Špilja Lokvarka, Medviđak i Veliki Kobiljak
Završetkom drugog tjedna predavanja u planinarskoj školi HPD-a Japetić, mlade planinare u izučavanju dočekao je i drugi izlet.
Okupili smo se u nedjelju u 7 sati ujutro, neki umorni, neki sa zakašnjenjem, neki puni elana, ali svi uzbuđeni zbog novog izleta. Prva stanica bila je općina Lokve pored Fužina, točnije špilja Lokvarka. U špilji dugoj 1179 i dubokoj 275 metara ponovili smo gradivo s prethodnog predavanja i uživali u bogatim špiljskim ukrasima od kojih nas je najviše dojmio takozvani „mamut“ čiji oblik podsjeća na velikog mamuta ispod kojeg je njegovo mladunče.
Izlet smo nastavili do mjesta Lič gdje smo ostavili aute i uputili se prema vrhu Medviđak. Započeli smo hodati asfaltnim putem, zbog čega nismo bili sretni, ali odmah pri ulasku u šumu, shvatili smo da se isplatilo hodati po takvom terenu. Dočekala nas je gusta šuma i velike stijene omotane u debeli sloj mahovine tamnozelene boje. Krenuli smo primjenjivati znanja naučena već na prvom izletu; način hodanja, pravilno korištenje mišića, disanje, a neki su se još privikavali na hodanje s planinarskim štapovima.
Dolazak pred sam stjenovit vrh, visok ukupno 1027 metara, u nekima je izazvao strah i nesigurnost, a u nekima uzbuđenje zbog nove avanture. Uz vodstvo naših iskusnih planinara, polako, ali sigurno, svaki učenik, prateći označen put, uspio se popeti na vrh na kojem nas je dočekao predivan pogled na otok Krk, cijeli Riječki zaljev i okolne planine. Iako nam je uspon bio težak, znali smo da će silazak biti teži, ali naši vodiči usmjeravali su nas pri svakom koraku i svi su bez problema sišli dolje. Na taj smo način naučili pravilno penjanje i spuštanje na stjenovitom strmom terenu.
Nakon Medviđaka, ostao nam je još jedan vrh za osvojiti i to najviši dosad u planinarskoj školi – Veliki Kobiljak od 1119 metara. Uspon je bio vrlo sličan kao na prethodnom vrhu, pa smo utvrdili naučeno gradivo. Kao i na Medviđaku, neki od nas popunili su svoju Hrvatsku planinarsku obilaznicu, čime je zadovoljstvo osvajanja vrha bilo još veće. Sivi oblaci okružili su planinu te, nažalost, nismo imali vidik koji se inače pruža u svim smjerovima. Međutim, to nas nije omelo u zdravici i okrepi. Na samom kraju spuštanja s vrha, oblaci su se razišli te smo uspjeli uhvatiti pogled na more obasjano suncem.
Uputili smo se nazad prema autima drugom stranom te tako zaokružili našu turu. Time je uspješno završio naš drugi izlet na kojem smo ponovo naučili puno praktičnih znanja, od onih esencijalnih, kao što je penjanje i spuštanje po strmovitom terenu, pa do onih „finoća“ kao što je pravilno nošenje svojih stvari i opreme. Uvjerili smo se u opasnosti precjenjivanja i podcjenjivanja staza i vlastite kondicije te smo izlet koji je počeo relativno laganim tempom završili s oko 14 prehodanih kilometara i pozitivnim bolom u nogama.
Anja Tonković
