Dogovorili smo se s oblacima i kišom, da se strpe još samo malo i otišli u subotu 25.11.2017. na izlet Malih planinara. Kiša je poštovala dogovor i krenuli smo na izlet s autobusnog okretišta na Terihajima u 10 h. S početka nas put vodi po neoznačenim šumskim putevima i zato je bilo bitno voditi brigu koliko nas je ukupno krenulo na izlet, a prebrojali smo 59 u koje se broji i jedan član s četiri noge. Uz neka stara, ali i dosta novih lica bila je tu i grupa eko planinara iz Ruda. Neka pravila su nam već poznata, pa je tako prvo i osnovno da jedan vodič ide prvi i nitko ispred njega i drugi vodič ide zadnji i nitko iza njega.
Kroz pola sata je naša gusjenica formacija stigla do planinarskog doma Maks Plotnikov ispod Okića.
Ovogodišnji plan izleta na Okić nije bio penjanje na Stari grad Okić, nego zaokružiti okolo – naokolo istaknutog vrha po poučnoj stazi zvanoj Okićnica. Na izletu nam se priključila gospođa Lovorka Jakopec djelatnica Parka prirode „Žumberak – Samoborsko gorje“ te nam je na početku poučne staze dala informacije o Parku prirode, o javnoj ustanovi koja njime upravlja te naravno informacije o samom lokalitetu Okić i poučnoj stazi Okićnici. Na kružnoj stazi naučili smo još neke stvari o tom malom Starom gradu s velikom povijesti. Čuli smo da je već oko 400 godina napušten, ali da je do tada u doba kasnog srednjeg vijeka njegovim vladarima bio izuzetno važan. Nalazi se na jako dobrom položaju za pregled velikog područja od Zagorja s jedne strane do Karlovca s druge. Uvjerili smo se koliko su strme litice koje vode do njega pa ga nije bilo lako osvojiti. Neke priče kažu da nikad nije bio osvojen od druge vojske, a saznali smo i neke trikove kojima su se služili da bi nadmudrili protivnike. Okićka vrlet stoji na dolomitnoj stijeni koja nije toliko tipična za ovaj kraj pa je zato poprimila takav špičasti oblik. Pomogla su dva potočića koji su svaki sa svoje strane dubli jarak malo po malo i napravili velike strme litice tj. obronke. Na tim se stijenama danas penju sportski penjači i alpinisti. Čuli smo za domaću sortu Okićkih trešanja koje su poznate i puno šire od samog Okića.
Malo po malo putem poučne staze stigli smo do Etno Kuće pod Okićem tj. seoskog gospodarstva Slakoper. Ovdje je gazda Marijan podijelio grupu na hrabre Male planinare i strašljive roditelje. Samo hrabri su mogli ići u mali etno muzej gdje je bilo još kojekakvih interesantnih stvari iz prošlosti života i tradicije ovog kraja za saznati od našeg domaćina. Roditelji su utjehu našli u toplom čaju i rakijici. Uz veliko hvala OPG-u Slakoper nastavili smo svoj put prema planinarskom domu gdje završava krug poučne staze, a mi smo se smjestili u i oko doma na odmor, klopu i piće.
Na kraju još malo uspona prema početnoj točki izleta. Nagrada je u obliku lijepog pogleda na vršnoj livadi, malo zabave na vjetru i koprcanja po livadi i spremni smo za doma. Svi smo na broju, izlet je prošao po planu i to nas veseli, a doživljaji putem nadam se vesele djecu i njihovu pratnju zato jedva čekamo novi izlet krajem 1. mjeseca.