U petak poslijepodne, mi školarci te iskusni planinari i vodiči krenuli smo iz Samobora autima prema Splitu. Znala sam da na odredište stižemo u noć. Bilo mi je uzbudljivo razmišljati o planinarenju po mraku. Nikada prije to nisam iskusila. Aute smo parkirali u naselju Sitno Gornje. S punom opremom za dvodnevni izlet zaputili smo se prema planinarskom domu Umberto Girometta. S naglavnim lampama osvjetljavali smo krševit put. Biljke koje rastu putem kao da su se budile i očaravale me svojim mirisom.
To je u meni probudilo pozitivne i ugodne emocije. Svidjelo mi se planinarenje po mraku. Svjetlost lampe osvjetljavala je put pod nogama. Kad god je bila prilika, bacila sam pogled preko ramena dolje na svjetlucav grad Split.
U domu nas je dočekao domaćin Špiro. Dom se nalazi na 868 m nadmorske visine. Velik i prostran, čist i uredan. Pao je dogovor za idući dan i jedva sam čekala da zaspim da se čim prije probudim i da moja avantura počne. Vremenska prognoza nije obećavala sunčano i vedro vrijeme već oblačno s kišom zbog koje nitko nije bio previše sretan. U školi su nas naučili koju opremu ponijeti, ovisno o vremenskim uvjetima. Zbog planinarske škole bila sam sigurna u sebe i spremna na sve.
Nakon doručka okupili smo se ispred doma i krenuli prema vrhu Ljubljan koji se nalazi na 1262 m nadmorske visine. Prvo što smo vidjeli je izvor Novak pokraj doma i lijepog pjegavog daždevnjaka. Daždevnjak kao da mi je govorio da će ovo biti lijep izlet, ali da treba biti jako oprezan. Kiše nije bilo. Oblake je otjerao vjetar. Gledala sam u Ljubljan i činio mi se jako blizu. Planina kao da me čula i svakim korakom bliže vrhu, on je bio sve dalji, a teren sve krševitiji. Od jednom je počeo puhati hladan vjetar.
Od Ljubljana dalje kretali smo se grebenom Mosora prema Velikom Kabalu, najvišem vrhu te planine (1339 m). Pomislila sam kako je lako hodati grebenom i iste sekunde uvjerila u suprotno. U nekim trenucima sam se osjećala kao da sam dio Mosora, kao da sam upila veličinu i snagu te planine. Južna strana osvjetljena suncem bila je suha i gola, a pogleda prema dolje izazivao je u meni osjećaj strahopoštovanja. Sjeverna strana je bila mokra s puno više biljaka, a kamenje je bilo sklisko. Tada shvatiš zašto trebaju dobre planinarske cipele. Stigli smo na Vickov stup. Uživala sam u pogledu na Split i dalmatinske otoke, koliko su dozvoljavali oblaci.
Dio ekipe se odvojio i krenuo prema domu, dok je ostatak hodao prema vrhu koji je bio u oblaku. Prije samog uspona na vrh zagledala sam se u krš kojim treba proći. Ponizno sam se zahvalila što postoji i zamolila ga da bude blag, a ja ću biti oprezna. Bacala sam štapove ispred sebe i penjala se po stijeni primjenjujući znanje stečeno u školi. Osjećala sam veliku zahvalnost jer me stijena nije odbacila i jer imam dovoljno snage u sebi. Bila sam nagrađena pogledom na dugu koja je bila daleko od nas prema sjeveru. Ugledala sam križ i pomislila kako sam blizu. Bilo je blizu, samo još jedno sedlo i još jedan uspon po kršu i na konju sam.
Ubrzo smo krenuli prema domu kako bi izbjegli kišu. Spust je bio bolan za moja bedra. Štapovi su mi spasili koljena, ali i od mogućih težih povreda. Padala sam nekoliko puta zbog mokrog kamenja od kišice koja nas je ulovila na samom kraju ove avanture. Stigavši u dom, bila sam sretna i zadovoljna jer sam prešla put od 10 km koji je trajao gotovo sedam i pol sati. Sad već nestrpljivo čekam neki drugi izlet, neki drugi greben ili možda isti.
Tekst: Irma Vrhovski
Fotografije: Bojan Horvat
