III. izlet 12. planinarske škole

Orijentacijska i alpinistička vježba na Okiću i Terihajima

Alpinistička i orijentacijska vježba na Okiću i Terihajima Treći vikend planinarske škole donio nam je alpinističke i orijentacijske vježbe. Na maglovito subotnje jutro uputili smo se prema Terihajima, ali nas vrijeme nije obeshrabrilo jer smo naučili da se na većim visinama oblaci raščišćavaju. Tako je i bilo, na sunčanim Terihajima počeli smo s orijentacijskim vježbama. Nakon utvrđivanja znanja o kompasu i karti dobili smo zadatak pronaći 5 kontrolnih točaka na nemarkiranom terenu. Na početku smo bili malo zbunjeni i više se oslanjali na našu voditeljicu koja nam je spremno odgovarala na pitanja. No nakon početnog uhodavanja, vrlo brzo smo shvatili kako i šta trebamo raditi. Dok smo tražili kontrolne točke, s orijentacijske karte čitali smo i najmanja obilježja poput oveće stijene ili raslinja. Svatko od nas samostalno nas je vodio do barem jedne točke i svi su zadatak odradili uspješno. Nakon pronalaska svih točaka, uputili smo se do Okića gdje su nas dočekali naši alpinisti. Prvi zadatak bio je penjanje po stijeni. Svima nam je to bio prvi susret s penjanjem i bili smo uzbuđeni, ali i malo nervozni. Na nagovor ostalih, probila sam led i prva se penjala na stijenu. Nakon sklizavog početka u kojem nisam mogla uhvatiti grip, krenula sam dobro napredovati. Nije bilo toliko zahtjevno koliko sam mislila da će biti, ali ni strašno kao što sam mislila. Dapače, bilo je jako zabavno i atraktivno. Moraš biti snalažljiv i pronaći dobro mjesto za koje ćeš se primiti ili stati, ali i dovoljno vjerovati sam sebi. Osjećaj dolaska do vrha bio je neprocjenjiv i svaki od nas nagrađen je pljeskom. Nakon toga krenuli smo uzbrdo Žoharovim putem. Osigurani Y setom za sajle i pomoću željeznih „svinjskih repova“, popeli smo se s guštom i bez problema. Najviše nas je mučilo što smo zaboravljali prebacivati karabinere nakon svakog klina. Pružio nam se lijepi pogled na okolna sela i šumu. Nastavili smo dalje i dočekao nas je zadnji zadatak, spuštanje po stijeni visokoj otprilike 10 metara, pomoću dvostrukog užeta, to jest abseil. Iako smo slično prošli na prvom zadatku, ova je stijena bila dosta viša i morali smo sami kontrolirati spuštanje držeći uže. Početak je bio najteži, grčevito sam držala uže da ga ne ispustim i radila sitne korake prema dolje. No brzim uhodavanjem, spuštanje je postalo sve zabavnije i opuštenije. Dolaskom do određene točke, stijena se počela uvlačiti i nismo imali po čemu hodati, pa smo se pustili, ostali visjeti u zraku i naš vodič nas je spustio do tla. Budući da nije bilo jako visoko, spuštanje sjedećke u zraku bilo je jako zabavno. Svi smo se stigli spustiti niz stijenu dva puta i drugi put je bilo puno lakše i opuštenije - pravi užitak. Vrućim kestenima i razmjenjivanjem dojmova u domu pod Okićem završila je naša avantura. Neki su se suočili sa strahom od visina, dok su se drugi zainteresirali za alpinizam i orijentacijsko trčanje. Izlet je bio vrlo uspješan, a čak smo dobili i pohvalu kao najbolja početnička grupa ko

Treći vikend planinarske škole donio nam je alpinističke i orijentacijske vježbe. Na maglovito subotnje jutro uputili smo se prema Terihajima, ali nas vrijeme nije obeshrabrilo jer smo naučili da se na većim visinama oblaci raščišćavaju. Tako je i bilo, na sunčanim Terihajima počeli smo s orijentacijskim vježbama. Nakon utvrđivanja znanja o kompasu i karti dobili smo zadatak pronaći 5 kontrolnih točaka na nemarkiranom terenu. Na početku smo bili malo zbunjeni i više se oslanjali na našu voditeljicu koja nam je spremno odgovarala na pitanja. No nakon početnog uhodavanja, vrlo brzo smo shvatili kako i šta trebamo raditi. Dok smo tražili kontrolne točke, s orijentacijske karte čitali smo i najmanja obilježja poput oveće stijene ili raslinja. Svatko od nas samostalno nas je vodio do barem jedne točke i svi su zadatak odradili uspješno.

Nakon pronalaska svih točaka, uputili smo se do Okića gdje su nas dočekali naši alpinisti. Prvi zadatak bio je penjanje po stijeni. Svima nam je to bio prvi susret s penjanjem i bili smo uzbuđeni, ali i malo nervozni. Na nagovor ostalih, probila sam led i prva se penjala na stijenu. Nakon sklizavog početka u kojem nisam mogla uhvatiti grip, krenula sam dobro napredovati. Nije bilo toliko zahtjevno koliko sam mislila da će biti, ali ni strašno kao što sam mislila. Dapače, bilo je jako zabavno i atraktivno. Moraš biti snalažljiv i pronaći dobro mjesto za koje ćeš se primiti ili stati, ali i dovoljno vjerovati sam sebi. Osjećaj dolaska do vrha bio je neprocjenjiv i svaki od nas nagrađen je pljeskom.

Nakon toga krenuli smo uzbrdo Žoharovim putem. Osigurani Y setom za sajle i pomoću željeznih „svinjskih repova“, popeli smo se s guštom i bez problema. Najviše nas je mučilo što smo zaboravljali prebacivati karabinere nakon svakog klina. Pružio nam se lijepi pogled na okolna sela i šumu. Nastavili smo dalje i dočekao nas je zadnji zadatak, spuštanje po stijeni visokoj otprilike 10 metara, pomoću dvostrukog užeta, to jest abseil. Iako smo slično prošli na prvom zadatku, ova je stijena bila dosta viša i morali smo sami kontrolirati spuštanje držeći uže. Početak je bio najteži, grčevito sam držala uže da ga ne ispustim i radila sitne korake prema dolje. No brzim uhodavanjem, spuštanje je postalo sve zabavnije i opuštenije. Dolaskom do određene točke, stijena se počela uvlačiti i nismo imali po čemu hodati, pa smo se pustili, ostali visjeti u zraku i naš vodič nas je spustio do tla. Budući da nije bilo jako visoko, spuštanje sjedećke u zraku bilo je jako zabavno. Svi smo se stigli spustiti niz stijenu dva puta i drugi put je bilo puno lakše i opuštenije – pravi užitak.

Vrućim kestenima i razmjenjivanjem dojmova u domu pod Okićem završila je naša avantura. Neki su se suočili sa strahom od visina, dok su se drugi zainteresirali za alpinizam i orijentacijsko trčanje. Izlet je bio vrlo uspješan, a čak smo dobili i pohvalu kao najbolja početnička grupa koju su naši vodiči i alpinisti imali priliku učiti.

Anja Tonković