Vihoraškim putem na Bijele stijene
U nedjelju 16.10.2022. bio je na redu još jedan jednodnevni izlet 12. Opće planinarske škole HPD Japetić. Opet smo se uputili put Gorskog Kotara, ovaj puta na Bijele i Samarske stijene, po Vihoraškom putu.
Kao i obično, našli smo se u 07:00 kod autobusnog kolodvora u Samoboru, lijepo vrijeme i vesela ekipa u sastavu Adrijana, Anja, Katarina, Renata, Zrinka, Florijan, Filip, Martin, Nikola, Venancije, Dinko, Vesna, Kristina, Anđelko, Miro, Bojan, Zvonko, Daniela, Helena i ja.
Potrpali smo se u nekoliko auta, i uz standardno kašnjenje od nekih 15 min, krenuli prema Gorskom Kotaru. Kava u Mrkoplju oko 09:00, u lokalnom kafiću, nakon čega se vozimo još nekoliko km šodranim putem do 13. km ceste između Jasenka i Tuka, gdje u šumi ostavljamo aute.
Oko 10:00 h krećemo s našim planinarskim izletom. Prvo obilazimo prekrasno Ratkovo sklonište, planinarsko sklonište sagrađeno u stijeni. Ovdje nam je voditeljica Daniela održala predavanje (čitaj: očitala bukvicu) o pravilnom nošenju opreme i pakiranju ruksaka, s kojih ništa ne smije visiti, niti jakne smiju biti zavezane oko struka i sl., jer će u suprotnom na uskim provlačenjima prema vrhu Bijelih stijena biti svega. Svi članovi podešavaju svoju opremu.
Nakon skloništa, spuštamo se dolje prema Vihoraškom putu, i započinjemo hodnju prema južnom vrhu Bijelih stijena. Pejzaž ostavlja bez daha, krećemo se sporo u terenu, gore pa dolje, i za nekih 2 km stjenovitog puta treba nam možda i do 2 sata hodanja. Težak i kamenit teren, ali staza ipak dobra za hodanje. Pratimo planinarske markacije. Gledamo Samarske stijene u daljini. Povremeno stajemo, radimo kratke pauze, dok voditeljica Helena provjerava znanje iz orijentacije, nasumično proziva članove da “usjevere kartu” i odrede lokaciju. Ima smijeha. Malo se pije i rakija iz pljoske, za zagrijavanje. Maki drži predavanja iz tzv. “Škole života”. Zadnjih 100 m uspona na Južni vrh je prava avantura, jer stijene su strme, a sajle ili klinovi ne postoje. Sreća prošli smo obuku iz osnova alpinizima na Okiću. Svi smo se uspješno popeli, malo gore uživali i spustili. Uživali u pogledu na viši Sjeverni vrh. S nama je iskusni samoborski HGSS-ovac, planinar, entuzijast i turno-skijaš Bojan Horvat, koji na strmom dijelu postavlja jedno uže, kako bi se svi na spustu osjećali sigurnije.
Nastavljamo put prema najvišem vrhu Bijelih stijena, do kojega nam je trebalo još cca sat vremena hodanja, gore dolje, kroz stjenovite vrtače i puteve. Sam uspon na vrh popraćen je sajlom i klinovima, što ga čini malo lakšim za uspeti.
Uživamo u pogledu s najvišeg vrha Bijelih stijena, nekih 30 minuta. U daljini se vide vrhovi Klek, Kula, Risnjak i ostali. Maki je izvadio pljosku s rakijom, koja kruži od ruke do ruke. Degustiramo i moju baranjsku šljivu. Grickamo čvarke umjesto energetskih pločica.
Slijedi kratki spust s vrha, cca 50m, do strelice “Kuća”, i za nekih 20-ak min smo u planinarskoj kući, gdje nas dočekuje ljubazni domaćin iz HPD Kapela. Naručujemo par limenki hladnoga Pana, nakon čega slijedi toliko očekivani gablec. Već je cca 16:00, i prilično smo gladni. Na stolu je standardni planinarski repertoar: špek, čvarci, kobasa, luk, ljuta paprika, pohane gljive i još svašta nešto!
Oko 16:50 krećemo spust prema dolje. Prolazimo kraj prekrasnog i modernog drvenog skloništa s velikim staklenim stijenama i drvenom peći u sredini. Dok to gledam, čudim se i ne vjerujem, prizor kao da sam u Norveškoj. Zbilja reprezentativan objekt u divljini. Nisam znao da ovako nešto postoji.
Cilj je što prije spustiti se do auta, na 13. km ceste, a znamo da će nam trebati možda i 2 sata. Ovdje opet uskače Bojan, koji preko aplikacije HGSS-a pronalazi jedan shortcut kroz šumu, i skraćuje nam put za nekih 2 km.
U sumrak dolazimo do auta, na 13. km ceste, i oko 21:00 vraćamo se u Samobor. Na kraju dana, cca 8 – 9 h hodanja, umorni i zadovoljni. Izlet vrijedan pamćenja.
Tekst: Alen Sambolec
Slike: Bojan Horvat
