Izlet Bellavista – dojmovi jedne početnice
Izlet Bellavista bio je prvi izlet HPD-a “Japetić” u 2024. godini, ali i moj prvi planinarski izlet u
životu. Iako su mi rekli da se računaju svi oni privatni pohodi na Japetić ili Oštrc u mojoj glavi
ovo je bio prvi (pravi) put. A prvi se uvijek pamti.
Moj jedini cilj na ovom izletu bio je preživjeti, ne pasti i ne zaostajati za grupom i spoiler alert
– uspjela sam!
Istra je uz Samobor moj drugi dom pa kad sam vidjela da se ide na stazu Bellavista u Rapcu,
odluku je bilo lako donijeti. Za vrijeme vožnje do Rapca iz mog je ruksaka iskusna ekipa
izbacila sav „višak“ uz stručna objašnjenja da mi neće biti hladno i da neću ostati gladna.
Vožnja do Rapca bila je meni dobro poznatim pravcima. Kavu smo popili u bircu gdje inače
ljeti pijem koktele, aute sparkirali iza hotela Girandella u kojem je jedno ljeto svirao jedan
zgodan dečko, a plavo bijela oznaka dala nam je upute gdje trebamo krenuti. Samo nekoliko
minuta nakon što smo krenuli shvatila sam zašto se ova staza zove Bellavista ili Prekrasan
pogled. Znala sam da je Istra predivna, ali tek kad sam pogled s plaže zamijenila onim s
planine shvatila sam koliko je ovaj dio Hrvatske zapravo poseban. Gotovo svaki zavoj
predstavljao je raj za oči – čak i uz maglu koja se lijeno vukla za nama. U četiri sata (žustrog)
hoda prošli smo sve što Istra nudi – oštar kamen, meku crvenu zemlju, šetnju uz suhozid,
mirisne ravnice prepune kadulje i provlačenje kroz žbunje u kojem će uskoro rasti šparoge.
Pogled s vrha dao je očekivani osjećaj zadovoljstva, a teška je magla u nekoliko navrat
pobijedila sunce tjerajući nas da ubrzamo korak. Kružnoj stazi pristupalo se planski, ali
spontano. U jednom smo trenutku, na savjet lokalnog planinara, skrenuli prečicom koja je po
sudu dijela ekipe na kraju bila najbolji dio puta. Ručak smo jeli u planinarskoj kući Skitača –
mjesto na koje sam prvi put došla kao planinarka, a ne kao „tu ljetujem pa je baš lijepi
pogled“. Prvi sam put probala jotu, nazdravili smo istarskim pivom i rakijom od drenka i
obećali Mladenu koji nas je dočekao da ćemo se vratiti. Ja sigurno budem.
Nakon što su se dojmovi slegli, ovo su moje najveće lekcije i savjeti koje bih dala nekome tko
nikada nije išao na (pravi) planinarski izlet.
50 posto je dobra volja. Laganu početnu paniku u mojim očima utješio je vodič Maki koji mi
je rekao da sam pola posla već obavila time što sam odlučila da idem.
(Ne)Treba ti oprema. Nisam imala najskuplje cipele za planinarenje, nisam imala metalni
lonček zakvačen za ruksak, nisam imala čak niti dva ista štapa za hodanje. Ali imala sam
dobru volju i čak tri majice viška jer me bilo strah da će mi biti hladno. Nije mi bilo hladno.
Nije bed ako ne poznaš ekipu. Moj dojam planinarske ekipe ( u ovom slučaju bilo nas je
preko dvadeset) jest da su to istovremeno jako obzirni i društveni ljudi. Svi su dovoljno
ljubazni da popričaju s tobom, a opet dovoljno obzirni ako shvate da nisi raspoložena za neki
dulji razgovor u trenutku kad se penješ uz brdo i trudiš da ne kolabiraš.
Nećeš ostati gladna. Jedan od mojih najvećih životnih strahova jest da ću ostati gladna, ali
shvatila sam da je tako nešto nemoguće na planinarenju. Svaki put kad smo stali netko me
ponudio voćem, keksima, grickalicama, sendvičima i nezaobilaznom rakijom.
Planinarenje je jako meditativno. Internet je pun savjeta da priroda i fizička aktivnost
pomažu u teškim životnim situacijama, a sada sam shvatila i zašto! Tijekom 4 sata mogla sam
razmišljati samo o tome gdje ću sljedeće zakoračiti – i jako mi je pasao taj osjećaj.
Čeka se zadnjeg. Razlog zašto sam se prijavila jest činjenica da je u opisu izleta pisalo „nije
jako zahtjevno“ i dokazala sam sama sebi da mogu pratiti grupu. No, jako mi se svidjelo to
što se u svakom trenutku čekalo onog zadnjeg i tek kad se grupa cijela skupi kreće se dalje.
Nije bitno koliko godina imaš. Najveća motivacija bile su mi priče i slike ljudi koji su hodali
kraj mene. Sa svojih 33 godine bila sam među mlađom ekipom, a nasmijana lica i snažna
tijela puno starijih od mene dale su mi neku dodatnu (životnu) snagu i motivaciju.
Za kraj ovog putopisno-planinarskog dnevnika, zahvalila bi se prijateljici Tajni koja me cijelu
prošlu godinu nagovarala da odem s njom barem na jedan izlet. Tek sad mogu razumjeti sve
što si mi pokušavala objasniti.
Ines Ibrišević
