Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
10 – 8.8.2021.
Naslov 10. epizode: Kroz sredinu zelene Istre do romantičnog Kvarnera
30.7. petak, Savudrija – Novigrad; dan šezdeset i drugi
Rastali sam se jučer malo iza podneva sa svojim prijateljima iz Samobora, obavio sam neke telefonske pozive čekajući našeg logističara za smještaj Nikolu, koji je poslom bio u Istri. U međuvremenu sam se čuo opet sa Oliverom, koji ima mnogo poslovnih veza u Istri i dogovoreno je noćenje u Umagu, u koji sam se zapravo trebao uputiti tek danas, a ovdje govorim o noćenju sa četvrtka na petak. Ne mogu ja birati, i našao sam se u Umagu dan ranije od hodanja do istog. Odvezao me Nikola koji je došao u međuvremenu. Od tuda i neke večernje scene iz Umaga.
Ipak, rano ujutro danas, već oko 6 sati, a tako rani polazak me vjerojatno i inspirirao da produžim dosta dalje od plana, krenuo sam sa izlaza iz Savudrije prema Umagu, gdje sam stigao već prije 9 sati. Umag je grad na zapadnoj obali Istre, udaljen 10 km od slovenske granice. U Umagu vlada mediteranska klima, a kroz 45 km obale i zanimljivog zaleđa sintetizira posebitosti čitave regije te daje najbolji uvod u jedan drugačiji doživljaj Mediterana. Umag broji oko 15.700 stanovnika. Popularno je turističko mjesto, prvenstveno zahvaljujući prirodnim ljepotama i zemljopisnom položaju. Destinacija obiluje visokokvalitetnim smještajnim objektima, a kristalno čisto more pogodno je za kupanje od svibnja do listopada. Umag je proglašen i Europskim gradom sporta te je tradicionalno domaćin mnogih sportskih manifestacija na svjetskoj razini, od kojih svakako valja izdvojiti teniski turnir ATP Croatia Open, koji je održan prije dva tjedna.
Počeci ljudskog naseljavanja na prostoru Umaga sežu daleko u prošlost. Rimska ekspanzija nije mimoišla ni ove krajeve, a vladavina Rima donijela je prosperitet i mir tijekom nekoliko stoljeća. Mir i stabilnost poremetili su prodori takozvanih barbarskih naroda. Na prijelazu iz IV. u V. stoljeće na prostoru posrnulog carstva nastaju crkvene zajednice koje će polako preuzimati i svjetovnu moć. Kontinuitet života na ovim prostorima nastavlja se, a na antičkim temeljima nastaje Humagum/Umag.
Dolaskom Langobarda, a kasnije i franačke države, na našem se prostoru uspostavlja novi gospodarski i politički sustav – feudalizam, temeljen na dodjeli zemljoposjeda plemstvu ili crkvi. Takav ustroj nailazi na svojevrsni otpor te gradovi gube na značaju. Umag i Sipar, kao dva veća i povijesno zabilježena naselja, dijele sudbinu ostalih istarskih gradova i naselja, poglavito nakon silovitog uzleta nove sile: Venecije.
Venecija širi svoj utjecaj, a njenom utjecaju pridonosi i to što glavni trgovački pravac prolazi tim gradom. Za Umag i okolicu ove su činjenice pogubne. Počinje razdoblje pljački i razaranja. Umag traži zaštitu Venecije te u XIII. stoljeću ulazi u njen sastav, gdje ostaje sve do njene propasti, 1797. godine. Krajem mletačke vladavine, Umag ulazi u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija. Smirivanjem prilika u Europi, XIX. stoljeće i austrijska dominacija donijele su niz novina na području Umaga. Glavna gospodarska grana, poljoprivreda, počela je igrati veću ulogu, a dovršava se niz infrastrukturnih projekata poput svjetionika i lukobran.
Razvoj grada naprasno je prekinut izbijanjem rata. Svršetak Austro-Ugarske Monarhije i dolazak Italije neki su dočekali s oduševljenjem, a neki sa zabrinutošću. Umag i okolica i dalje zadržavaju svoj ruralni karakter. Novi ratni sukob bio je već na pomolu. Tragični događaj koji je zavio u crno mnoge umaške obitelji dogodio se 9. rujna 1944. kada je parobrod San Marco stradao u savezničkom zračnom napadu. Umag je slobodu ugledao 6. svibnja 1945. godine, a taj se datum danas slavi kao Dan grada.
Svršetak Drugog svjetskog rata nedvojbeno spada u najtužnije stranice istarske povijesti. Prijepor oko granica između Italije i Jugoslavije prerastao je u međunarodni incident. Međunarodna diplomacija predložila je uspostavljanje Slobodnog Teritorija Trsta koji opstaje do 1954. godine, kada je Zona B, u čijem je sastavu bio i Umag, s okolicom pripojena Jugoslaviji, odnosno Narodnoj Republici Hrvatskoj. Nove vlasti započele su velike investicije kako bi pospješile gospodarski i društveni oporavak: izgrađen je Dom kulture, gradi se tvornica cementa, obnovljen je pogon za preradu rajčica, izgrađen je novi vinski podrum, a na prostoru nekadašnjih veleposjeda djeluje novi poljoprivredni kombinat. Doseljava se novo stanovništvo. Na pomolu je i razvoj turizma koji će u narednim desetljećima postati glavna gospodarska grana.
Početkom devedesetih, raspad državne zajednice i rat doveli su umaško gospodarstvo do stagnacije. Umag dobiva status grada 1997. godine. Završetkom Domovinskog rata, polako započinje gospodarski oporavak grada. Iako su mnoga poduzeća zauvijek prestala s radom, drugi su sektori, u prvom redu turizam, doživjeli drugu renesansu. Umag postaje renomirano turističko odredište.
Ne smijemo zaboraviti spomenuti društvo koje mi je pomoglo u četvrtak navečer, pri prvom boravku u Umagu i Peru, koji je riješio spavanje, te spomenuti ostalu gospodu: Goran, Jule i Fredi (Alfred Grozdanić), koji su mi pravili društvo i nahranili me u Fredijevom fast food-u. Hvala svima!
S obzirom da sam nastavio hodati, a najviše me uvijek brine dok hodam, gdje ću spavati te večeri, to je riješio Fredi, koji je za mene našao smještaj u Novigradu, u apartmanu kod, kako smo ga nazvali, sekundarnog domaćina Nebojše Petrovića, uspješnog glazbenog menadžera, i voditelja svih promotivnih i marketinških aktivnosti jednog poznatog glazbenog sastava koji svira blues u međunarodnom sastavu, gdje je i jedan Leo, koji nije bio u apartmanu, pa je bilo mjesta za mene. Ne pitajte ništa, samo navodim sve što imam u bilješkama. Kako god, stigao sam rano popodne do Novigrada, a oko 15:30 sam već bio i u apartmanu sa Nebojšom.
Grad Novigrad-Cittanova smješten je na sjeverozapadnoj obali istarskog poluotoka, udaljen 25 km od granice sa Slovenijom. Po 15-ak kilometara udaljen je od obližnjih gradskih centara – Poreča, Umaga i Buja. Gradsko područje prostire se na 27 km2 površine, od Dajle na sjeveru do ušća rijeke Mirne na jugu. Područje Grada službeno obuhvaća ukupno pet naselja. To su: Antenal, Bužinija, Dajla, Mareda i Novigrad. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine područje Grada Novigrada-Cittanova ima 4.345 stanovnika.
Područje današnjeg Novigrada bilo je naseljeno već u antička vremena, o čemu svjedoče brojni spomenici i arheološki lokaliteti. U pisanim dokumentima Novigrad se spominje kao Neapolis u VII. st. odnosno kao Civitas Nova u IX. st., a od XII. st. u crkvenim izvorima kao Emona, Emonia, Aemonia. Kao drevno sjedište biskupije (od V/VI st. do 1831. godine) novigradski su biskupi, kao sufragani akvilejskih/gradeških nadbiskupa, imali jurisdikciju nad teritorijem koje se na sjeveru prostirao do rijeke Dragonje, a jugoistočno do rijeke Mirne.
Novigrad je, zbog svoga smještaja na malom poluotoku i zbog svog plodnog prirodnog zaleđa, često bivao na raskrižju bogatih povijesnih događaja. Svoju renesansu grad doživljava od VIII. do IX. st. kada kao sjedište franačkog kneza Ivana postaje polazištem prodiruće feudalizacije i time se uključuje na pozornicu evropske kulture. Zbog čestih ratova i zaraznih bolesti, grad doživljava u razdoblju XVI-XVII. st. svoju stagnaciju, kad je gotovo opustio.
Prolazeći kroz razdoblja bizantske (VI-VII. st.), franačke (VIII-IX. st.), njemačke (X-XII. st.), mletačke (1270-1797), napoleonske (1805-1813), austro-ugarske (1814-1918) i talijanske (1918-1943) uprave, prilagođavao se danim situacijama. Svako razdoblje ostavljalo je svoje nijeme svjedoke, koji danas čine bogatu kulturnu baštinu novigradskog areala. Ona je još nedovoljno istražena i pruža bogati izvor budućih saznanja. No, ono što je odmah uočljivo, to sam i fotkao, uključujući poznate kišobrane.
Naravno, riječ je o šarenim kišobranima koji nadsvođuju nekoliko ulica unutar starogradske jezgre, a koji nepogrešivo privlače pozornost svakog prolaznika i jednostavno zovu da ih se ovjekovječi fotografijom. Viseći raznobojni ukrasi u Novigradu su prvi put osvanuli 2013. godine, kada su postavljeni kao prigodna scenografija u povodu održavanja ljetne “street art” manifestacije Festival uličnih čarobnjaka – Čarobni NoviGrad. Veseli kišobrani u početku su krasili prolaze samo tijekom održavanja manifestacije, i to duž dviju ulica koje vode do središnjega gradskog trga. Međutim, kako su naišli na sveopće oduševljenje gostiju, ali i lokalnog stanovništva, šareni uresi s vremenom su osvanuli i na dodatnim lokacijama unutar gradske jezgre, a njihova “vladavina” proširila se na cijelu ljetnu sezonu, ali i posezonu. U uličnoj igri boja tako je moguće uživati sve do rane jeseni, odnosno listopada. Nakon druženja sa ugodnim sekundarnim domaćinom Nebojšom, krenuo sam na počinak.
31.7. subota, Novigrad – Tar; dan šezdeset i treći
S obzirom na jučerašnji zalet, i prelet planirane stop točke, za danas mi je ostalo svega 7 kilometra do Tara, malog mjesta na 112 metara iznad mora, preko kojeg sam stvarno prehodao, nakon izlaska iz Novigrada i prolaskom Antenala. Naime, ovdje se nalazi jedinstveni zaljev, Zaljev rijeke Mirne, preko kojeg ide lokalna cesta uz rijeku Mirnu i stara Jadranska magistrala. Vrlo zanimljiv prizor kada vam se more nalazi sa obje strane, a vi hodate, ili vozite između.
U mojem slučaju, hodajući sa zapada prema istoku, sa desne strane je bilo more, a sa lijeve strane, naočigled drugačije boje, a vjerojatno i puno slađeg okusa, mješavina mora i rijeke Mirne, koja se ovdje ulijeva u Jadran. Uvala duboko uvučena u kopno u čijem dijelu je ušće rijeke Mirne. Uvalice Tarska i Valeta pogodne su za sidrenje, ali u uvali Tarska treba paziti na plitku sjevernu obalu koja je uzrokovana riječnim nanosima. Luka Mirna zaštićena je od svih vjetrova osim sjeverozapadnjaka i bure. Rijeka Mirna (tal. Fiume Quieto, lat. Ningus Flumen) je najduža rijeka u županiji Istarskoj dužine 53 km.
Mirna ima razgranato izvorište kod mjesta Hum, najmanjeg grada na svijetu, na 250 m/nv, podno Ćićarije. Teče kroz fliš i vapnence. Ubrzo poprima karakter kanjonske rijeke i do buzetske doline je na 50 m/nv. Od tamo do ušća je mirna (ime) rijeka. Nakon buzetske doline usjekla je 200 metara dubok kanjon, a nakon Istarskih toplica širi se u naplavnu dolinu i vijugavo teče do ušća. Glavni pritoci su joj Draga, Rečina, Botonega (Butoniga) i Bračana (Bracan). Osim spomenutih pritoka ima na desetke bujičnih povremenih tokova na kojima se nalazi 17 slapova visine do 30 m. Na svom toku vodama se nadopunjava također iz tri krška izvora: sv. Ivan kod Buzeta, sv. Stjepan kod Istarskih toplica te izvor Gradole u donjem toku. U Jadransko more (zaljev Luka Mirna) ulijeva se 3 km istočno od Novigrada. U najnižem dijelu je slana i bočata, jer u nju prodire plimni val mora. U donjem dijelu toka je kanalizirana još 1631., a močvarišta uz nju se navodnjavaju i obrađuju. Tijekom gradnje Istarskog ipsilona, preko rijeke je sagrađen most duži od 1 km, a odmah na ušću nalazi se stari most Antenal, iako to nisu jedini mostovi preko Mirne oni su najznačajniji za promet između Italije i južne Istre.
Odmah nakon prelaska ovog živopisnog zaljeva, počeo sam sa usponom od stotinjak metara nad more, kako bih stigao u svoje današnje odredište Tar. Originalno dva naselja, Tar-Torre i Vabriga-Abrega danas su jedno mjesto koje dijeli glavna prometnica koja povezuje Poreč i Novigrad-Cittanova. Riječ je o plodnoj visoravni na 112 metara nadmorske visine koja se s jedne strane spušta prema moru, a s druge prema ušću rijeke Mirne.
Kraj je poznat po izvanrednom maslinovom ulju, a prema stručnjacima FAO-a, upravo se podno Tar-Torrea, na plantaži Larun, uzgajaju masline od kojih se dobiva najbolje maslinovo ulje u Europi. Zanimljiva je kula na ulazu u mjesto. To je skulptura Tar-Turris-Torre, smještena na sjevernom ulazu u Tar, na križanju lokalne i županijske ceste Poreč – Novigrad. Skulptura je dar slikara i kipara Atilija Radojkovića, rođenog Tarčana koji danas živi i radi u Luciji kraj Pirana. Sastavljena iz dva kamena bloka ukupne visine oko tri metra, skulptura je njegov poklon rodnom kraju i postavljena je na postelju od kamena živca.
Tarski povjesničar Gaetano Benčić iznio je nekoliko povijesnih činjenica o tome kako je Tar dobio ime po kuli turris koja se nalazi kraj Stancije Blek i čiji su ostaci još i danas vidljivi na imanju Sergia Darisa, sumještanima koji je Radojkoviću pomogao pri izradi skulpture. Kula je u 6. stoljeću za vrijeme bizantske vlasti nadzirala plovidbu oko ušća Mirne, a pretpostavlja se da je bila duga 11 metara, široka sedam i visoka oko 15 metara i bila kvadratnog oblika. Oko kule nastalo je mjesto koje se u srednjem vijeku nazivalo stari Tar, a sama je kula stradala kasnije u jednom požaru. Polovicom 19. stoljeća, kada je austrougarska vlast naložila općinama da moraju imati svoj grb, predstavnici Tara odabrali su kulu za svoj simbol, ali kako nisu znali kako je izgledala, odabrali su jednu stiliziranu, po kojoj je napravljena i Radojkovićeva skulptura.
Tako sam stigao do kraja svojeg 63. dana u pokretu, na 30. kilometar C1 pod sekcije u našoj režiji, a ukupno na 961. kilometar! I dalje sam na iznad 15 kilometara u danu i to mi potpuno odgovara, ne sudite o tome ako je to malo ili puno ili bilo što, dok nekada u životu ne pokušate hodati baš svaki dan barem određeni broj kilometara i tako deset, dvadeset dana, mjesec, dva…onda izrecite svoj sud na osnovu vlastitog iskustva.
A sutra? Pa, plan je da idem do Višnjana, 9 kilometara dalje od Tara. A realizacija? To zna samo dragi Bog, a ja ću znati ujutro, ili ću osjetiti ujutro i krenuti, samo naprijed, nikada nazad, i nikada se neću predati!
1.8. nedjelja, Tar – Višnjan; dan šezdeset i četvrti
Nakon produženog hodanja do Novigrada prethodnog dana, u nedjelju sam poštivao dogovorenu rutu i išao “samo” do Višnjana, poznatog istarskog gradića, najviše po zvjezdarnici. Na 9 kilometara hodanja prošao sam blizu sela Rojci i Labinci, ali kao što sam i rekao jednog od puta kada sam kontaktirao Željka, tih nekoliko stotina metara ili kilometar da uđem u neko selo i tamo vidim nekoliko polusrušenih kuća, nije mi baš od volje i gubim vrijeme i nabijam kilometre, a to oduzima energiju. Zato sam relativno brzo stigao do Višnjana.
Višnjan, slikovit i živopisan istarski gradić, čija prekrasna starogradska jezgra ispunjava, svakoga tko u njega kroči, lagodnim osjećajem ljepote i mira. Višnjan se nalazi na zapadnom dijelu Istre svega 12 km udaljen od Poreča, na blagoj uzvisini od 244 m nadmorske visine. Danas Općina Višnjan ima 56 naselja u kojima se nudi bogata ponuda turističko-smještajnih kapaciteta. Uz netaknutu prirodu i mir, osjećaj iskonskog užitka je jedinstven.
Šarm Višnjana te njegova duga povijest mogu se zamijetiti na svakom koraku te predstavljaju savršenu kulisu za uživanje u kulturnim događajima poput mjesnih fešta, sajmova, glazbenih koncerata, filmskih projekcija koje su planirane u ljetnim mjesecima. Težnja za sve bogatijim kulturno-glazbenim programom na najljepšoj pozornici starogradske jezgre, poruka je da će u novom izdanju Višnjanskih romantičnih večeri svatko pronaći ponešto za sebe. Autohtona gastronomska ponuda vinskih podruma i životopisnih konoba prožeta je specijalitetima od tartufa, pršuta, ombola, boškarina, šparoga, ribe i morskih plodova, ali i drugih sastojaka koji daju specifičnu notu okusa.
Vissignanun, Vicinius, Guissignanus, Visignano, Ime Višnjan potječe od latinske riječi Vicinianus što znači u blizini jer je Višnjan u prošlosti bio najbliži posjed Poreča. Najstariji pisani dokument u kojem mu se spominje ime je akt po kojemu su se određivale granice posjeda Sv. Maura iz 1003.g.
Neizostavan šarm Višnjanu i okolici daje svjetski poznata Zvjezdarnica sa mjestom Tićan i Sunčana ura kao i brojni sakralni eksponati koji se nalaze u mjestu i njegovoj okolici. Svojevrsnost povijesne baštine čine arheološki motivi iz brončanog doba te povijesni ostaci iz svih razdoblja. Prirodna bogatstva poput višestoljetnog hrasta i izvora Badavca zanimljivosti su koje upotpunjuju turističku ponudu mjesta i mame svakog prolaznika.
Na području sela Strpačići, 1 km od Višnjana, pronađene su bakrene naušnice i igle iz brončanog doba. Od 2000. do 1000. g. pr. Kr. naseljavaju se Iliri, a kasnije i Kelti. Ostaci iz tog razdoblja postoje na brežuljku Montemez u blizini Višnjana, čije ime na keltskom znači lijepa uzvisina. Vrijedni pronalasci raznog keramičkog posuđa, i drugi ostaci iz tog razdoblja pronađeni su i u samom Višnjanu. Zapadno od Višnjana nalazilo se u antici i srednjem vijeku poznato naselje Dilian sa samostanom i crkvom sv. Mihovila iz 11. st. Radi značaja lokaliteta započela su istraživanja na međunarodnom nivou.
Višnjan je bio opasan zidom sve do 18. st. U grad se ulazilo kroz gradska vrata koja su izgrađena u doba Venecije s lavom i otvorenom knjigom. Višnjanom su u prošlosti gospodarili Mlečani, Austrijanci, Francuzi i Talijani. Administrativno je pripadao Motovunu sve do 1847. g. kada postaje samostalna općina.
Kada sam jučer razgovarao sa Željkom, pitao sam što misli o tome da me odveze mladi sin domaćice Zorice do Zvjezdarnice i da to pogledam i poslikam. Rekao je da naravno da odem i tako su nastale gornje fotografije.
Astronomsko društvo Višnjan i Zvjezdarnica Višnjan su neprofitne organizacije sa 40-to godišnjom tradicijom djelovanja. Smješteni su u Višnjanu, na rubu zapadno istarske visoravni. Iako je s Višnjanske zvjezdarnice otkriveno mnogo malih tijela Sunčeva sustava, krug djelatnosti Zvjezdarnice nije ograničen samo na astronomiju. Uz sestrinske organizacije provodimo niz edukacijskih projekata u cijelom STEM području, s naglaskom na rad s visoko motiviranim i darovitim učenicima.
Zvjezdarnica Višnjan ustanova je registrirana 1992. godine, kao javna zvjezdarnica. U znanstvenom smislu, glavno područje rada su mala tijela Sunčeva sustava i njihove interakcije sa Zemljom – asteroidi, komete, meteoriti.
Jačanjem svjetlosnog onečišćenja, znanstvene aktivnosti Zvjezdarnice Višnjan sele se na novu lokaciju, tri kilometra sjeverno od Višnjana, na brdo Tičan. Gradnja Zvjezdarnice Tičan započela je 1998. godine, a 2002. montiran je metarski teleskop imena Dagor. Prvo svjetlo u probnom radu ostvareno je 2014. Krajem 2017.-te sve potrebne radnje za puštanje u pogon teleskopa su okončane i Zvjezdarnica Višnjan započinje s radom te u vrlo kratkom roku postaje jedna od najproduktivnijih zvjezdarnica u praćenju malih tijela Sunčevog sustava.
Zvjezdarnica Višnjan se u nepune dvije godine rada pozicionirala na 15. mjesto u svijetu po broju objavljenih asistencija u određivanju orbita novootkrivenih opasnih objekata u ukupnom poretku. Ako pak pogledamo podatke samo za posljednje dvije godine, od kada je teleskop i stavljen u funkciju, Zvjezdarnica Višnjan je na visokom 3. mjestu.
2.8. ponedjeljak, Višnjan – Pazin; dan šezdeset i peti
Pitao sam jučer Željka i odlučio sam preskočiti jedan dan i spojiti dvije dionice, tako da sam danas od 6 ujutro do podneva prešao preko 20 kilometara kroz ili pored desetak malih mjesta, ili dovoljno daleko da ne ulazim, tako da sutra idem opet na originalni koncept do 15 kilometara u danu, ali sa detaljnim obilaskom svega što se nađe na putu. Svejedno zanimljivosti nije manjkalo. Prošao sam redom: Bucaloviće, Žužiće, Anžiće, Smoliće pa sela Kvešti, Frankovići, Zovići, Brajkovići, Katun Trviški i Beram, a onda sam ušao u Pazin!
Pazin je grad duge i bogate tradicije. Smješten u samom srcu istarskog poluotoka, tek tridesetak kilometara udaljen od poznatih turističkih centara. Tu se život odvija podjednakim intenzitetom i zimi i ljeti. Iznimno, svakog se prvog utorka u mjesecu u grad slije prava rijeka znatiželjnika iz čitave Istre, koji dolaze na tradicionalni Pazinski samanj.
Pazinski je kaštel najveća i najbolje sačuvana srednjovjekovna utvrda u Istri. U pisanim se dokumentima spominje od 983. Od tog vremena Pazinski kaštel, zajedno s naseljem koje se polako širilo oko njega, mnogo puta bio poklanjan, osvajan i pljačkan, rušen, pregrađivan i davan u zakup. Mijenjao je vlasnike i upravitelje i mijenjao je imena. Bio je u vlasti akvilejskih patrijarha, pa goričkih grofova. Iz sigurnosti njegovih zidina upravljalo se čitavim područjem središnje Istre, koje se tada nazivalo Grafschaf Mitterburg, Contea di Pisino ili Pazinska knežija. Cijela je knežija od 1374. bila u privatnom posjedu austrijske kuće Habsburg. Danas su u Kaštelu smještene izložbe Etnografskog muzeja Istre i Muzeja grada Pazina.
Kada sam završio sa obilaskom kaštela, uputio sam se prema Pazinskoj jami. Podno zidina kaštela, u grotlu Pazinske jame, rijeka Pazinčica završava svoj nadzemni tok, nastavljajući podzemljem prema jugu. Stotinjak metara ispod nivoa grada ponornica tvori dva podzemna jezera, međusobno povezana sifonom. U razdobljima obilnijih kiša otvor ponora ne može progutati svu pridošlu vodu, pa se u kanjonu stvori pravo jezero, dugo i do 2 km. Takve su pojave zabilježene 1883., 1896., 1930., 1934., 1935., 1961., 1964., 1974., 1993., 2002. (dvaput), 2008., i 2009. godine. Najveća poplava koja se pamti bila je ona 1896. kad je voda došla do 30 m ispod zidina Kaštela. Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila, pa je, kao i Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Valvasor, Petronio, Yriarte) a pružila je inspiraciju i piscima poput Julesa Vernea, Vladimira Nazora, Dantea i mnogim drugima. Dio Pazinske jame moguće je istražiti i upoznati kratkom šetnjom po pješačkoj stazi (500m) s južne strane. Ukoliko ste ljubitelj adrenalina, uđite u jamu s iskusnim speleolozima i istražite podzemni svijet u atraktivnoj speleoavanturi ili pak preletite Pazinsku jamu na Zip line-u.
Kasnije popodne, organiziranjem vrijednih domaćina, opet sam se vratio u svoju bazu u Tinjan. Zanimljiv je taj gradić po mnogo čemu, ali spomenut ću neke najvažnije značajke. Tinjan je nekada bio gradić na granici. U rimsko je doba tadašnji Attinianum čuvao granice porečkog agera prema nedovoljno romaniziranoj unutrašnjosti Istarskog poluotoka i nadzirao prometnicu prema Tarsatici. U srednjem vijeku postaje jedan od oslonaca pazinskih posjeda Majnarda Črnogradskog te s Pazinskim kaštelom, ženidbenom vezom, dospijeva u vlast Goričkih grofova. Njima je tinjanska utvrda čuvala često napadanu zapadnu granicu prema posjedima Akvilejskog patrijarha, baš kao što je od 1374. godine pa sve do dolaska Napoleona svojim novim vlasnicima, carskoj obitelji Habsburg,čuvala vruću granicu Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Iako smješten na granici, Tinjan nije bio tek obična utvrda, već se od 1578. godine naziva – gradom.
U tradiciji istarskog kulinarstva PRŠUT je vrhunac i mjerilo za svako dobro, za sve grijehe nepca. Pršut se doživljava i prepoznaje kao vrhunska ljepota, Istrani ga zovu – vijulin, što će reći violina. On, taj kraljevski status i zaslužuje okusom, mirisom, bojom, točnom mekoćom odnosno svježinom, i premda su ti elementi vrlo istančani, od sladokusaca su uvijek precizno prepoznatljivi. Kvaliteta i kakvoća krije se u slatkoći, mekoći, mirišljavosti. Gdje se skriva tajna te slasti? U umijeću, pažnji, strpljivosti, ali i vremenskim uvjetima…
Danas je Tinjan sredina koja ponosno čuva svoju povijest i tradiciju, bilo da je riječ o simbolima ovog kraja, kamenom suhozidu i lokvama te kosirima i rankunima, folklornom i graditeljskom nasljeđu, predaji i legendama ili pak o vrhunskim gastronomskim delicijama poput istarskog pršuta. Tradiciju proizvodnje vrhunskog pršuta na Tinjanštini danas čuva nekoliko registriranih pršutana, a 2006. godine Tinjan se proglasio i Općinom istarskog pršuta, a imaju i Hižu istarskog pršuta. Još je jedna znakovita tradicija ovoga kraja kovački zanat, a tinjanski kosiri nadaleko su poznati, pa se na blagdan Šimunju u Tinjanu tradicionalno održava smotra kosira i drugih kovačkih proizvoda kovača iz cijele Istre.
U posljednjem razgovoru večeras, imao sam prilike razgovarati sa mladom Ninom Brečević, koja je vrlo aktivna u udruzi koja brine o Zavičajnoj zbirci Enrika Depiere, a 20.7. ove godine predstavili su Nina i njen kolega Ivan Smoljan, monografiju Vittorio Depiera – (ne)poznati odvjetnik i fotograf amater.
Tinjanska Zavičajna zbirka nosi ime svog utemeljitelja, Enrika Depiere (1926.–2017.). Depiere su, čini se, u Tinjan doselile iz Karnije već u16.stoljeću i plemićkog su porijekla, a do danas su iz te obitelji potekle mnoge značajne ličnosti za Tinjan, ali i mnogo šire (svećenici, liječnici, odvjetnici, gradonačelnici, notari…). Enriko je za čitavog života, kao zaljubljenik u povijest svog kraja, a istodobno svjestan bogatstva i značaja svojih predaka, skupljao sve dostupne materijale i predmete u svoju privatnu zbirku. Godine 2013. tu je bogatu zbirku darovao Općini Tinjan te je iste godine osnovana udruga koja skrbi o predmetima u Zbirci. Danas se Zbirka nalazi u privatnoj kući obitelji Depiera, na adresi Tinjan 28. Zbirka sadrži oko 5 tisuća predmeta o kojima se danas brine udruga Zavičajna zbirka Enriko Depiera ili skraćeno ZZED.
Predmeti u Zbirci organizirani su prema svom sadržaju, materijalu, vremenu nastanka, prema uporabi i slično. Na taj način možemo izdvojiti sljedeće sastavnice koje čine ovu Zavičajnu zbirku: stare razglednice, fotografije i fotografski pribor, predmeti vezani za život i rad biskupa Jurja Dobrile, predmeti vezani uz život i rad osnivača Zbirke, razni uporabni predmeti u kuhinji i domaćinstvu, predmeti vezani za stare običaje i zanate, tekstil, glazbeni dio Zbirke u kojem se ističu klavir iz 1860.-ih i notni zapisi svećenika i etnografa Josipa Ptašinskog. Tu je i bogati fundus grafika te arhivskog gradiva koje potječe uglavnom iz 19.stoljeća. Značaj je Zavičajne zbirke Depiera, kako za lokalnu zajednicu, tako i za čitavu regiju, višestruk.
U Zbirci se posebno ističu najstarija fotografija dosad otkrivena u Istri (iz 1853. godine), koja je ujedno jedina (zasad otkrivena) u Istri napravljena povijesnom tehnikom kalotipije ili slanim papirom. Osim nje, ističe se i ostavština fotografija jednog od prvih fotografa amatera u Istri iz kraja 19. stoljeća, Vittoria Depiere, koja predstavlja otkriće fotografskog blaga za istarske okvire, ako ne i hrvatske. Također, fotografije tinjanskih župnika, načelnika, istarskih sabornika s druge polovice 19. stoljeća predstavljaju pravi raritet. Sve navedeno nadopunjuje i daje novu sliku na početke fotografije u Istri. Osim značajnog fotografskog fundusa, tinjanski muzej ističe se originalnim pismima biskupa i preporoditelja Jurja Dobrile, ručno pisanim lokalnim kuharicama iz 19. stoljeća, a jedna od specifičnosti je i doživljaj suživota gradskog i seoskog stanovništva Tinjana u 19. stoljeću.
Još jedna zanimljivost za kraj, poslikao je Maki županski stol i kip Sv. Ivana Nepomuka.
U hladu ladonja sačuvan je okrugli kameni županski stol oko kojeg su zasjedali predstavnici naroda – „stareji“, odnosno suci, ili „žudihi“ predvođeni svojim županom, kojeg su birali među sobom na godinu dana. Legenda kaže da su tinjanski „stareji“ birali župana tako što bi svi sjeli oko stola, a u rupu nasred stola bi stavili – buhu. U čijoj bi bradi ta buha pronašla utočište – taj bi bio izabran za župana. Ali, ne vjerujte previše legendama. Uloga župana u seoskim zajednicama središnje Istre je bila previše odgovorna da bi njegov izbor bio prepušten isključivo sreći. Do samog stola, uz put koji vodi u dolinu, stoji kip Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika protiv poplava, te ispovjednika, kraljica, siromašnih i graditelja mostova.
Bio sam jako vrijedan, i osim dvije dionice u protekla dva dana, obišao sam i znamenitosti gradića u kojem trenutno noćim, kao što sam i detaljno obišao okolice Višnjana i Pazina.
3.8. utorak, Pazin – (Pot)pićan; dan šezdeset i šesti
Ono što je meni najvažnije je da nemam brigu oko toga gdje ću noćiti nakon što prehodam ono što je planirano za taj dan. Tako je bilo i ovoga utorka, i naš logističar Nikola, koji se bavi smještajem, našao mi je smještaj za sljedeća tri dana u unutrašnjosti Istre, na ruti koja me čekala u srijedu, u malom mjestu Blaškovići, u općini Kršan, o kojima ću pisati kada dođem do srijede. Moj domaćin, ali i odličan vodič i vjerni prijevoznik je bio, i danas je gospodin Franko. No, vratimo se na planiranu rutu za utorak. Dogovor je bio da krenem iz Pazina, prođem Križ Lindarski, stanem u Gračišću, zatim da produžim još do Pićana i to je to! Osjećao sam se dobro, malo sam više pratio Google Maps, a manje Komoot, jedna mi govori što ima u okolici, ima li koja bertija, trgovina, a druga, kuda bih trebao ići i kojim putem. U utorak sam vjerovao krivom, odnosno nisam pogledao Komoot u pravom trenutku i produžio sam glavnom cestom ispod Pićana, skroz preko rijeke Raše i završio hod za taj dan u Potpićanu. Ništa strašno, prošao sam više kilometara, brišemo lagano dane iz najavljenih 19 za C1 pod sekciju, nakon još nekih promjena danas, stigli smo na 17 dana. Dakle, mogao bih na Zavižanu na Veliku Gospu!?
Vratimo se mi malo unatrag i recimo koju o mjestima na ruti, dana u kojem je bilo nešto hladnije od prošlog tjedna i to me motiviralo na produženi hod. Prvo sam došao do Gračišća. Tu sam okrenuo svoj kilometar broj 1000!
Gračišće se razvilo na prostoru staroslavenskog kultnog mjesta posvećenog Perunu – bogu gromovniku. Spomen na njegovo štovanje sačuvano je u nazivu obližnjeg brda – Perunčevac. U gradu se, kao Perunova božanska osoba štovao Svantevit, čije je mjesto kasnije zauzeo sv. Vid, uz sv. Modesta i Kresenciju zaštitnik župe Gračišće. Svjedočanstva na drevnu slavensku kulturu sačuvana su i u toponimima brdovitog krajolika na koji se prostire pogled s Gračišća – Perunova grada na gori. Gračišće, Perunčevac, Dol, Lug i Dumbrova toponimi su koje ovaj kraj baštini od starih Slavena koji su početkom srednjeg vijeka naselili ove prostore, a na hridi ponad prostranog Dola podigli grad – Gračišće.
Jedna od upečatljivih posebnosti Gračišća njegova je urbana struktura: podjela nekoć zidinama opasanog grada na četvrti, a svaka od njih ima svoj trg s crkvom. Najreprezentativnije je, dakako, središte grada – Plac s crkvom Majke Božje, kapelom sv. Antuna i palačom Salamon. U taj se dio grada ulazi kroz zapadna vrata s ložom podignutom 1549. godine. Ulica se s druge strane vratiju račva lijevo prema župnoj crkvi sv. Vida, Modesta i Kresencije i desno prema stambenoj četvrti oko trga s crkvom sv. Pakracija iz 14. stoljeća uz koju je ulica vodila prema sjevernim gradskim vratima.
Na mojim fotografijama je vidljiva crkva Majke Božje na Placu. Kasnogotičku crkvicu Majke Božje koja dominira Placem s desne strane zapadnih vratiju, sagradio je majstor Dento 1425. godine prema narudžbi mjesnog seljaka – plemića Petra Beračića. To svjedoči da je u srednjem vijeku u Gračišću postojao povlašteni stalež koji je imao novca za gradnju crkava, ali i profanih palača poput ove Salamonove. U crkvi se cijelom dužinom istočnog zida proteže velika zidna slika Poklonostvo kraljeva iz istog razdoblja. Mnogi će se upitati što predstavljaju čavli zabijeni među blokove vanjskog zida te lijepe crkvice – predaja kaže da su ih tijekom minulih vremena na Veliku Gospu zabijale nerotkinje u uvjerenju da će nakon toga zanijeti milošću Božjom.
Gračišće je danas središte istoimene općine koja se proteže na oko 60 četvornih kilometara, a na tom području živi oko 1500 stanovnika. Očuvan krajolik potaknuo je nekoliko domaćinstava da se počnu baviti seoskim turizmom, a tradicijska privrženost proizvodnje vina izrodila se u već tradicionalnu godišnju izložbu vina srednjoistarskog vinogorja. Ljepota i jedinstvenost spomenika kulturno-povijesne baštine u očuvanom krajoliku najveća su vrijednost Gračišća koja svakim danom pohodi sve više znatiželjnika i to ne samo na Smotru vina središnje Istre, Vidovu ili Festival svirača na usnim harmonikama Zasopimo na organić, već ovamo sve češće navraćaju zanesenjaci koji se u drevnom gradu napajaju spokojom kojim odišu ulice omeđene drevnim zdanjima u zajedničkom toku prema visokom zvoniku iz 18. stoljeća i župnoj crkvi iz istog razdoblja. Ondje sve čeka velika nagrada: s travnjaka uz crkvu, kao s kakve svečane lože, otvara se širok, zacijelo naljepši pogled na prostran krajobraz brdovite Istre koja se na horizontu stapa s visovima ponosite Učke.
Krenuo sam tako dalje, prošao nehotice ispod Pićana, kojem ću se vratiti kasnije, jer sam imao odličnog domaćina Franka, koji će me u Pićan odvesti sutra, prije nego ću otići na početnu točku rute. No, danas sam prešao rijeku Rašu. Njezin izvorišni dio smješten je između slijeva ponornica Pazinčice i Boljunčice, dok prema zapadu graniči s okršenom vapnenačkom pločom zap. i jugozap. Istre. Njezin je najsjeverniji izvorski krak Posterski potok, koji izvire na oko 300 m ispod Paza primajući nizvodno čitav niz povremenih pritoka s fliškoga područja. Tekući u smjeru juga, već 5km niže, kraj Grobnika, R. se spušta na kotu od oko 50 m nadm. vis. Ondje tok ulazi u nešto prošireniju dolinu, koja se nakon sljedećih 5km još više širi u dolini Rakita na 25 m nadm. vis. zakrećući svojim starim tokom prema zapadu. Raši pritječe Tupaljski potok, koji izvire istočno od Gračišća na približno 400 m nadm. vis. primajući nizvodno niz manjih bujičnih pritoka povremena toka. Zapadno od kuća Dubrava spaja se s Posterskim potokom i kraj zaseoka Barišići na 21. m nadm. vis. ulazi u Raški kanjon usječen u vapnence sve do želj. postaje Raša ili Raškoga mosta na svega 1,5 do 2,5 m nadm. vis. S desne i lijeve strane više od 200 m visoka kanjona ulijeva se nekoliko povremenih pritoka različite dužine. Ispod Raškoga mosta u Rašu utječe lijevi pritok iz Krapanske doline koji izvire ispod Labina; nekoć je bio obilniji vodom koja se na tom području crpila iz danas napuštenih rudnika ugljena. Mjereno prema topografskoj karti M 1:50000, dužina rijeke Raše, sa samo glavnim tokom i pritocima potoka Posterski, Tupaljski i Krapanski (bez povremenih bujičnih pritoka) iznosi 49,8 km. Raški zaljev u nastavku vodotoka morem je potopljeni dio doline Raše. Dug je 12km, širok i do 1 km, dobro zaštićen pa se koristi kao luka (→ Bršica), a plimni val utječe i na pojavu bočate vode u donjem dijelu toka Raše.
Za kraj dana, nastavio sam do Potpićana, jednog od najmlađih mjesta u Istri. Zahvaljujući ugljenu Labinština je dobila tri mjesta, od kojih Raša danas nosi atribut najmlađeg grada u Istri. Ta titula zapravo pripada pet godina mlađem Podlabinu, inauguralnom svečano 1942. Međutim, u tom nizanju Potpićan je i danas najmlađe mjesto, nastalo uz rudarsko okno Pićan početkom pedesetih proteklog stoljeća.
Mjesto se intenzivno gradilo šezdesetih proteklog stoljeća na lokalitetu zvanom Dumbrova, zapravo šumovitom zemljištu, koje se gradilo mimo zakona i upisa u zemljišne knjige, budući da su Istarski ugljenokopi Raša, tada jedan od najmoćnijih kolektiva u Jugoslaviji. Bilo je i razmišljanja da se naselje za rudare novog okna grade u Kršanu, ali je na kraju ipak prevagnulo mišljenje da mjesto za rudare treba graditi što bliže rudniku. Uz cestu koja vodi Pićnu i Pazinu, odnosno Kršanu i Vozilićima, vrlo su brzo nikle ne samo višekatnice i druge stambene zgrade, već i škola, dom za rudare-samce i moderni trgovački centar s motelom.
Bilo je prijedloga da se mjesto nazove Novi Kršan, ali je na kraju ipak mjesto dobilo današnji naziv. Jedno kratko vrijeme, od 1956. do 1961. Potpićan je bila samostalna općina, zahvaćajući otprilike granice sadašnje Općine Kršan. Njen prvi i posljednji predsjednik je bio Josip Petarčić, koji će nakon ukidanja općine i spajanje s labinskom komunom, nakratko postao direktor tek osnovanog hotelskog poduzeća Rabac.
Početkom sedamdesetih u sklopu supstitucije rudarenja Potpićan dobiva više tvornica, među kojima i tvornicu keramičkih pločica, zatim tankostjenih cijevi i igračaka. U otprilike isto vrijeme zatvara se rudnik, a novi otvara u Tupljaku.
4.8. srijeda, Potpićan – Vidikovac Flanona; dan šezdeset i sedmi
Odlučno sam krenuo u srijedu, poštujući ovoga puta osnovnu rutu koja je uprogramirana u aplikaciji Komoot. Redom sam trebao proći Blaškoviće, gdje sam smješten kod gazde Franka, koji kaže da su Blaškovići središte općine Kršan, koji je bio sljedeći na ruti. Prošao sam pored Vozilića da bih došao do starog grada Plomina, o kojem imam dobru priču. Nastavio sam potom do Vidikovca Flanona, gdje je sada i Hotel. Vratimo se do Kršana.
Općina Kršan danas zauzima dio područja nekadašnje općine Labin ukupne površine 124 km². Prostor koji pripada Općini Kršan nalazi se u centralnom dijelu istočnog priobalnog područja poluotoka Istre. Smještena je izmedu Kvarnerskog zaljeva, Plominskog zaljeva i Plominske uvale, doline rijeke Raše, obronaka srednje Istre i područja Učke i uvale Brestova na obali mora. U tom području dominiraju dvije morfološke jedinice, jedna je Čepićko polje, a druga planinski masiv Učke. Slijedeća važnija značajka tog prostora je Plominski zaljev koji se uvlači duboko u kopno. Područje Općine Kršan čine 23 naselja: Kršan, Blaškovići, Veljaki, Lazarići, Boljevići, Čambarelići, Kožljak, Jesenovik, Nova Vas, Šušnjevica, Letaj, Kostrčani, Lanišće, Zankovci, Polje Čepič, Zatka Čepić, Purgarija, Plomin, Plomin Luka, Stepčići, Vozilići, Zagorje i Potpićan. Na području Općine Kršan po posljednjem popisu iz 2011. godine živi 2.951 stanovnika. Gustoća naseljenosti je 24 st/km².
Kršan se opravdano može pohvaliti bogatom kulturnom i povijesnom baštinom koja u pojedinim mjestima datira još od 11. stoljeća. Ljepotu i raznolikost osjetit ćete bilo da započnete svoj posjet općini od kršanskog Kaštela, gdje je pronađen Istarski razvod, plominske crkvice Sv. Jurja Starog koja krije najstariji poznati glagoljski natpis – Plominski natpis, zapadnih masiva Učke i kaštela Kožljak, romaničke crkve Sv. Kvirina i freske iz 15. stoljeća s detaljima prikaza poklonstva poznatog slikara Alberta, mjesta Čepić i istoimenog jezera koje se isušuje i pretvara u obradiva polja ili od najmlađeg naselja u Istri – Potpićna. Na području općine Kršan isprepliću se ostaci glagoljske i sakralne baštine te starih obrta s modernom turističkom ponudom i raznovrsnošću gastronomskih užitaka, a ako samo malo bolje pogledate i osluhnete ljepotu prirode ovog kraja, zasigurno ćete vidjeti, a možda i čuti nježni zvon endemične biljne vrste – Istarskog zvončića. Upravo do tog spomenutog Plominskog natpisa, odvela me gospođa Nada, sestra gospođe Dorine, sa kojom sam vodio zanimljiv razgovor, no o tome kasnije.
Stigao sam do Plomina, obišao spomenutu crkvicu Sv. Jurja Starog, a onda sam sjeo popričati sa gospođom Dorinom, koja od 1956. godine kao nasljeđe posla svoje majke, vodi poznati Restoran Dorina u Plominu. To je jedan od najstarijih restorana u Istri, a koji je i dalje u istom originalnom prostoru. Preko puta se nalazi Pizzerija Burra, koju vodi njena unuka. Sve sam ovjekovječio sa fotografijom.
Ispod, na obali, kaže Dorina, grade se nove kuće, gradi se šetnica koja će ići od Plomina do Brestove, a napravljena je i nova plaža popularnog imena Copacabana. U starom gradu, kaže gospođa Dorina obitava 112 stanovnika i svi se poznaju i svi se dobro slažu.
Plomin, drevna Flanona (po kojoj je ime dobio vidikovac koji je bio moj danas), mjesto je velikih priča i prekrasnog pejzaža. To izgledom sanjivo mjesto čuva bogatu povijest koja teče tisućama godina. Utvrđeni gradić nalazi se iznad modro-zelenog zaljeva i nadgleda cijeli Kvarner. Nastao još u prapovijesti, onda kada su tadašnji stanovnici budno pratili i slavili sile Prirode, očuvao je i danas blisku poveznicu sa Njenim ritmom. Još i danas njegovu tvrđavu krasi plominski zvončić, zaštićeni cvijet ljubičaste boje koji začara cijeli kraj svojom mističnom bojom. Njegova kamena zdanja živo se sjećaju vremena vladavine boga Silvana, drevnog zaštitnika biljaka i životinja, gusara Liburna i njihovih morskih pustolovina, starih Rimljana i njihovih moćnih zdanja, crkvenih dostojanstvenika i čuvara vjere, višestoljetne živosti njegove luke i vještih pomoraca, velikih bitaka ispred njegovih vrata te spokoja kojeg i danas pruža svakom posjetitelju.
Bogatu povijest nekadašnjeg sjedišta i njegovih važnih stanovnika moguće je vidjeti na svakom koraku, kroz stare glagoljske reljefe, čvrste bedeme koji i danas odolijevaju svim vjetrovima, renesansnim i baroknim zgradama koji pokazuju svu raskoš i ponos ondašnjih trgovaca, obrtnika te važnih dostojanstvenika. Plominska Luka i danas čuva raskoš rimskih vladara, njihovih građevina te slika moćnika onog vremena u raznim živopisnim mozaicima. U ovom dugovječnom gradu, po kojem je sam Kvarner dobio ime Sinus Flanaticus time stavljajući pečat na sva vremena i ljude koji dolaze, provlači se duh bezvremenosti, spajajući povijest i pogled na širinu mora savršeno dočaravajući krug života.
Prošetao sam još koji kilometar do poznatog Vidikovca Flanona i prekrasnih vidika na Kvarner i otok Cres. Hotel Flanona – kultni objekt istočne Istre smjestio se na 246m nadmorske visine, na pola puta državne ceste D66 Pula – Rijeka i to 2 km od drevnog gradića Plomin. Atrakcija hotela su terase s najljepšim pogledom, te odlična hrana i ljubazno i profesionalno osoblje.
Gosti objekta kroz desetljeća bili su poznati državnici, ličnosti iz javnog života i brojni turisti iz svih krajeva svijeta. Nekadašnji „Motel Vidikovac“ sam naziv „Flanona“ dobio je po staro-rimskom nazivu za Plomin 15.07.2010. kada je Općina Kršan dobila svoj prvi hotel. Gosti hotela kroz netaknutu prirodu mogu planinariti po obroncima Učke i Sisola iznad hotela, voziti se biciklom ili pak začas doći do usamljenih divljih plaža i mora.
Skupio me Franko i odvezao u bazu u Blaškoviće, sa namjerom da u četvrtak ujutro prvo odemo do Pićana i da odradim “dug” od utorka.
5.8. četvrtak, Vidikovac Flanona – Mošćenička Draga; dan šezdeset i osmi
Slijedom obećanja i propusta od utorka, jutros sam prvo turistički obišao Pićan ili Pican, Petina, Petinum, Pedena, Penna, Biben, Pyben, Piben, Piebn, Piebnn, Pitchann….
Što se krije u imenu? Ponekad nije jednostavno u povijesnim izvorima slijediti tragove Pićna jer se on krije pod najrazličitijim imenima. Porijeklo imena Petina neki pripisuju pretpostavci da je Pićanska biskupija bila peta po redu u svijetu pri čemu u riječi “pet” vide keltski korijen. Pićan je zasigurno naseljen u dalekoj prapovijesti. Najstariji dijelovi histarske gradine nalazili su se na brdu Kalvarija (13), sjevernije od današnjeg naselja, a zatim se pretpostavlja da tu živi keltsko pleme Secusa. U rimsko se doba, vjerojatno na istom strateški dobro odabranom mjestu, nalazilo vojno uporište i naselje Petina. Ima autora koji su baš uz Pićan vezivali i naziv Pucinum kojim i Plinije i Ptolomej nazivaju utvrdu u unutrašnjosti Istre koja je i na rimskom dvoru bila poznata po posebno dobrom vinu. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje baš činjenici da pije isključivo to vino. Jedini danas vidljivi trag rimske prisutnosti je natpis na kamenu ugrađen u dovratnik kuće nasuprot zvonika koji spominje nekog Lucia Caonalia iz porodice Pupinia koju nalazimo i drugdje u Istri (Kringa, Pula, Poreč, Kopar, Trst). U doba vladavine Bizanta Pićan je bio administrativno središte središnjeg dijela Istre. Od kasne antike pa sve do kraja XVIII stoljeća u Pićnu je sjedište istoimene biskupije, jedne od najstarijih ali i najmanjih u kršćanskom svijetu uopće. Nasuprot župne crkve nalazi se rodna kuća Matka Brajše Rašana zborovođe, zapisivača istarskih narodnih napjeva i skladatelja koji je 1912. na tekst Ivana Cukona skladao današnju službenu istarsku himnu Krasna zemljo. Manje je poznato da je još jedna važna muzička ličnost vezana uz Pićan. Radi se o Slovencu Jurju Slatkonji osnivaču i voditelju Bečkog dvorskog orkestra i kasnijem prvom bečkom biskupu koji se u Pićnu spominje od 1506. kao administrator biskupije, a 1513 kao biskup. Pred Župnom crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije Maki ima fotografiju sa ocem Antunom.
Nakon ovog brzinskog turističkog obilaska Pićna, kako ovdje kažu, stigao sam do vidikovca od kojeg sam nastavio pješice, sa ciljem da stignem do Mošćeničke Drage. Išao sam na prosječno 200 metara iznad mora koje mi je cijelo vrijeme bilo na desnoj strani, prema istoku, sa lijepim pogledima.
Prolazio sam mnoga mala mjesta u kojima nema ničega doli koja zapuštena kuća, dok nisam došao do Brseča, gdje me prvo zaintrigirala Crkva Svete Marije Magdalene. Crkva sv. Marije Magdalene se nalazi tik uz litice Brsečke obale, u prirodnom okruženju. Crkva za koju se vjeruje kako je izgrađena još u doba stare Liburnije, obnovljena je 2009. godine uz financijsku potporu Ministarstva kulture. Blagdan sv. Marije Magdalene se slavi 22. srpnja, kada se tradicionalno svake godine održava misa u ovoj crkvi.
Spustio sam se do samog mjesta. Brseč, naselje na istočnoj obali Istre, kraj Mošćenice, u općini Mošćenička Draga, Primorsko-goranska županija. Nalazi se uz cestu Labin – Opatija; povijesna jezgra smještena je na litici 157 m iznad razine mora. Stanovnici se bave poljodjelstvom (uzgoj maslina, voća), vinogradarstvom, stočarstvom i ribarstvom; u posljednje se vrijeme potiče razvoj izletništva i turizma temeljenog na očuvanoj tipično primorskoj arhitekturi.
Srednjevjekovni duh grada, sa svojim uličicama i prolazima, sačuvan je do današnjih dana. Najviše gradskih kuća izgrađeno je u 17. stoljeću, dok zidine, utvrde i sam crkveni zvonik pripadaju ranom srednjem vijeku. Iz ranijeg je razdoblja i Kaštel, stara jezgra oko koje se kasnije razvilo naselje. Kuće su tipičan primjer primorske arhitekture, a na nekima su još i danas vidljivi natpisi u Glagoljici. I Brseč ima svoj mlin za masline iz 17. stoljeća – toš. U tom razdoblju brsečki je župnik Josip Mavrović dao podići zgradu Mašunerije, rezidencijalno zdanje s brojnim sobama, gospodarskim prostorijama i ložom te obnoviti župnu crkvu. Gradska šterna je na središnjem trgu staroga grada, a sastavni dio istoga je brsečka škola, izgrađena 1868. godine. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti, iz rim. doba nema poznatih nalaza. U sred. vijeku pripadao je pulskom biskupu, gospodi Devinskoj, knezovima Goričkim, te naposljetku Pazinskoj knežiji. Stradao je u Uskočkome ratu poč. XVII.st. Prsten liburnske gradine raspoznatljiv je u današnjoj topografskoj situaciji, a korišten je kao podloga pri izgradnji srednjovj. i novovjekovnih kula i zidina. U nizovima obodnih kuća ugrađeni su ostatci fortifikacija. Masivni renesansno-barokni zvonik župne crkve također je imao obrambenu ulogu. Natpisima su datirani barokni portali patricijskih kuća i glavnih, jugozap. gradskih vrata s očuvanim propugnakulom. Ostatci vlastelinskoga kaštela inkorporirani su u kasniju arhitekturu. U barokiziranoj župnoj crkvi sv. Jurja ističu se fragmenti kasnogotičkih fresaka majstora Alberta te drvorezbareni oltari i oltarne pale iz XVII.st. Romanička crkva sv. Stjepana na groblju baroknim je proširenjem promijenila orijentaciju. Gradska cjelina Brseča zaštićena je kao spomenik kulture. Rodno je mjesto književnika Eugena Kumičića. Sreo sam i udomaćene Etiopljanke Hirut i Piniel.
I sada kreće sreća i moja komunikativnost. Privukla me jedna privlačna gospođa, ispostavilo se i važna gospođa, naime dr.sc. Irena Peršić Živadinov je direktorica TZ Kvarner. Direktorica turističkog ureda dr.sc. Irena Peršić Živadinov zastupa Turističku zajednicu Kvarnera, organizira i rukovodi radom i poslovanjem ureda, provodi odluke turističkog vijeća i u granicama utvrđenih ovlasti odgovorna je za poslovanje Zajednice. Vrlo ugodna sugovornica, sa kojom sam razmijenio podatke i brojeve mobitela, a ona je rekla učiniti sve što je u njenoj (ne maloj) moći da mi prolazak do granica Kvarnera, dakle skroz do Klenovice iza Novog Vinodolskog bude što lakši i manje stresan. A znate što je meni stresno, pronaći prenoćište. Vjerujem da sam ovoga puta u pravim i sposobnim rukama.
Nakon ovog ugodnog druženja u Brseču, uslijedilo je desno skretanje, što je značilo da sam sišao bliže obali, ostao na prometnijoj cesti i “promašio” Mošćenice i došao nakon devet kilometara do Mošćeničke Drage, poznatog turističkog odredišta na Kvarneru.
U doba Austrougarske, razvojem željeznica Beč – Matulji, Beč – Ljubljana – Trst, Zagreb – Karlovac – Rijeka, krajem 19. i početkom 20. stoljeća na Opatijskoj je rivijeri započeo turizam. Gosti su iz Opatije kočijama počeli odlaziti na izlete u romantičnu Mošćeničku Dragu. Prvi gosti noćili su u prelijepim vilama izgrađenim krajem 19. stoljeća. Početke turizma obilježila je obitelj Armanda koja je posjedovala istoimeni hotel u centru Drage. Na temeljima tog povijesnog hotela podignut je hotel Draga koji je prvo promijenio ime u Miramar, a kasnije u današnji Mediteran. Uz hotel Armanda, jedan od začetnika draškoga turizma bio je Pansion Alla Marina na samoj plaži. Naravno da su blaga mediteranska klima, čisto more, prelijepa priroda, zdrava i ukusna hrana počeli privlačiti posjetitelje iz svih krajeva svijeta. Šetalište (lungomare) prema plaži Sv. Ivan budi u vama romantiku, a cijelim vas obalnim putem prati šum mora i miris mediteranske vegetacije. Kruna je tog puta vila Zagreb (ex Ossoinack), za kojom ne zaostaje niz šarmantnih starih vila prema plaži Sv. Ivan.
Na kraju prve plaže podignut je spomenik partizanskim jedinicama koje su se ovdje iskrcale 25. travnja 1945., oslobodile Mošćeničku Dragu i krenule u oslobađanje Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja. Dražanski stari grad sa zbijenim kućama i klancima spušta se strmo sve do mora. U njegovom se temelju ulegnula mala simpatična lučica u kojoj su smješteni ribarski brodovi, manje barke, a u ljetnim mjesecima mala marina za brodice turista. Stari je grad tipično ribarsko naselje nastalo krajem 19. stoljeća kada su se stanovnici grada Mošćenica i okolnih sela polako doselili na obalu zbog ulova ribe. Mošćenička Draga razvila se kao ribarska lučica grada Mošćenica, a sačuvani zapisi datiraju još iz davne 1436. godine u kojima se spominje naselje na portu poli Sv. Marine. Mošćenička Draga glavno je administrativno središte općine. Samo mjesto broji oko 900 stanovnika koji se uglavnom bave turizmom i ribarstvom.
Nakon prijeko potrebne okrjepe u ovom romantičnom ljetovalištu još iz doba Austro-Ugarske, došao je moj prijevoz. Kako ne bih nikome ništa ostao dužan, a govorili smo o mogućnosti da se jednim stepenicama dođe do Mošćenica sa glavne ceste, kako je počeo dan, tako sam ga i završio, turističkim obilaskom.
Najvažniji dan za Mošćenice koji se i danas slavi je Kandelora ili Svijećnica, kada vjernici nose svijeće na posvetu u Crkvu sv. Andrije; taj je datum proglašen povijesnim danom Mošćenica i svečano se obilježava svake godine početkom veljače. Mošćenice su imale i statut koji potječe iz prve polovice 17. stoljeća. Uz povijest Mošćenica vezano je poznato prezime domaće obitelji Negovetich de Cumbox, koja je dobila plemićku titulu 1687. godine. Na gradskim se vratima nalazi Habsburški grb i godina njihove obnove – 1654. Kao dio austrijske pokrajine Mošćenice su 1896. postale samostalna općina.
Svakako treba vidjeti i Mošćenički toš, mlin za masline, star oko tri stotine godina i simbol ovog srednjovjekovnog grada. Ne treba zaboraviti zaustaviti se u stražnici odn. gradskoj loži, te svratiti na Kostinac, trg iza crkve i nekoć gradsko groblje, zatim posjetiti šternu, nekadašnju glavnu gradsku cisternu, popeti se na kaštel pred samim ulazom u grad gdje se danas nalazi osnovna škola, a u prizemlju izložbeno-galerijski prostor. Temeljem zakona o zaštiti spomenika povijesna jezgra Mošćenica uvrštena je 1968. u registar nepokretne kulturne baštine. A vidici su prekrasni za zaključiti ovaj dan. Sutra je u planu ponovno drugačija ruta, spajamo dvije kraće dionice i umjesto do Lovrana, idem skroz do Opatije bajne.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu VL: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/kroz-sredinu-zelene-istre-do-romanticnog-kvarnera-12594
