 milijuna barela piva godišnje
Ovo su temeljni uvjeti koji su definirani od strane ovlaštenog američkog tijela koje predstavlja interese craft pivovara – The Brewers Association. U prethodnoj rečenici je vidljivo kako Amerika IMA definirano tijelo koje predstavlja craft pivovare i njihove interese. Hrvatska to NEMA. Izraz craft / zanatska pivovara nema pravno značenje i nije regulirano hrvatskim zakonima i u Hrvatskoj ne postoji udruženje craft pivovara.
Odgovor na pitanje što je craft / zanatsko pivo glasi: Pivo proizvedeno na kreativan način, bez korištenja jeftinih sirovina kako bi se uštedjelo u proizvodnji, a proizvedeno od strane male nezavisne pivovare!
Eto, kada smo i to rješili, otišli smo Maja i ja još do jedne znamenitosti Ludbrega, sa koje je najbolji pogled na taj živopisni gradić, no danas i nije bio s obzirom da nas obasipa visinskim vjetrovima doneseni saharski pijesak pa je sve mutno. Bez obzira na to opis vidikovca slijedi.
Ludbreška vinska cesta ističe se vidikovcem, odnosno kipom Svetog Vinka koji je postavljen iznad Globočeca. Sveti Vinko zaštitnik je ludbreškog vinogorja te je stoga njemu u čast podignut kip koji s postoljem doseže visinu od 15 metara, a težak je oko 7 tona. Izradio ga je Petar Kolarić iz Ždale, a ono što je vrijedno znati je činjenica da je kip u Globočecu veći i od kipa Sv. Vinka koji se nalazi u Lisabonu u Portugalu, budući da je Sv. Vinko ujedno i zaštitnik Portugala. Kako su mi rekli iz Udruge Trsek iz Ludbrega, sam kip u Globočecu doseže visinu od 6 metara i 20 centimetara, dok je onaj u Lisabonu visok 6 metara i 5 centimetara – ovo ga ujedno čini i najvećim takvim kipom na svijetu. U centru svijeta!
A sutra krećem u završna tri dana cijele prve etape CLDT-a, idem redom do Varaždinskog jezera i mjesta Šemovec i Štefanec, zatim do Čakovca i u nedjelju, kada ovo budete čitali, bih trebao stići do starog mlina na Muri iznad mjesta Marof, gdje je najsjevernija točka lijepe naše.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Večernjakovu blogosferu: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/put-u-srediste-svijeta-12534
