Konačno je došlo vrijeme polaska. Već prošle godine smo dogovorili dvodnevni izlet Malih planinara i nas nešto puno starijih na Velebit. Ideja je bila da smo svi stacionirani na Alanu, no kako se bližio dan polaska tako je rastao broj Malih planinara pa smo se mi stariji planinari prebacili na lokaciju Mrkvište kako bi omogućili ostvarenje snova svima koji su željeli po prvi puta doći na Velebit.
I tako smo u 6 krenuli prema našem odredištu pl. kući Merkvište. Dan lijep, vožnja u komadu do Krasna gdje je pala jutarnja kavica.Još nešto velebitske zavojite ceste i dolazimo do odvajanja ceste za Vranjkovu dragu. Tu smo svi izašli iz auta i spremili se za put. Visoko Iznad nas uzdigao se Kozjak i kao orlušina promatra pridošlice. Malo zastaje dah a onda nas 7 krećemo malo cestom malo kraticama do lovačke kuće gdje se odvaja staza za Kozjak. Jutarnje priče baš previše i nema jer treba šparati dah. Naš put vodi kroz šumu, trava mokra, malo sparno no nismo na suncu. Lagano se penjemo gore nešto manje od 2 sata kad nas evo ispod samog vrha. Ništa od nekog pentranja stijenom. U daljini ukazala se divokoza s malim, koji prizor. Zaobišli smo vrh i s druge strane lagano se uspeli na taj kamen obelisk koji je vidljiv i prepoznatljiv sa svih strana.
Dobro raspoloženje na vrhu i dobri pogledi. S jedne strane vidi se Laktin, Bačić, Šatorina, Lisac. Na drugu Rajinac, Hajdučki, Vratarski, Rožanski, Krajačev. Sivi oblak zaprijetio je našoj slobodi, posuo nas kapima zbog kojih smo napustili vrh i zavukli se pod šumski kišobran. Nije dugo trajalo i mi opet uživamo u visinama, ovaj puta na Oblom kuku. Bez dugog zadržavanja strmo se obrušismo u Lubenovac.Na temeljima nama drage ali plamenom uništene pl. kuće poduži odmor. Tomica toči vodu iz šterne. Imamo vremena pa ćemo na Premužićevu. Uspon traje preko jednog sata. Predlažem da se oni spremniji a među njima i moji unuci usput popenju na Krajačev kuk. Tomica, Ivan i ja čekati ćemo ih na Premužićevoj kod ogledne table. Uspon je strm i dug. Pomalo umorni stižemo do mjesta susreta. Naše ekipe nema, malo smo zabrinuti. Iz šume konačno izranjaju umorna lica. Ponosan dedo gleda svoje junake. Još dobar sat drapanja Premužićkom do pl.kuće Alan. A tu piva i galama. Sve bruji od ekipe Malih planinara, nasmijana lica za razliku od naših umornih. Malo smo se odmorili, popili piće i zamolili Hrvoja da nas odveze do naše baze, Mrkvišta. Čim smo stigli, gladni navalili smo na klopu. U kući smo sami (uz dežurnog) Bili smo komotni pa smo tako uz priču dočekali u toploj kuhinji drugi dan.
Iako smo kasno legli (ili rano 1:30) oko 6 smo bili na nogama. Spremanje, doručak, u 8 dolazi naš prijevoz natrag za Alan. Danas nam je cilj Zečak i Kita. Travnatim livadama uz pogled na more popeli smo se na Zečak. Osjeti se jučerašnji napor. U jednom momentu Tomici se pričinio medo iza nas. Zastali smo u iščekivanju. Kad ono pasov, ne jedan, dva došla za nama s Alana. E sad nas je već 9. Stijene između Zečaka i Kite ubile mi načeta koljena. U travi Kite zasluženi odmor. A spust s Kite na cestu pravi je odmor za noge. Sami smo se začudili kako smo brzo stigli. Plan je bio ići na Golić, vrh nasuprot Kite. Bojan je nabacio ideju da bi bilo bolje otići do Štirovače jer smo svi umorni što smo brzo prihvatili. Staza se spušta i hvata stari kolni put nasuprot ceste Alan-Mrkvište tako da velika livada ostaje između nas. Hladovina i izohipsa nas je razveselila. Na pola puta naletjeli smo na stado krava i njihova čuvara. Počastio nas je rakijom i smiješkom. Nastavak do Štirovače vodi prvo livadama gdje je Helena ugledala poskoka pa smo se malo primirili i više ne šaramo i partizanski osvajamo Velebit. Nakon livade dolazimo na makadamski put, a onda najednom strmi spust vlakom do Štirovače. Malo smo se rastegli. Oni brži već kvase noge u vodi izvora koja ima 7 stupnjeva. Svejedno, nakon pranja noge su kao nove. Još pola sata do Mrkvišta i naš dvodnevni izlet završava.
Sudionici izleta Helena, Bojan,Tomica, Ivan, Tomislav, Lovro i Darko.
Slika: Bojan Horvat
