Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
svake nedjelje nova epizoda
1. – 6.6.2021. Naslov 1. epizode: Svijetla strana planine
O MENI
Moje ime je Zvonko Maduna. Djetinjstvo i mladost proveo sam u Vukovaru. Cijeli sam život u pokretu. Igrao sam nogomet i bavio se ugostiteljstvom. Prije dva’eset i čet’r’ ljeta iz slavonske sam ravni stigao u Samobor. Pomalo sam počeo hodati Samoborskim i Žumberačkim gorjem. Prije nekoliko godina vidio sam da neki tim stazama trče pa sam se i ja odvažio potrčati istima. Otada sam otrčao osam sezona Samoborske zimske trail lige, prošao planinarsku školu u HPD Japetiću, uspeo se na brojne hrvatske i susjedne planinske vrhove.
Osjećam da sam spreman za nešto veće. Sportaš sam, bez izazova ja ne postojim. Ne priznajem granice i ne podnosim odustajanje. Želim pomicati fizičke, mentalne i psihičke granice. Ne želim čekati i ne želim zaboravljati. Vjerujem da je ovo pravi trenutak da krenem na put. Želim hodati od Iloka do Prevlake. Neću stati niti jednoga dana. Ovo je moj put, na njega nosim vlastita pitanja i nadam se naći odgovore. Ne znati što činiti, kažu knjige, najgora je vrsta patnje.
Na dugim ću stazama uglavnom biti usamljen, ali u planiranju i izvedbi ove životne avanture nisam sam. Okupio sam maleni tim koji me prati i podržava, a otvoren sam i za svaki drugi oblik suradnje kojim će ovo na dobro izaći i Vama i meni.
Moj put je započeo sa posljednjim danima svibnja i svojem kraju stiže prvim jesenjim danima. Razmišljam i o onima koji su tek zakoračili na stazu života, a već na samom početku čekaju ih mnogi zavoji i brojne prepreke. Pomozite mi ukloniti ih s njihovog puta. Moj hod ima i humanitarni značaj, hodam za djecu iz udruge Nova budućnost (Udruga za zbrinjavanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi izvan vlastite obitelji).
CROATIAN LONG DISTANCE TRAIL
Nikola Horvat, koji me nadahnuo za ovaj poduhvat, jednom je rekao: „Svemir je spor, Zemlja također. I divljina je spora, poput naše nutrine, možda nam baš zato najviše daruje kada do nje dođemo sporo, hodajući…”.
Zajedno sa članovima Udruge Long Distance Trail Hrvatska osmislio je CLDT što je kratica za Croatian Long Distance Trail. CLDT je, dakle, nacionalna, krajobrazna, dugoprugaška staza za hodanje koja u neprekinutom nizu povezuje najistočniju (Ilok), najsjeverniju (Sveti Martin na Muri), najzapadniju (Savudrija) i najjužniju (Prevlaka) točku Republike Hrvatske, a dugačka je 2 109 km.
Redovito ću pisati o mjestima koja prolazim, o veličanstvenim krajevima naše lijepe, no ukratko o prvoj pod sekciji sekcije A, koja spaja Ilok i Sveti Martin na Muri i dugačka je 576 kilometara. Dakle, pod sekcija imena A1. Ova je pod sekcija dugačka 245 km, te prolazi Slavonijom i Baranjom. Iako ne obiluje čistim tekućim vodama, vrlo se često nailazi na sela i gradove, pa je voda dostupna u kućanstvima i trgovinama. Podosta je obrađenih polja pa se često hoda uz oranice. Mladi usjevi pšenice, uljane repice ili lana mogu biti vrlo fotogeničan prizor, no u takvim je područjima malo teže pronaći dobro bivakiralište. Između gradova i naselja često se prolazi kroz sela, a koja ponekad imaju i trgovine koje će dobro doći za osvježiti se hladnim sokom, pivom, sladoledom ili sendvičem. Neka te trgovine budu iznenađenja, nije dobro znati baš svaki detalj putovanja. Ta sela će biti i dobro mjesto za opskrbu vodom.
PRIPREME
Sigurno se pitate kako i koliko se dugo priprema za ovakav poduhvat? I dugo i kratko. Meni je sinulo jedno jutro nakon ustajanja da to želim, nakon što sam pročitao sve što je napisano i pogledao sve što je snimljeno o ovom trailu. Tada sam krenuo u okupljanje tima koji mi pruža logističku podršku, planira, organizira, a moje je da budem jak u glavi i da svaki dan imam novu inspiraciju za sljedeće kilometre. Oduvijek sam u sportu, tako da me fizička strana ove priče ne plaši i ne zabrinjava, samo glava mora ostati čista i sa jasnim ciljem: Ja to mogu! Da bih uspio pronaći sve puteve kroz našu lijepu zemlju i prošao otprilike zacrtanom rutom autora, imam pomoć tehnologije. Koristim aplikaciju u kojoj je točan gpx trag kojim bi valjalo proći, sa svim značajnim točkama na ruti, trgovinama, izvorištima vode, naseljenim mjestima, predloženim bivakiralištima. Također koristim i aplikaciju Komoot, u kojoj mi je moj pomagač sa tehničke strane, nacrtao cijelu rutu, samo je daleko pristupačnija, jer nudi navigaciju okret po okret i orijentira se iz smjera promatrača, što je daleko jednostavnije. Također mogu proračunati neke alternativne pravce, ako naiđem na nepristupačan i neprolazan teren.
Pripremna hodanja, kako bih osjetio postepeno težinu opreme koju moram imati sa sobom (cca 15 kg), obavio sam prvo po svom domaćem Samoborskom gorju i Žumberku sa Željkom i sa članovima mojeg matičnog HPD Japetić, u kojem sam već godinama. Ozbiljnije pripreme sam obavio u svibnju u šibenskom zaleđu, prošavši kanjon Čikole. Bit će potrebno mnogo snage i izdržljivosti za prehodati našu lijepu domovinu pa sam na nekoliko dana otišao napuniti baterije uz huk rijeke koja se svojim kanjonom (dugačak 14 km, dubok do 170 m) probija do Krke s kojom će se sljubiti pa će zajedno stati bučiti brojnim slapovima.
Iako na Croatian Long Distance Trail-u nema ferata, svaki thru hiker mora biti spreman za svaku prepreku koja mu može stati na put. Tijelo se snaži, a duša uživa u ovoj ljepoti. Thru hiking ili putovanje kroz planinarenje ili pješačenje je čin planinarenja utvrđenom stazom od kraja do kraja ili stazom na velike daljine s neprekidnim hodanjem u jednom smjeru.
Sljedeća planina u pripremama bila je Promina, sa najvišim vrhom Čavnovka, na 1149 m nadmorske visine, na koju sam išao sa svojom partnericom Danielom , krenuvši iz Drniša. Svojim brojnim izvorima, rudnim bogatstvima, fosilnim ostacima, borovim šumama i atraktivnim gromačama, te kamenim ogradama, bila je predmet izučavanja vrsnih geologa i znanstvenika još iz vremena stare Austrougarske. Ime Promina veže se za prapovijesnu liburnsku i kasnije delmatsku naseobinu Promonu. Po njoj je nazvana planina Promina, kao i teritorij između rijeke Krke i Cetine.
„Sitno brojim!“ – stari je vojnički izraz ushićenog džombe koji će uskoro razdužiti opremu. Sličan ushit osjećao sam i ja kada mi je velika pustolovina bila za svega dvadeset i dva dana. Nakon šetnje podnožjem Svilaje i alpinizma nad dubokim kanjonom Čikole, uspeo sam se na najvišu hrvatsku planinu. Dinara je vjerojatno dobila ime po ilirskom plemenu Dindara, koje je živjelo s istočne strane planine. Iako nije najviša planina Dinarskog gorja, postala je simbolom najvećeg planinskog lanca na Balkanskom poluotoku (od slovenskih Alpa do šarskih planina u Makedoniji) i dala mu svoje ime. Ona je i prirodna granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Došao sam i do Sinjala (ime dobio prema geodetskoj oznaci na vrhu – signal). To je s 1831 m/nv najviši naš vrh kojega snijeg nije napustio čak ni u svibnju. Time sam završio svoje pripreme i ubrzo je došao kraj mjeseca kada sam odlučio krenuti posljednje nedjelje u istom, 30.5.
MEDIJI
Moram se zahvaliti našem najboljem lokalnom mediju – stanici Radio Samobora i Mislavu Maroeviću, koji me ugostio u svojoj sportskoj emisiji da ispričam i najavim svoj put. Emisiju Športafon možete poslušati na linku: http://www.radiosamobor.hr/2021/05/05/od-najduzeg-traila-do-najboljih-sportasa/. Također ne mogu zaobići predivnu Teu Rožman Svedrović, koja uređuje i vodi kolaž emisiju Bombonijera, sama me pronašla na Internetu i zatražila da gostujem u emisiji koja se emitira srijedom na drugom programu Hrvatskog radija. Donose zanimljive teme iz područja zdravlja, mode, sporta, rekreacije, kulture. Svakoga tjedna putuju Hrvatskom i predstavljaju njezine prirodne ljepote. Na zanimljiv način žele potaknuti ljude na kretanje i boravak u prirodi. Također su mi dozvolili da predstavim i ponešto od svojeg glazbenog umijeća, jer već godinama sviram gitaru i pjevam. Tako je nastala ideja da jedna meni draga pjesma grupe Drugi način postane moja svojevrsna himna cijelog ovog puta. Pjesma Prođe ovaj dan koju je još daleke 1978. objavio zagrebački rock sastav. Moju izvedbu iste i još nekih drugih možete poslušati u emisiji koja je emitirana 26.5. Link: https://radio.hrt.hr/ep/zvonko-maduna/383666/
PUT
30.5. Ilok – Lovas; dan prvi
Došao je i taj dan! Nakon svih mjeseci priprema, dana hodanja, nošenja ruksaka prevelikog i preteškog za lokalna planinarenja, dana i dana razgovora sa mojim timom, mnogih ispijenih kava, (dobro, ne samo kava), sa Zvonimirom i Željkom, u našoj bazi u Samoboru, u mojem Sportskom klubu Stars. Tamo sam instruktor tenisa te ga sam igram sa prijateljima, došlo je vrijeme da se krene. Željko i njegova supruga Tatjana dočekali su mene i Danielu ispred Hotela Dunav u Iloku, na jutarnjoj kavi i oproštaju na neko vrijeme.
Moj okvirni plan je prijeći sve najistaknutije točke naše lijepe u nekih četiri mjeseca, no ovo je vrlo dugačak trail i ozbiljna kilometraža, tako da ću ići lagano, dan po dan, i pokušati pratiti itinerar koji smo zacrtali u analizama, a koji bi odgovarao mojem tempu i načinu razmišljanja. Nema limita, nema datuma do kojeg se nešto mora, no postoji plan koji daje neki okvir i motivira svako jutro da se krene dalje i dosegne dnevni cilj. Danas, prvoga dana, to je Lovas, općina susjedna općini Ilok, koja je naša najistočnija općina. Današnjih 28 kilometara; djelom su mi pomogle prijeći Nataša i Beti iz HPD Liska, koje su sa mnom išle do račvanja kružne rute natrag prema Iloku, gdje sam krenuo jugozapadno prema Bapskoj, i dalje prema Lovasu, gdje sam planirao prvo noćenje. Da ne bude sve jednostavno, naravno da sam, nakon što su cure otišle, upao u koprive i naišao na prvu prepreku, od mnogih koje me čekaju. Naime zacrtana ruta je bila neprelazna u jednom dijelu šume i morao sam se poslužiti alternativom uz pomoć Komoota. Uspio sam se izvući i ugledati toranj crkve u Bapskoj na dugom pravcu. Dalje je bilo lakše.
Stigao sam kasnije popodne i javio se svom logističaru iz Lovasa. Ispunio sam plan za dan, prijeći 28 kilometara i stići do simpatične općine koja je djelom na Dunavu na sjeveru, a na jugoistoku graniči sa Srbijom. Sigurno su vođeni načelnicom Tanjom Cirbom, diplomiranom novinarkom, koja u svom trećem mandatu vodi općinu sa mjestima Opatovac i Lovas. Dočekali su me i dečki iz lokane postrojbe vatrogasaca, koji su mi pružili i prvo prenoćište. Hvala vam svima! Divni ste!
31.5. Lovas – Vukovar; dan drugi
Ujutro, nakon prospavane noći, razrađen je plan za ponedjeljak, uz jutarnju kavicu, trebalo je dosegnuti Vukovar. Drugi je dan moje hodnje CLDT-om i bio je emotivan. S južne strane ušao sam u Vukovar, moj grad u kojem sam poživio većinu života. Pošao sam iz Lovasa u kojemu je prije rata kao učitelj radio Siniša Glavašević, ratni izvjestitelj i urednik gradskog radija. Ravna i bogata slavonska zemlja, šira i od ljudskog pogleda krije brojne rane iskopane u jesen sad već davne 1991. Tuda sam išao, uz polja šećerne repe i pšenice koju povija vjetar, prema Gradu kojeg smo iznijeli iz mraka, hodao sam uz barokna pročelja, parkove, drveće i klupe pune uspomena jedne lijepe mladosti. Prešao sam novih 25 kilometara, kroz Sotin pa do rodnog grada.
Ušao sam u grad prošavši pored Vukovarskog vodotornja, koji je simbol stradanja i otpora grada tijekom Domovinskog rata. Izgrađen je 1968. godine, kao zamjena za dotadašnji vodotoranj u središtu grada (pokraj Hotela Dunav, na današnjem Trgu Republike Hrvatske), koji nije bio dovoljnog kapaciteta za sve veće potrebe grada koji se širio. Visok je 50 metara, a izgradila ga je zagrebačka tvrtka Hidrotehna prema projektu tvrtke Plan u tadašnjem gradskom perivoju i izletištu tzv. “Najpar-bašći”, na ulazu u vukovarsko gradsko naselje Mitnicu. Projektant vodotornja je dipl.ing. Matej Meštrić. U to vrijeme, s kapacitetom rezervoara od 2200 kubnih metara, bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi.
Godine 1991. vodotoranj su, tijekom bitke za Vukovar, teško oštetile srpske snage. Bio je pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila i postao je simbol stradanja i otpora toga grada. Tijekom opsade grada, tada 23-godišnji Ivica Ivanika s Mitnice prvi je stavio te je uvijek iznova, pod granatama, na vodotoranj dizao hrvatsku zastavu, a kasnije je s njim išao i Hrvoje Džalto. Obnovljeni vodotoranj je svečano otvoren 30. listopada 2020., a dan kasnije za javnost.
Stigao sam kasnije popodne u Vukovar i odmah se (s)našao sa starim prijateljem, kumom, kojega nisam vidio od svog odlaska iz rodnog grada. Popričali smo lijepo, popili koju za stara vremena i onda sam se uputio u svoju kuću u Borovom Naselju, koje se na sjeveru naslanja na grad Vukovar, i zajedno grle veliku plavu rijeku.
1.6. Vukovar – Vera; dan treći
Uzeo sam telefon oko 18 sati, Željko se taman namjestio gledati naše Vatrene protiv opasne Armenije, prenuo sam vođu moje logistike: “Evo mene u Veri, pijem pivo ispred trgovine!“ Kaže on meni da smo imali u planu dan odmora, no kažem ja da sam osjetio nemir i dan je bio lijep i put ravan i tako sam odradio sljedećih dvadesetak kilometara, i sada sam već na 74. kilometru, u tri dana.
2.6. Vera – Osijek; dan četvrti
Kod Osijeka Drava postaje spremna za udaju. Veliki prosac Dunav pričeka ju kod Kopačkog rita pa pridruži njezine svijetle vode svojem snažnom i mutnom toku. S moćnog Dunava prema Dravi krenuo sam četvrtoga dana. Danas sam dostigao troznamenkasti broj kilometara. Slavonska me zemlja očito krijepi i nadahnjuje, bila mi je mati većinu života. Očekivali su moji u logistici da ću odmoriti jedan dan u Vukovaru, ali ja, nemiran poput proljeća u ravnici, ne mogu se umiriti na jednom mjestu. Krenuo sam stazom uz duga polja pšenice iz kojih se dižu makovi, nikli iz krvi ratnika.
Takve sam i ja krvi, ne stajem nikada i četvrti sam dan ušao u slavonsku metropolu. Osijek je smješten u ravnici na desnoj obali rijeke Drave između 16-og i 24-og kilometra od ušća u Dunav. Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj, te je industrijsko, upravno, akademsko, sudsko i kulturno središte Osječko-baranjske županije. Osijek je grad s najviše zelenila i zelenih površina u Hrvatskoj; na području grada nalazi se 17 parkova u ukupnoj površini od 394.000 m².
U lijepom se Osijeku nitko ne osjeća kao stranac i prolaznik, lege se uvijek pobrinu za svoje goste, a možda negdje začuje i stari esekerski izraz “kum af a deci rakouci” pa domaća zlatna šljivovica malo okrijepi duh i tijelo svakog hodača. Prijatelji su se pobrinuli da moje nepce danas ugrije i paprika nedalekih slavonskih polja, sljubljena sa dravskim šaranima ukuhanim u odličnom kotliću domaćeg fiša. Odmorio sam se do sutra kada jedva čekam vidjeti neke od najljepših prizora iz naše lijepe iz neopisivog i fotogeničnog Kopačkog rita, kada prijeđem na lijevu strane obale udavače sa početka priče i krenem put sjevera.
3.6. Osijek – Kopačevo; dan peti
Dosta kasnije jutros, možda malkice prekasno za lipanj koji je naglo zatoplio, krenuo sam preko Drave, na lijevu obalu, pa prašnjavim putem kroz preko dravsko Podravlje. Izmjenjivali su se makadami vrlo krupnog zuba i nije bilo ugodno gaziti, za razliku od jučerašnjih prašnjavih lenija kroz polja pšenice. A tu je već i lagano nakupljeni umor, pet dana je u nizu, sa prosjekom iznad dogovora i očekivanja, tako da ne čudi da dalje od Kopačeva danas nije išlo. No, Maki dragi, to je nekih 115 kilometara odvaljeno u prvih pet dana na svježinu i na adrenalin. Dalje treba malo stati na loptu i ići kako smo dogovorili, nema rekorda, nema limita, nema natjecanja, samo užitak i čista glava. Vrijeme je za dan odmora, i tako će i biti sutra, obećao sam da ću mirovati. Eventualno malo prošetam po okolici da protegnem noge, ali Kopačevo mi ostaje baza do subote, kada ću nastaviti, vidjet ćemo još kojim putem, imam neke ideje o varijaciji u odnosu na CLDT. Dobro je rekao Branko koji ga je prvi prehodao, ovo će biti moj put, jer uvijek je put onoga koji ga sam prehoda. Svaka verzija je unikat autora.
Iskoristio sam priliku, unajmio brodić i provozao sam se po prekrasnom parku prirode. Kopački rit najvrjedniji je posebni zoološki rezervat u Hrvatskoj. Najveće je rastilište i mrjestilište slatkovodne ribe u Podunavlju. Jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Dom za više od 2300 bioloških vrsta. Svake godine u Kopačkom se ritu gnijezdi oko 140 vrsta ptica. Ovo je mjesto na kojemu je moćni Dunav podijelio svoju snagu s jezerima, barama, gredama i ritovima.
SPONZORI
Da bi bilo koji projekt uspio, potrebna je podrška. Prije svega podrška i razumijevanje obitelji, prijatelja, zajednice u kojoj živite. No, za realizaciju ovakvog projekta, gdje je potrebna i specifična oprema za realizaciju, a koju vjerojatno nema baš svatko kod kuće, zatim odjeća i obuća, adekvatna za sve moguće vremenske prilike u periodu od četiri mjeseca, koliko je predviđeno trajanje mojeg puta, potrebno je i nešto više. Potrebno je i nešto novca koji vam se treba naći usput za poneko osvježenje, za prijeko potreban topli obrok, za poneku grickalicu koju ćete kupiti u lokalnom dućanu na koji ćete rijetko naići. Potreban je novac i za rijetke prilike kada možete prenoćiti u nekom hostelu i zamijeniti šator toplim, mekim krevetom i osjetiti topli tuš.
Sve to su razumjeli i prepoznali moji dragi sponzori, koji su donirali opremu, preparate, ali i spomenuti novac. Navedeni su na našoj web stranici jer zaslužuju biti spomenuti i istaknuti, a navedeni su redom pojavljivanja, bez obzira na hvale vrijedan iznos koji su izdvojili kako bih ja realizirao svoj cilj.
Neki ne žele javno isticanje pa ih nismo naveli.
Link je ovdje: https://svijetlastranaplanine.com/sponzori/
Link na sve moje priče sa puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosfera VL: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/svijetla-strana-planine-12470
