Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
objava od nedjelje 13.06.2021.
2. – 13.6.2021. Naslov 2. epizode: Metafora života
Kakav lijepi kraj između sebe valjaju dvije rijeke! Sa sjevera Dunav noseći sjaj srednjoeuropskih prijestolnica, a ispod njega Drava, nizinska ljepotica koja sa sobom u miraz nosi alpske snjegove. Pa divna Baranja svakog proljeća poplavi u tom svatovskom plesu. Poseban je doživljaj hodati Kopačkim ritom uz potopljene vrbe i johe u čijim krošnjama kormorani i riječni galebovi suše letačko perje. Nastaviti put uz stare kuće Karanca u kojem je čak i vrijeme odlučilo malo usporiti pa odrijemati pod dugim drvoredima trešanja koje rastu uz šarene seoske fasade. Ovo je moj put. Znao sam da će biti težak, ali i lijep. Prava je to metafora života. Katkad me teret koji vučem sa sobom toliko stišće i trošim puno snage da nastavim hodati. Ali svako malo dogodi se i kakvo lijepo iznenađenje, iskrsne kakav lijep stoljetni dvorac, mirno selo s dugačkim šorom, dobri i susretljivi ljudi širokih duša u ovoj divnoj ravnici. Znam da je ovo tek početak, da me čekaju strmi usponi i visoke planine, ali ja im se radujem. I znam da sam već sada bogat čovjek.
PUT
4.6. petak Kopačevo – Tikveš; dan šesti
Rekoh u prošlom javljanju da postoji mogućnost da malo prošetam kao varijanta odmora…pa, tako je i bilo. Malo sam prošetao do baranjskog bisera u sklopu velikog Parka prirode Kopački rit, do dvorca Tikveš. Prohodao sam u kasnijim popodnevnim satima, kako sam dogovorio sa logistikom, dosadašnju poludnevnu dozu kilometara, jer sam krenuo prejako na početku u prvim danima. Ovako je realnije, jer još je jako puno puta preda mnom. I dalje su to bili makadami uz rub parka, sa prekrasnim barskim biljem i stanovnicima rita, kao što je prekrasni labud kojeg sam pozdravio na putu do dvorca.
A područje oko veličanstvenog ladanjskog kompleksa je u radovima vrijednim 61 milijun kuna, većinom iz EU fondova, koje će javnost moći posjetiti najesen. Arhaičnost izgrađenih građevina, te svojevrsna izdvojenost u divljini, posjetitelje će privući svojom izoliranošću u odnosu na okolni prostor. Stanovnici su se nekada uglavnom bavili gospodarenjem bogatstvima Kopačkog rita kao što su lov, ribolov, šuma, trska, stari zanati. Većina od ukupno danas postojećih 25 građevina je napuštena. Nadamo se samo ne zadugo.
Miru i tišini, ali i bogatim lovištem što se već stoljećima skriva u tikveškoj šumi, tijekom povijesti nije mogla odoljeti nijedna vladarska obitelj, kao ni državnici koji su upravljali ovim krajevima. Ovaj baranjski biser smješten u sjevernom dijelu današnjeg Parka prirode Kopački rit, doma više od 2300 bioloških vrsta, prvi su prepoznali članovi obitelji Teschen i Habsburg. Poslije mu, logično, nisu mogli odoljeti ni Karađorđevići, ni Josip Broz Tito. Tikveško lovište i danas se smatra jednim od najbogatijih u Europi kad je riječ o kapitalnoj jelenskoj divljači. Međutim, osim po bogatoj flori i fauni, što je najveće bogatstvo ovog dijela Hrvatske, “europska Amazona”, kako još zovu Kopački rit, poznata je i po kompleksu dvoraca Tikveš.
Vrijeme je da razmišljamo o sljedećem biseru baranjskog raja, a to je Etno selo Karanac, koje je na nešto izmjenjenoj ruti koju smo zacrtali prema Belom Manastiru i kasnije Belišću, kako idem sredinom A1 pod sekcije CLDT-a. Dolazi osjveženje sa pljuskovima, vidjet ćemo koliko će to utjecati na dinamiku hodanja, ali će svakako malo olakšati vrućinu koja je bila proteklih nekoliko dana kada sam gazio pod jakim suncem.
5.6. subota Tikveš – Karanac; dan sedmi
Na današnji dan prije jedan tjedan, krenuo sam na svoj put, krenuo sam iz Iloka i usprkos nekim planovima, koji postoje da bi se oko njih radila realizacija, nije nit jedan dan do sada nisam stao. Imam jače i slabije dane, no jednostavno ne stajem na cijeli dan nikako. Koristim nove opcije koje mi se otvaraju zahvaljujući mojoj otvorenosti, slatkorječivosti i iskustvu, i zato idem dalje, kao da će mi te mogućnosti pobjeći i ispariti sa parom nakon ljetnog pljuska. Neka! Zato sam jučer krenuvši iz Tikveša, odabrao nešto modificiranu rutu u odnosu na originalnu, jer ssam već rekao da će to biti moj put, pošao sam ravno na zapad i završio sam dan u prekrasnom i živopisnom Karancu.
Povijest Karanca seže još u 14. stoljeće, kada se prvi puta spominje u pisanim dokumentima. Svoj trag ondje su ostavili brojni osvajači, od Mađara, preko Turaka do Austrijanaca. Najznačajniji trag za današnji Karanac ostavilo je vrijeme habsburške vladavine. Nakon Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Hrvatska se konačno oslobodila od Turaka, a Leopold I. postaje uvjerljivo najmoćniji vladar na području srednje Europe.
Dok hodate Karancem, za oko će vam vjerojatno ‘zapeti’ tradicionalna arhitektura, koja kao da je stigla iz srca Španjolske. Izdužene kuće sagrađene oko dvorišta, dugački trijemovi i zidovi oslikani zanimljivim motivima doista podsjećaju na imanja kakva se mogu vidjeti na španjolskom jugu ili u njihovim nekadašnjim kolonijama, no zapravo se radi o tradicionalnim panonskim kućama, intenzivno građenima baš u vrijeme austro-ugarske vladavine.
Karakteristika takvih posjeda spojeni su objekti na imanju, pa se tako u slijedu obično nalaze i kuće i alatnice i štale ili ostali gospodarski objekti. Kako se uzduž takve spojene građevine pruža natkriveni trijem, domaćini imaju mogućnost obavljanja svojih poslova, a da ih ne ometaju vremenske neprilike. Tijekom toplijeg razdoblja u godini, trijemski lukovi pružaju i vrlo djelotvornu zaštitu od sunca.
6.6. nedjelja Karanac- Petlovac; dan osmi
Nakon što sam se nauživao fiša kojeg su mi priredili njegovi anđeli traila, roditelji našeg Smokera, gdje sam i prespavao, jutros sam nastavio uz predgrađe Belog Manastira. Naselje Beli Manastir razvilo se na rudini Sarkanj, između šuma Haljevo i Adica i na blagim padinama Banske kose. Mjesto se u izvornoj građi spominje početkom 13. stoljeća i mijenja imena: Pél (1212.), Bell (1333.), Monostor(1375.), Pélmonostor (1867.) i Beli Manastir (1922.). Sva imena-toponimi u vezi su s manastirima koji su postojali u tom mjestu. Beli Manastir je vijekovima bio nevažno selo, a naglo se razvio tek u dvadesetom stoljeću, nakon što je južna Baranja pripala novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnijoj Jugoslaviji), postavši političko, privredno, prometno i kulturno središte tada jugoslavenske, a danas hrvatske Baranje.
Nakon kraćeg zadržavanja u Belom Manastiru, nastavio sam modificiranom rutom, nešto više sjeverozapadno od originalne rute iz 2018. i danas dobacio do Petlovca. Područje općine Petlovac se nalazi u okruženju grada Belog Manastira – na sjeveroistoku, općine Jagodnjak – na jugoistoku, grada Valpova – na jugu, grada Belišća – na jugozapadu i zapadu, dok je sjeverni dio Općine uz državnu granicu prema Republici Mađarskoj. Prema Popisu iz 2011.g. općina Petlovac danas broji ukupno 2.407 stanovnika u 892 kućanstava, a obuhvaća 9 naselja: Petlovac (712 stanovnika), Baranjsko Petrovo Selo (517 stanovnika), Novi Bezdan (306 stanovnika), Luč ( 442 ), Torjanci (267 stanovnika), Novo Nevesinje (63 stanovnika), Širine (58 stanovnika), Zeleno Polje (42 stanovnika) i Sudaraž (nema stanovnika). Upravo Belišće je sutrašnji cilj hodnje. Rutu smo modificirali zbog upozorenja u originalnoj aplikaciji CLDT-a da postoji sumnja na zaostale mine na originalnoj ruti na prilazu Belišću. Bolje ne riskirati, tako da idem nešto sjevernije uz poznate ceste.
7.6. ponedjeljak Petlovac – Belišće; dan deveti
Danas sam nastavio u Petlovcu, gdje sam dan ranije stao i zadao cilj dana da dosegnem predgrađe Belišća. Naime, kakav već jesam snalazim se kao šaran u dravskoj vodi i našao sam ljude koji znaju ljude, a ovi opet znaju ljude koji vole ovaj trail, koji su hodali sa Brankom i Nikolom i koji su u svakom trenutku spremni pomoći. Tako svakog jutra obavim neke razgovore, zatim nazovem štab u Samoboru, konzultiram se oko rute i onoga što je bitno na istoj i krenem. Zašto je bilo bitno Belišće, zato što je postojala mogućnost, koja se pretvorila u realnost, da prenoćim u prostorijama Inkluzivne kuće Zvono.
Udruga djece i mladih s poteškoćama u razvoju “Zvono” osnovana je 2003. godine od strane roditelja djece i mladih s poteškoćama u razvoju na području gradova Belišća i Valpova te prigradskih naselja. Udruga djece i mladih s poteškoćama u razvoju Zvono početkom 2021. godine promijenila je naziv u Inkluzivna kuća Zvono.
Udruga Zvono pruža pomoć roditeljima djece i mladih s teškoćama u uključivanju u sustav socijalne skrbi i odgojno – obrazovni proces. Provodeći trogodišnji program prevencije institucionalizacije, osigurali smo rad mobilnog stručnog tima (rehabilitatorica, psiholog, socijalni radnik, psihijatar) koji koordinira djelatnike u odgojno-obrazovnom procesu, roditelje i djecu s poteškoćama i osigurava podršku kod uključivanja djece u odgojno-obrazovni proces. U tom programu su kao partneri uključeni vrtići dva grada, Centar za socijalnu skrb i osnovne škole. Također, udruga Zvono radi na razvijanju socijalnih i praktičnih vještina svojih članova kako bi se mogli aktivno uključiti u život zajednice. Udruga Zvono kod svojih članova potiče samostalnost te razvija programe zapošljavanja osoba s invaliditetom. Promiče filozofiju inkluzije i radi na poboljšanju uvjeta u lokalnoj zajednici kako bi se ostvarila normalizacija i inkluzija osoba s invaliditetom u tu zajednicu. Više o njima i njihovom hvale vrijednom radu, pročitajte na https://udrugazvono.hr/
Tako sam prošavši kroz nekoliko manjih sela prišao Belišću, nekada kasnije popodne. Belišće je jedan od sedam gradova Osječko-baranjske županije koji obuhvaća površinu od 68,75 km2. Sa svojih devet naselja (Belišće, Bistrinci, Bocanjevci, Gat, Gorica Valpovačka, Kitišanci, Tiborjanci, Veliškovci i Vinogradci) sjeverozapadni je rubni dio Pridravske nizine Osijeka, kao jedne od regija Istočne Hrvatske. Na zapadu graniči s regijom Slavonske podravine, na sjeveru pretežno riječnim tokom Drave odijeljen je od južne Baranje, a na liniji jugozapad-sjeveroistok ima granicu s područjem grada Valpova.
Poznati stanovnici Belišća kroz povijest bili su: Henrik Salamon pl. Gutmann, Braća Gutmann, Sigmund Rosenberg, Josip Hamm te Matija Ljubek, rođen je u Belišću, jedan je od najuspješnijih hrvatskih i svjetskih sportaša, već za života sportska legenda, olimpijac i jedan od najboljih svjetskih kanuista svih vremena.
8.6. utorak Belišće – Zelčin; dan deseti
Prenoćivši na Citadeli, nedaleko lijeve obale Drave, sa pogledom na Belišće, spreman za nove izazove, nazvao sam štab, poslali su mi novi track od nekih 44 kilometra, kojim bih u tri dana trebao završiti hodnju prvom pod sekcijom A sekcije CLDT-a, od Iloka do Našica. Danas je u planu bilo proći kroz Valpovo, koje se na jugoistoku naslanja na Belišće, a onda nastaviti ravnicom pored mjesta Marjančaci, Ivanovci, Zelčin i stići do Harkanovaca. Tamo je bio dogovor da me skupi naš trail anđeo Danijel i odvede do konačišta, gdje se spremao roštilj.
Prvo sam javio lokaciju u WhatsApp aplikaciji na novi način koji me naučio Danijel, poslao je Željku, tako da zna točno gdje sam, onda šaljem fotografije, a naposljetku nazovem i ispričam neku anegdotu o tom dijelu puta. Tako nastaju ove priče.
Kroz Valpovo protječe rijeka Karašica koja izvire kod Našica, a ulijeva se u Dravu kod Josipovca. Zapadno nedaleko Valpova protječe rijeka Vučica, a s sjeveroistočno rijeka Drava. Smatra se da je negdje oko današnjeg Valpova u antičko vrijeme bilo rismko naselje Iovalium. Prvi poznati pisani spomen Valpova potječe iz 1332. godine, a valpovačku tvrđavu pod imenom “castrum i oppidum Walpo” povijesne listine prvi put spominju 1438. godine. Danas su sačuvani dijelovi te srednjovjekovne utvrde uklopljeni u kompleks dvorca Prandau-Normann.
Na području grada Valpova nalazi se 8 naselja (stanje 2006), to su: Harkanovci, Ivanovci , Ladimirevci, Marjančaci, Nard, Šag, Valpovo i Zelčin. Većinu sam prošao i došao do Zelčina, gdje se okrjepa na žegi koja je danas bila u tom kraju, pretvorila i u završetak dana, pozvavši Danijela.
Preda mnom je još nekih 30 kilometara do Našica, koje ću nastojati prijeći u sljedeća dva dana, kroz već spomenute Harkanovce. zatim kroz mjesta Koška, Niza, Jelisavac, Markovac Našićki i konačno Našice.
Do tada, u društvu malog kruga velikih ljudi, čekam svoju zasluženu večeru uz pivo, da isperem prašinu današnjeg dana sa svog, sve zanimljivijeg puta.
9.6. srijeda Zelčin – Breznica Našićka; dan jedanaesti
Predstavljajući cijeli ovaj poduhvat i put kojim ću proći u nekih četiri mjeseca, više ili manje, spomenuo sam da je CLDT podijeljen u tri velike sekcije, a svaka na još tri smislene cjeline. Prva od devet bila je, da, bila je, jer je ona iza mene, od Iloka do Našica. U originalnoj verziji, koja opet ima svojih varijacija, ovisno kojeg thru hikera pitate, taj put je oko 240 kilometara. Ja sam napravio možda dvadesetak manje, u 12 dana! Išao sam, kako je mi zovemo, urbanijom verzijom, jer volim ljude, volim društvo, volim upoznavati običaje i ono što možete saznati samo ako razgovarate sa mještanima.
Jedanaestog je dana od kada sam krenuo na put bilo već potpuno jasno da će i ovaj, kao i oni mojih prethodnika i uzora, biti jedinstveni put kojim želim ići na svoj način. I kada sam danas dohvatio Breznicu Našićku, bilo je jasno da bih sutra trebao završiti prvi od devet segmenata originalno zamišljenog CLDT-a, tzv A1 – podsekciju sekcije A, od Iloka do Našica.
Sa proširenim logističkim štabom, koristeći poznanstva i ljude koji znaju ljude koji znaju Papuk, pripremamo opet jedinstven prolaz preko Krndije i Papuka, nešto sjevernije nego što su prošli prethodnici, jer mislimo da je tako bolje. A tako mi mogu pomoći i domaći anđeli traila sa područja Belišća, Našica i Slatine, jer oni to žele. Hvala vam dobri ljudi!! Hvala Danijelu, Zvjezdani, Mariki, Angelu, Marku, Damiru, Igoru…ima još ljudi koje možda sada nisam spomenuo, no, ne zamjerite, jer srećem dnevno toliko vas, da je malo teže sve to pohvatati i složiti u smislenu cjelinu. Ali budem!
10.6. četvrtak Breznica Našićka – Našice; dan dvanaesti
Hodavši od Breznice do grada Našica, na posljednjih 13 kilometara velike cjeline koju sam danas završio, na drugoj strani, u Samoboru i u Ivanovcima, računalo se i crtalo naveliko, da isplaniraju našu verziju druge od devet etapa, koja ovoga puta zahvaća Krndiju i Papuk, dakle nešto ozbiljnije zalogaje, nego što je bilo respektabilnih 200 i kusur kilometara po plodonosnoj ravnici Slavonije i Baranje. Ozbiljnije sa aspekta okruženja, planine, uspona sa 15 kilograma opreme na leđima, pustih puteljaka koji vode do središta dionice, do Jankovca, prekrasnog planinskog kompleksa, o kojem ću pisati kada dođe vrijeme i kada, po planu, za tri dana, dakle nakon naše premijere na Wembley-u, na EURU2020, budem gore.
Došao sam danas do zgrade Crvenog križa u Našicama. Tamo me dočekao sposobni, mladi agronom Igor Feldi i pružio maksimalnu podršku. A sam mi je rekao sljedeće: “Gradsko društvo Crvenog križa Našice je imalo čast zajedno s volonterima ugostiti g. Zvonka Madunu. Kroz svoju povijest i jedne od prvih volonterki Crvenog križa Našice Dore Pejačević, Crveni križ Našice je uvijek imao veliku podršku volontera, koji su njegova najveća snaga. Volonteri i danas redovito sudjeluju u radu Crvenog križa kroz sve aktivnosti koje provodi: dobrovoljno darivanje krvi, pripremanje i podjela hum. pomoći, provedba masovnog cijepljenja, odgovor na katastrofe, obilasci stanovništva u potrebi, provođenje edukativnih radionica i dr. Crveni križ Našice jedna od najstarijih i najaktivnijih udruga u Gradu Našicama, po prvim podatcima Crveni križ Našice je osnovan 1895. godine, te od tada do danas služe stanovništvu!” Svaka čast!
Dora Pejačević je rođena 10. rujna 1885. u Budimpešti, Dora Pejačević odrasla je u obiteljskom dvorcu u Našicama. Majka joj je bila mađarska barunica Lilla Vay de Vaya, a otac, potomak staroga hrvatskog plemstva, grof Teodor Pejačević, nekoliko je godina (1903-07) bio i hrvatski ban. Višestruku nadarenost, naročito za glazbu, Dora duguje majci, školovanoj pjevačici, koja je rano počela skrbiti i za Dorinu glazbenu izobrazbu. Njezin prvi učitelj glazbe bio je mađarski glazbenik Karoly Noszeda koji bi ljeti dolazio u Našice. Kada se obitelj zbog banske obveze grofa Teodora preselila u Zagreb, Dora je nastavila školovanje radeći privatno kod nastavnika glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda. Rano je naučila svirati glasovir i violinu; njezina je prisnost s tim instrumentima nedvojbeno oplodila i njezino glazbeno stvaralaštvo.
Našice se prvi puta spominju 1229. godine, a svjetovni gospodari su bili Abe, David Lacković, Ivan Korvin, Ivan i Nikola Gorjanski te iločki knezovi Ujlaky. U crkvenom pogledu vlasnici su bili templari, ivanovci i franjevci. Našice su bile pod Turcima u 16. i 17.stoljeću. Pred točno 230 godina našički posjed kupuju grofovi Pejačević i drže ga sve do 1945. godine.
U Našicama treba razgledati crkvu sv. Antuna Padovanskog, knjižnicu Franjevačkog samostana znanstvenog značaja s 10 inkunabula, stari dvorac grofa Pejačevića iz 1811. godine građen po uzoru na postdamski dvorac Sanssouci te mauzolej i kapelicu grofa Pejačevića iz 1881. godine uz koji se nalazi i grob kontese Dore. Treba pogledati i ribnjak u Našičkoj Breznici udaljenih svega 10 km od centra grada koji je pred 99 godina osnovao grof Pejačević. To je carstvo šaša trstike i ostalog vodenog bilja u kojem obitava bogati ptičji svijet: sveprisutne patke, gnjurci, kormorani, trstenjaci, sjenice.
Možete otići i uživati u prirodi umjetnog jezera Lapovac, a ako je toplo možete se čak i okupati. Lapovac je udaljen oko 3 km od centra grada.
Sve sam to posjetio danas popodne zahvaljujući vrlo ljubaznom Igoru, ali već u petak ujutro krećem prema obroncima Krndije, gdje prvog od sedam planiranih dana na ovoj dionici, trebam doći do Gazije i privatnog Planinarskog doma “Tivanovo”, gazde Branka Tivanovca.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/test-12481
