Alpinisti

Obilaskom visokih planina u snježnim uvjetima bavi se sve više članova. Tako su se u organizaciji HPD “Japetić” popeli više puta na Grossglockner (3795m), Mont Blanc (4810m)-najviši vrh Evrope, Matterhorn (4505m) i na Kilimanjaro (5895m)-najviši vrh Afrike. Pojedini članovi pridružili su se drugim organizatorima i pripomogli uspješnim usponima na Toubkal (4165m- Visoki Atlas u Maroku,1978), Thorong La (5420 m u Himalajama, 1982), Elbrus (5633m na Kavkazu,1990), Naya Kanga (5846m u Himalajama,1995), Aconcagva (6960m u Andama), Peak Korzhenevskoy (7105 m u Pamiru).

Informacije:
Nikola Skendrović – nikolasken@gmail.com

Alpinizam i visokogorstvo
Da malo informiramo svekoliko pučanstvo o tome što je to alpinizam. I u čemu je razlika između alpinizma i visokogorstva. Nekakvo opće prihvaćeno mišljenje je da su alpinisti oni malo zacuknuti, koji umjesto da se lijepo prošeću po markiranoj stazi do vrha, idu putem koji je predviden za divokoze i njima slične alpske stanovnike. Cilj je popeti neki smjer koji može ali i ne mora završavati na nekom vrhu. Obično penju u paru (navez) ili u troje.

Visokogorcima bi mogli nazvati one malo «ozbiljnije» planinare, koji se penju na visoke brege, ali se većinom uspinju po nekakvom markiranom ili nemarkiranom putu. Cilj im je popeti se na neki vrh. Obično su u grupama od preko nekoliko ljudi. Visokogorci se obično koriste opremom samo za zimske uspone (cepin i dereze). Alpinisti uvijek koriste opremu za osiguravanje, a ponekad i za napredovanje (tehničko penjanje).

Jedna od podjela alpinizma je na zimski (kako se penjati po snijegu i ledu) i ljetni (kako se penjati u suhoj stijeni). Penjanje u suhoj stijeni obuhvaća:

  • penjanje neopremljenih smjerova, gdje si penjači sami postavljaju međuosiguranja (trad climbing)
  • penjanje dugih sportskih smjerova (smjerovi opremljeni klinovima ili spitovima, duži od 80m)
  • penjanje kratkih sportskih smjerova (do 30 m dužine)

Većini je prvi dodir s penjanjem da odu s nekim malo iskusnijim na neko penjalište (npr. Okić) i tamo vise u kombinaciji šišmiša i šunkice na nekakvom komadu štrika. Rukama i nogama se bore protiv gravitacije i primjećuju da je to još teže nego kaj se činilo odozdo.

Ako pokažu dovoljno mazohističkih sklonosti, obično se odluče upisati u neku alpinističku školu u kojoj dobiju osnovna znanja o alpinizmu. Time stječu naslov alpinista pripravnika. Ako im to nije dosta, kad zadovolje odgovarajuće uvjete, imaju pravo polagati ispit za naslov alpinist. A za one stvarno uporne postoji specijalizacija za alpinista – instruktora. Više o tome se može naći na stranicama Komisije za alpinizam pri HPS-u.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *