Nema zime za eskime… i male planinare

Vjerojatno ni pingvini nisu bili zadovoljni s temperaturom na prognozi vremena koju smo gledali za termin prvog ovogodišnjeg izleta malih planinara. Jutarnja temperatura po prognozi je iznosila zanimljivih -12°C. Nakon najave izleta broj dobrovoljaca je plesao gore dolje do zadnjeg dana. Na koncu oni koji su odlučili viruse pobijediti boravkom na ovaj puta stvarno friškom zraku, plus „najplaninarskiji“ razred iz OŠ Rude, skupili su se u veselu grupu od 29 planinara.

I nisu pogriješili!

Temperaturu nismo mjerili, ali svima nam je bilo ugodno. Dobro smo bili pripremljeni za izlet i u 9h smo krenuli na našu turu. Dobro nam je došlo to što smo se od prijevoja Poljanice na vrh Plešivice uputili šumskim putem koji prolazi južnim obroncima. S te nas je strane pozdravljalo, a pomalo i grijalo jutarnje sunce. Ono što je grijalo još bolje od sunca je uspon. Brzo smo došli na radnu temperaturu i nitko više nije spominjao nikakve minuse. Iako su neki sumnjali u to, ovakav pristup vrhu je lakši. Što zbog manjeg nagiba, a pogotovo zbog široke staze i manje količine snijega. Malo ispod samog vrha prelazimo na nešto dublji snijeg i planinarskim putem uskoro dolazimo na vrh Plešivice. Mali planinari već imaju dobar broj samoborskih vrhova u nogama ali na ovom „službeno“ još nismo bili.

Plešivica je sa svojih 779 m nadmorske visine drugi vrh po visini u Samoborskom gorju (razmislite koji su treći i četvrti po redu…ove godine smo na jednom bili a drugi smo propustili zbog lošeg vremena, ali smo bili prethodnih godina).

Nismo se dugo zadržavali. Tek toliko da pričekamo zadnji dio naše grupe koja je u strpljivom tempu stizala do vrha. Svi smo bili na broju pa smo krenuli uobičajenim putem prema našoj polaznoj točki. Na vršnom grebenu i silasku bilo je veselo jer su zapusi vjetra mjestimice stvarali hrpe snijega. Atmosfera je bila odlična. Friški zrak, veselje, sunce i snijeg. Bijeli pokrivač suh toliko da smo si mogli zamisliti kao da se spuštamo po pješčanim dinama, a nije nam vruće. Nizbrdo je išlo puno lakše pa smo se brzo spustili do „kleti Poljanice“.

Neko bi rekao kraj, ali samo planinarske ture, jer uslijedilo je sanjkanje i nova runda cike i vriske od veselja. Odrasla pratnja rasporedila se po svom nahođenju, neki u klet na toplo, neki na još malo hodanja, a neki su se pridružili klincima u sanjkanju jer taj dio djeteta u svakom od nas nikad ne odraste.

 

 

Leave a comment