Povratak planinama nakon ljetne pauze – iskustva bivše početnice
Svakome se može dogoditi ljetna pauza od planinarenja. Neki su se bojali vrućina, neki zmija,
a neki i jednog i drugog zajedno. Neki su cijelo ljeto proveli na moru, neki su vikende
provodili u ljubavnom zagrljaju srodne duše, neki su imali obiteljske obveze, a nekima se
dogodilo sve to skupa.
Poanta je da se ljetna pauza lako dogodi, a povratak na planinarsku stazu nije nimalo lak –
govorim iz osobnog iskustva. Izlet na otok Rab u postsezoni zvučao je predobro da bi se
odbio, a priča se da su se i zmije povukle s kamenja koje više nije tako vruće.
Prvi korak bio je razočarati koloniju smrdljivih Martina, koji su izgradili pravo malo carstvo u,
na i oko mog planinarskog ruksaka. Iako sam dobila rat, bitke su me itekako podsjetile zašto
u njihovom imenu stoji ono „smrdljivi“.
Drugi korak bio je prisjetiti se što ide na dno, što u sredinu, a što na vrh ruksaka.
Hlače sam jedva zakopčala jer sam ljeto provela u gurmanskom raspoloženju, a majice su,
hvala Bogu, bile od rastezljivog materijala.
Najteže od svega bilo je probuditi se u 4 ujutro i odgovoriti sama sebi na pitanje: „Što mi ovo
treba u životu?“ Spoiler alert – prisjetila sam se zašto volim planinarenje.
Iako vrijeme u Samoboru nije obećavalo puno, nakon izlaska iz autobusa u trajektnoj luci
bilo je jasno da nas čeka idealan dan za planinarenje: malo oblaka, malo sunca i nimalo kiše.
Podijelili smo se u dvije skupine: „Zlatna generacija“ koja ide kraćom stazom od Mundanija
do vrha, i generacija koja pod zlatnim suncem planira do vrha Raba dužom stazom od
Lopara, uzduž sjeveroistočne obale (hrbat Kanat), do najvišeg vrha Raba, Kamenjaka.
U opisu izleta pod „zahtjevnost staze“ pisalo je: „Kondicijski umjereno zahtjevno, tehnički
nije zahtjevno.“ No, ljetna pauza učinila je svoje.
Prve kapljice znoja pojavile su se čim je mozak shvatio da planinarenje znači penjanje na
nadmorsku visinu višu od one koju sam ljeti prolazila – od plaže do apartmana.
Prisjetila sam se i točno gdje me gojzerice nažuljaju ako čarape ne navučem kako treba.
Prisjetila sam se koliko opreza treba prilikom hodanja po kršu. Prisjetila sam se koliko hladna
piva sjedne kao budali šamar kad na pola puta staneš da se odmoriš. Čvarci također.
Prisjetila sam se koliko volim neobavezno čavrljanje koje skreće misli s činjenice da imamo
još puno više od 20 minuta do vrha. Prisjetila sam se koliko pogled na veličanstveni Velebit
umiruje.
Prisjetila sam se osjećaja ponosa kad KONAČNO stigneš do vrha. To je jedan poseban
osjećaj. Mogla bih ga pokušati opisati kao kombinaciju sreće nakon napornog treninga, osjećaja koji imaš nakon što si pospremio cijelu kuću i završio obvezu koju si dugo odgađao.
Zapravo ne, ne može se opisati. Dragi čitatelju, pozivam te da sam iskusiš osjećaj dolaska na
vrh što prije.
Prisjetila sam se koliko volim kombinaciju domaćeg špeka, luka i kruha. I toga da, ako previše
pojedeš (da, previše sam pojela), silazak s planine bude teži.
Prisjetila sam se koliko lijepu Zemlju imamo. Prisjetila sam se koliko volim to meditativno
stanje koraka kroz prirodu – gdje se veliki umor i veliki mir isprepliću.
Šest sati hodanja bilo je potrebno da u autobus sjednem potpuno izmorena, bez ijedne misli
u glavi.
Iako je Sabrina samouvjereno tvrdila da je kraća staza bila bolja i s ljepšim pogledima,
nekako sam sama sa sobom zaključila da je najbitnije da na izlet ipak odeš – nije bitno kojom
stazom. Vjerujem da bi se „Zlatna generacija“ složila sa mnom.
I taman kad sam pomislila da ću zaspati snom pravednika, Maki nas je razbudio pjesmom.
Iako se čini da je to samo sviranje gitare u autobusu, ima neka dublja filozofija iza svega
toga: bivanje u trenutku, veselje koje se širi iz pjevanja omiljenih starih hitova i povezivanje s
ljudima s kojima dijeliš ljubav prema planinama i planinarenju.
