6. izlet 13. planinarske škole – Bjelolasica i Samarske stijene
Pakiranje za drugi dvodnevni izlet u planinarskoj školi bilo je čista suprotnost prvom. Nisam paničarila
hoću li imati dovoljno hrane, nisam zvala Tajnu tisuću puta i nisam brinula oko opreme – uglavnom
zato što sam pola plaće ostavila u Decathlonu i bila spremna za sve vremenske uvjete. Ali najvažnije –
nisam brinula. Generalno se moja količina brige smanjila:
Prestalo me biti briga s kime ću biti u autu. Na početku nisam mogla zamisliti da putujem s nekim
osim s Tajnom u autu, a sad mogu reći da su mi svi toliko prirasli srcu da mi je apsolutno svejedno u
koji će me Helena auto smjestiti. Ipak, ovog puta ekipa u autu bila je genijalna: Dorodinjo je složio
najbolju playlistu i nije se ni malo žalio na činjenicu da niti Sabrina niti Tajna niti ja nismo pogodile niti
jedan ton.
Prestalo me biti briga koliko još ima do vrha. Kad smo u subotu krenuli hodati prema Bjelolasici čula
sam komentar „to ti je staza slična Ivanščici“ i odmah je glava krenula imati svoje najgore verzije
scenarija. A budući da znamo da je slezena u glavi i mom je tijelu postalo teško. Vukla sam se s noge
na nogu zadnja u koloni, sve dok me nije postalo briga. Sva sreća pa je Tajna bila u sličnom
raspoloženju kao i ja pa smo počele pronalaziti prečice, umirale od smijeha po blatu kroz koje smo
propadale i gledale cvijeće po putu. I došle smo do vrha.
Prestalo me biti briga imam li dovoljno hrane. U ovih nekoliko tjedana naučila sam zašto planinari ne
rade sendviče nego nose narezanu hranu – zato da možeš podijeliti s drugima. Nakon što smo na
vrhu Bjelolasice gricnuli malo Dr. Pigley Čvaraka koje Maki poput najboljeg dilera vadi iz svog ruksaka,
otišli smo do skloništa Jakob Mihelčić gdje smo izvadili svatko svoje posudice i razmjena je mogla
početi. Raspravljalo se čiji je špek bolji dok nas je Branka učila zašto su na vratima skloništa tri zaslona
i gdje stoji lopata za snijeg.
Prestalo me biti briga ima li dom tuš i toplu vodu. Nećemo se lagati, naravno da nema boljeg osjećaja
nego kad se otuširaš nakon cijelog dana u gojzama i skineš blato koje se zavuklo u svaku poru. Dom
Tuk u kojem smo bili smješteni imao je čak četiri kupaone koje su nam bile na raspolaganju i tuševe s
toplom vodom, ali preživjela bih čak i da ih nije bilo. Osjećaj zahvalnosti da si se živ spustio sa stijene i
da si na sigurnom i toplom postao je važniji.
Prestalo me biti briga ako nešto ne znam. Nakon večere u obliku najveće porcije sarme/gulaša/graha
i par piva spontano je došlo na red vezanje čvorova. I iako smo imali predavanje na kojem nam je
Dražen Pezer pokazivao vezanje, nisam zapamtila niti jedan. Opuštena večernja atmosfera u domu
bila je idealna za ćakulu i vezanje čvorova. Zauzela sam prve borbene redove kraj Bojana koji mi je
strpljivo pokazivao kako se veže osmica sve dok je nisam znala napraviti bez gledanja.
Prestalo me biti briga ako se znojim ili dišem preglasno. Ovo se naravno tiče hodanja po planini, da ne
bi bilo zabune. Možda je to neka ženska stvar, ali u početku sam bila opterećena time hoću li se
znojiti, hoću li „preglasno disati dok hodam“, hoće li mi kosa biti previše raščupana. Kad smo krenuli
hodati na Samarske stijene znala sam da nas očekuje uspon, ali sam u jednom trenutku osvijestila da
razmišljam samo o tome da stavim nogu pred nogu i ni o čemu drugom.
Prestalo me biti briga za strah. Moj strah se s vremenom pretvorio u strahopoštovanje prema planini.
Koncentracija koje mi inače nedostaje u poslovnom ili životnom smislu, na planini je na vrhuncu.
Strah koristim samo za dodatni oprez, ali razina adrenalina koju osjećam ili želim osjetiti jača je od
bilo koje druge emocije koja se javlja. Vrh Samarskih stijena ima tri amfiteatra koja čine Stepenica,
Piramida i Vidikovac. Odlučila sam se popeti na Stepenicu. Rečeno mi je da imam samo tri čvrsta hvata za ruku i da je silazak teži od uspona. Ali želja da se popnem bila je jača od glasića koji je šaptao
„to je jako opasno i strašno“. Uspon nije bio strašan, ali zastrašujuć je bio osjećaj koji me obuzeo kad
sam sjela na veliki kamen na vrhu. Postojao je samo taj trenutak u kojem gledaš pogled s vrha svijeta
i istovremeno osjećaš sreću, uzbuđenje, zahvalnost i apsolutnu ljepotu života. Nisam razmišljala o
tome kako ću se spustiti. Kad je došlo vrijeme silaska i dalje nisam razmišljala o tome kako ću se
spustiti. Maki mi je govorio gdje da spustim nogu, prepustila sam se više osjetilima nego strahu i za
nekoliko trenutaka bila sigurno na zemlji.
Prestalo me biti briga za fotkanje i tagiranje. Iako stvarno jest super podijeliti s virtualnim
prijateljima svoja postignuća i ljepote, ja koja sam inače bila manijak za fotkanje, prestala sam često
vaditi mobitel iz torbe. Ili sam zadubljena u svoje korake ili radim mentalne fotke koje ionako ne
ispadnu tako dobro na slikama ili pričam s nekime tko hoda kraj mene – fotkanje zbog Instagrama
postalo je manje važno.
Prestalo me biti briga za sve ostalo dok sam na planini. Svatko od nas izvan planinarske priče ima onu
privatnu. No, u trenutku kad sjednemo u bus ili auto mi postajemo „ekipa s planinarenja“. Svatko
gradi neki svoj identitet i rijetko se priča o stvarima izvan tog čarobnog balona kojeg smo stvorili. Ne
kažem da me ne zanima čime se tko bavi ili tko kakav život živi, ali planina nam daje neki osjećaj
sigurnosti i priliku da budemo nešto što možda inače nismo. Zahvalna sam na svakom izletu do sada
jer sam se svaki put uspjela više, brže i lakše prepustiti prirodi, planini i osjećaju da ništa drugo osim
sadašnjeg trenutka ne postoji.
Prestalo me biti briga za putovanja van Hrvatske. I dalje ja želim posjetiti i Grčku i Indoneziju i Afriku,
ali dok smo sjedili i jeli podno Ratkovog skloništa pomislila sam u kakvoj divnoj zemlji živimo i koliko
skrivenih kutaka, planina i mora moram još istražiti i doživjeti u Hrvatskoj.
Ines Ibrišević
