Naš pohod na Veliki Troglav, najviši vrh Dinare, započeo je u petak 26. svibnja okupljanjem i polaskom iz Samobora u 16 sati. S dva automobila krenuli smo put Dinare i planinarskog doma Sveti Jakov koje se nalazi u mjestašcu Donji Bitelić u blizini Sinja i granice s Bosnom i Hercegovinom. Vožnjom prema odredištu divili smo se vidicima na Dinaru i Prominu, međutim ulaskom u selo Rumin pao je mrak i pažnju smo usmjerili isključivo na uske cestice koje vode prema planinarskom domu, propustivši pogled na veliko Peručko jezero. Dio puta je asfaltiran, a dio u makadamu, ali polaganom vožnjom lako savladiv. Oko 22 sata stižemo u planinarsku kuću na sjevernom rubu polja Ravno Vrdovo. Kuća je uređena i opremljena dvokatnica s prostranim dnevnim boravkom sa šankom, velikim kaminom i kuhinjom te sanitarnim čvorom. Dočekali su nas veseli domaćini koji su ujedno brinuli i oko noćne trke koja se tada odvijala i koja je prekinuta zbog nevremena. Mi smo se smjestili u skromnu, ali prilično ugodnu spavaonicu u potkrovlju, nakon čega je slijedilo opuštanje uz piće, gitaru našeg Makija i pjesmu kojoj se pridružuju svi u domu. Obuzeti pjesmom i veseljem dio naše ekipe odlučuje se za noćni pohod na Veliki Maglaj uz vodstvo domaćina. Nekolicina nas ipak je odlučila otići na spavanje te smo ujutro čuli da je njima bilo fantastično i da vjetar nikad nije manje puhao, a do vrha i nazad trebalo im je svega 2 sata. Vjerujem da su se od 4:00 do 7:00 prilično dobro naspavali jer smo do 8 i 30 svi bili spremni za pokret prema BiH. Ovaj put smo vidjeli Peručko jezero kao i sve druge ljepote sjeverozapadne općine Livno, između ostalog i divlje Livanjske konje koje možete sresti i na samoj cesti, kao i krave, koje vjerujem da nisu divlje. Na račvanju Bosansko Grahovo – Livno skrenuli smo prema Bos. Grahovu prema mjestašcu Sajković, zaselak Rosići, gdje smo ostavili automobile. Sajković je posljednje selo na putu Livno — Bosansko Grahovo, koje još pripada Livnu a smješteno je u podnožju Troglava, u Livanjskom polju na 600 m n/v, odakle oko 10:30 sati krećemo prema Troglavu koji je na 1913 m n/v. Prvi dio staze vodi izravno uzbrdo s nagibom većim od 25 %, što je čini napornom i teškom za savladavanje, a zbog snažne sparine u zraku i komaraca koji su nas napadali osjećali smo se kao da prolazimo kroz tropsku prašumu. Kad smo to preživjeli stižemo na predivnu livadu s pogledom na masivni Troglav i zatim u šumicu gdje sparina u potpunosti prestaje. Na visini 1400 m nalazi se raskrižje planinarskih putova s kojeg je nastavak uspona moguć po dvije varijante: desno „Teža“ planinarska staza po imenu Mery, i lijevo „Lakša“ klasična planinarska staza. Prema planu i programu biramo „Težu“ stazu, a „Lakšom“ ćemo se kružno vraćati. Proučivši kartu koju je, kao i sve drugo, stručno pripremila naša vodičica Helena, mi koji se nismo informirali unaprijed zaključujemo da nas čeka vrlo oštar uspon. Počeo je otprilike kad i izblijedjela markacija iz 1988. godine za stazu „Mery“. Osjećala sam istezanje i napinjanje tetiva i ligamenata u zglobovima zbog strmine uspona, ali tlo je bilo meko i uz lagan, ali siguran tempo brzo smo napredovali. Zadnji dio uspona je stjenovit i zahtijeva korištenje ruku pa smo štapove sklopili. U nekim dijelovima provlačili smo se kroz klekovinu i granje, a u drugim prelazili preko snijega. Veliko bijelo kamenje stoji naslagano kao u „Tetrisu“ i ponekad se pitaš koje je stabilno, a koje će se pomaknuti. Uzbudljiv je osjećaj okrenuti se unazad i uživati u pogledu na Cetinsko i Livanjsko polje dok svježina vjetra i magle zapravo godi. Nakon 4 sata uspona od 1313 m visinske razlike stižemo na vrh gdje okidamo zajedničku fotografiju uz kameni spomenik s oznakom „Troglav 1913 m“. Okrjepu odgađamo zbog vjetra. Pri spustu travnatim i brežuljkastim grebenom hvatamo fotografije Malog Troglava u trenutku kada oblak na kratko iščezne. Nizbrdo lagano kližemo po blatu i jedva čekamo putokaz „Teža-Lakša“ gdje smo odlučili napraviti pauzu. Nakon okrijepe vraćamo se istim putem prema Sajkoviću, međutim u jednom trenu dogodi se nešto neobično. Učini nam se da nam je put nepoznat i da bismo trebali skrenuti nekamo u šumu. Sva sreća, nismo skrenuli u šumu, a pri povratku unazad sreli smo dvoje iz ekipe za koje smo mislili da su ispred nas, a zapravo smo se negdje mimoišli. Ponovno na okupu, zajedničkim snagama, shvaćamo da trebamo samo nastaviti ravno prateći markacije. Sjećanje na stazu nam se polako vraća za što je ponekad potrebno osvrnuti se iza sebe. Sretni i umorni do automobila stižemo nakon 8 sati hoda. Krećemo nazad prema pl. kući, jedva čekajući gulaš koji smo naručili. Moram spomenuti koliko smo svi bili oduševljeni hranom, a domaćin nam je velikodušno ostavio lonac na stolu da jedemo koliko želimo. Ovu večer nismo bili raspoloženi za „vino i gitare“, iako su Makija obožavatelji uspjeli nagovoriti da zasvira koju. Nakon desetosatnog odmora, kavice i doručka, treći dan, nedjelju, započinjemo usponom na Mali Maglaj. Staza kreće od planinarske kuće Sv. Jakov (1001 m) gdje smo noćili. Do vrha koji je na 1455 m n/v trebalo nam je sat i pol hoda uz lagani uspon tijekom kojeg smo uživali u toplini sunca, povjetarcu, vidicima na brežuljke, livade, polja cvijeća, kamenjare i zvukove krava koje bezbrižno pasu travu. Na vrhu se nalazi veliki kameni križ te bunker na kojem su oznake vrha i pečat. Pogled koji hrani dušu omogućuje vidike na Kamešnicu, Biokovo, Mosor, Svilaju, ostali vrhove Dinare, Cincar, Vran i Čvrsnicu, te gotovo cijelu Cetinsku krajina, grad Sinj i visoravan Vrdovo. S povratkom u pl.dom pojeli smo grah i saznali da nas je vodičica odlučila nagraditi usponom iznenađenja, ni više ni manje nego na Zir. S obzirom na to da stalno prolazimo pored njega i nikako da ga uspenjemo, ovaj pohod odlučili smo nazvati „Napad na Zir“. Vozili smo cestom u smjeru Gospića do Ličkog Cerja te preko Lovinca. Na kraju smo cesticom ispod autoputa došli do zaselka s nekoliko kuća i podnožja planine gdje su nas dočekala tri druželjubiva psa. Psi su nas pratili stazom, a jedna dobroćudna kujica ispratila nas je sve do vrha, čekajući i hodajući uvijek iza zadnjeg člana društva. Prvi dio staze hoda se kroz šumu, u kojoj se nalazi i mala spilja, a drugi dio vodi oštrije uzbrdo po kamenjaru. Završni uspon na stijenu osiguran je sajlama, a vrh je označen malim čeličnim šiljkom. Cijeli uspon i pogled na samom vrhu vrlo je atraktivan. Definitivno se isplatilo napasti Zir, a i put prema doma činio se puno kraći, možda bi ovo mogla postati tradicija za sve povratke s mora. U Samobor smo stigli čak prije mraka, u 21:00 sat, i tradicionalno ili ne, izlet smo završili pivicom u Razumu.
Tajna Kokolić
