Iz pera Kristine Zorić Nizek
U nedjelju, u svježe jesensko jutro skupila se grupica od 30ak planinara pa iz Samobora krenula put Ogulina. Tu smo se, nakon kratke vožnje, okrijepili kavom i kolačima te posjetili Zavičajni muzej Ogulin. Razgledali smo stalni muzejski postav s naglaskom na planinarsko-alpinističku zbirku i saznali kako je Ogulin kolijevka hrvatskog planinarstva i alpinizma, gdje je nikla ideja o osnivanju planinarskog društva. Oživotvorili su je Vladimir Mažuranić – sin bana Ivana Mažuranića, Bude Budisavljević – hrvatski književnik i dr. Jochannes Frischauf – sveučilišni profesor u Beču. Očarani starim kožnim cipelama i sretni s onima na svojim nogama, prevezli smo se preko Đulinog ponora u koji ponire rijeka Dobra, ne mareći za nesretnu ljubav jedne djevojke i njenog neprežaljenog kapetana, a hrleći u zagrljaj drugog usnulog ljepotana, diva pod imenom Klek.
Automobile smo ostavili u podnožju bukove šume i željno se uspeli s asfalta na njene pute posute jesenjim lišćem i mrazovcem. Uskoro smo izašli iz šume i razvučeni u dugu kolonu uputili se travnatom padinom s koje smo savršeno mogli vidjeti kameni vrh umotan u meke oblake. Uskoro zatim ostavljamo za sobom povijenu travu i ponovo se nalazimo na uskoj stazi guste šume iz koje nas sramežljivo pozdravljaju rijetko bilje i nepoznate gljive. Korak za korakom, staza se polako širi, ali se zato počinje uspinjati sve izazovnija za nas početnike, koji smo se do jučer pitali čemu služe štapovi. Iz gustog i ljepljivog blata tu i tamo proviri koji klizavi kamen mrseći mi planove o lakom usponu i opuštajućoj šetnji kroz šuštavo lišće. Dok mi cipele počinju sve više ličiti na one iz alpinističke zbirke, iskusni i nadobudni me mimoilaze s poznatim dosjetkama tipa još malo do vrha i najgore je prošlo. Gunđajući sebi u bradu i ne primjećujem kako se staza ponovo suzila, blato je nestalo s cipela i iz vidokruga, a noge su spontano živnule čim sam kročila u Carstvo Klečkih vještica koje se stoljećima okupljaju ne bi li iz sna trgnule ovog usnulog diva. Pred domom me čeka već okrijepljena ekipa spremna za uspon prema vrhu.
Ostavljam stvari na klupi, uzimam gutljaj-dva vode i (ne)spremna krećem blagom stazom koja vodi prema vrhu. Evo moje jesenske šetnje, mislim si… ali uskoro staza nestaje te nakon prolaska uz omanju špilju, čeka me strma stijena, neobično stepenište, klinovi i užad. Uspon je neočekivano lak, ali se glavom roje misli kako li će biti prema dolje. Konačno, dolazak na sam vrh Kleka otvara oči, bistri um i otklanja strahove. Ljepotu koju pruža svojim posjetiteljima teško se može riječima opisati. Mogu samo reći idi i vidi!
Nakon kratkog uživanja i odmora, vraćamo se neobično prometnom stazom (tko je bio znao o čemu je riječ) prema domu. Neki se griju, neki hlade, vrijeme čini svoje i polagano krećemo prema dolje. Spust kroz klizavu šumu prolazi glatko. Mislima još na vrhu ovog gordog diva i ne primjećujem da je šume nestalo i da me ponovo okružila trava povijuša. Sa planinskog pašnjaka bacam zadnji pogled na usnulu glavu Kleka, sada već debelo zavijenu u oblake.
Snivaj slatki dive, vidimo se opet!
Fotografije snimili: Darko D., Helena P. i Daniela Č.
