“101 Žena na Japetiću”
Tekst: Silvija Turk
Fotografije: Helena Pavlović
Helenin e-mail prošlog tjedna u kojem mi proslijeđuje poziv planinarskog društva Japetić da se pridružim
pohodu "101 žena na Japetiću" i da zajedno provedemo nedjelju, me baš obradovao. Volim ta "ženska"
druženja, a i baš sam htjela promijeniti uobičajeno provođenje nedjelje. Sastale smo se sa ekipom kod
Šojke oko 10. Sve nasmijane i pozitivne. Krenule smo odmah uz kapelicu lijevo gore, a ne po poznatoj
stazi kroz livade i tu mi je bilo jasno da je njima ovo tak’ svakodnevna tura. Niti jedna se nije zapuhala, a
ja si mislim, o Bože, pa sve su, osim Helene, starije od mene. Nemrem sad posustat iako mi jako pašu
stanke. Ugl. do vrha Japetića smo došle valjda po predviđenom vremenu, nije to njih zamaralo. No, hod
do vrha začinili su ugodni razgovori i smijeh, prepričavanja nekih dogodovština. Sve smo na ti, iako neke
žene vidjeh prvi put. I baš su to naglašavale kao karakteristiku odnosa koji njeguju. Opušteno,
neformalno, ugodno. Osjećala sam se baš dobrodošlo iako nisam članica društva. Ručak, unatoč
prepunom domu, brzo dobivamo, Danijela vizualizira (tak je rekla kasnije u razgovoru) sobicu na katu, u
koju smo se smjestili jer je vani puhalo k’o ludo, a i nije bilo mjesta. Dečki iz društva su nam se pridružili
u sobici i iako nas nije bilo 101, oni su zakljucili da tak zvučimo. Kratkotrajno slijeganje ručka, brbljanje i
smijeh. Nas 7 se odvaja i kreće na spust prema Velikim vratima. Uf, pet puta bi se penjala, nego jednom
spuštala onuda. Još osjećam bol u nekim mišićima. Ideja nam je, jer bi nam valjda vraćanje do Šojke bilo
prebrzo i predosadno, a i morale bi po asfaltu ;), da idemo do Velkog dola, pa da nas 3 iz Ruda odemo na
tu stranu, a njih se 4 spusti natrag na Šojku. Ajmeee, što nisam naslutila duljinu te šetnje. Nekak su nas
navukle na svoj đir, a kad se nađeš na vrhu Stražnika i spustiš se na Kovinščicu (nadam se da sam dobro
napisla), onda baš i nemaš izbora. Onda malo potrpiš penjanje prema Oštrcu i zdržiš. Nekak’ ti je i drago
jer si misliš o prevaljenom putu, a inače bi ti takav dan doma bio uz telku. Prije izlaska na široki put
prema Oštrcu, hodale smo po hrpi lišća u koje bi se najradije zavalila. Baš ugodan osjećaj. Vjetar nas je
pratio skroz i bio je na otvorenim predjelima (po hrbtu) baš jak, ali čim uđeš u šumu sve nestane. I tako
smo neke od nas došle kasnije, neke ranije do doma, malo se osvježile, teta Ljubica (voditeljica doma)
nas počastila sa prefinom štrudlom od sira, a mi po priči dok nas najstarija nije podsjetila da će uskoro
mrak. Spuštanja su na dvije suprotne strane dobro prošla. Osjećaj ispunjenog dana, unatoč umoru,
prevladava. Hodanje po bregima je jednostavno, ništa ti ne treba, (mislim na novce), a tak te ispuni.
Mogućnost da budeš sam sa sobom (kak kažu Danijela i Vesna) je baš moć. Nema smisla govoriti o
ljepoti prirode, ona se podrazumijeva. I pitam se, zašto si to ne priuštim češće?
