Prvi izlet nove planinarske školice HPD Japetić – teren za testiranje i uma i tijela
Počela je još jedna školica HPD-a Japetić. Na prvom uvodnom predavanju bilo je teško procijeniti tko
ima kakvo planinarsko iskustvo, ali jedno je bilo sigurno – dobar glas daleko se čuje pa smo dobili
informaciju da smo jedna od najbrojnijih grupa do sada.
Nas čak 25 „novih“ hrabro je stiglo u nedjelju 10. ožujka na dogovorenu lokaciju kod Lavice gdje su
spremno čekali „stari“ i iskusni planinari. Plan prvog izleta bio je jasan: ide se na lokaciju na kojoj je
većina nas bila u nekim privatnim angažmanima, no samozatajni osmijesi naših vodiča davali su do
znanja da nam spremaju nešto posebno. Izlet na Veliki dol pa Oštrc bila je idealna prilika za testiranje
grupe.
Moj plan bio je uživati u poznatoj ruti i apsolutno rasturiti jer je ipak to staza koju znam. No, kako to
obično bude s planovima u životu – ne idu uvijek tako kako smo zamislili.
Ispalo je da s razlogom idem u planinarsku školu jer do Velikog dola ipak postoje staze za koje ja
nisam znala, a koje uključuju terene za testiranje i uma i tijela.
Krenuli smo kroz ulicu Čudomerščak prema Palačniku, lagano hvatali ritam kao grupa i međusobno
se hrabrili osmjesima i ćaskanjima čim bismo uhvatili ravan dio za hodanje. Prvi izazov bio je u obliku
uspona koji su bili rezervirani za disanje i u mom slučaju – koncentriranje na to da ne dišem
najglasnije u grupi.
Uz (glasno ili tiho) disanje stigli smo do vrha Veliki Črnec gdje smo napravili prvu dulju pauzu. Dobra
stvar kod planinarenja jest taj osjećaj zajedništva i najdraži mi je onaj trenutak kad se potvrdi da
„ljubav ide kroz želudac“. Vadilo se voće, grickalice, orasi, bademi i naravno – rakija. I sve se dijeli.
Nakon prvog izazova u obliku prvih uspona slijedio je drugi – blato! Bila sam sretna što sam uložila u
dobre gojzerice pa sam se u miru mogla posvetiti onom dječjem užitku gaženja po blatu. Naravno,
bila je potrebna koncentracija i oprez da se izbjegne padanje.
Svi smo položili i treći test kad smo na pitanje naše vodičice Helene odgovorili s DA, a pitanje je
glasilo: „Jeste li spremni na avanturu i malo skretanje s glavnog puta?“. Potvrdan odgovor svakako je
značio avanturu u obliku spuštanja niz travnatu padinu i tada sam prvi put razbila svoje uvjerenje da
se teže penjati nego spuštati. Također, shvatila sam i važnost štapova kao (glavne) planinarske
opreme.
Možda najvažnije, u ovakvim se situacijama vidjela spremnost svakog člana grupe da pomogne, pruži
ruku i kroz smijeh pomogne s bolovima nakon pada na mekanu travu/guzu.
I kako to bude u životu, nakon spuštanja slijedi penjanje koje često dovodi do lijepih lokacija. Nas je
put odveo do Velikog Dola gdje smo uhvatili zamah da stignemo do krajnje lokacije – dom na Oštrcu.
Dio nas je preskočio zadržavanje na šanku i produžili smo na sam vrh Oštrca s kojeg puca pogled na
naše divno Samoborsko gorje. A onda je želja za pivom postala jača pa smo se brže bolje pridružili
ekipi u domu.
Osim osobnog ponosa zbog dolaska na vrh, nagrada je bila i vruća bučnica i sirnica koje su drage tete
u domu s osmijehom nosile pred nas.
Ines Ibrišević
fotografije: Helena Pavlović i Ines Ibrišević
Nakon okrijepe došlo je vrijeme za povratak. Zadnji izazov pokazao se u obliku bolova u koljenu pri
spuštanju s vrha. Pišem ovo iz perspektive (još uvijek) neiskusne planinarke, a oni iskusniji objasnili su mi da to sve spada pod normalno. „Ligamenti moraju ojačati, nemoj odustati i duboko diši kad te
boli“ bili su glavni savjeti, a pomogao je i magnezij.
Kući smo svi sretno stigli i uspješno odradili prvi izlet nove planinarske školice.
