Japetićanci na vikendu u Madjarskoj

Japetićanci na vikendu u Madjarskoj

 

Našli smo se na autobusnom kolodvoru u Samoboru u subotu, 6. travnja 2019, u sedam sati ujutro! Za devetnaest iskusnih, ali uzbudjenih planinara to uopće nije bilo rano, ma ni govora.  Kinga I Darko su iznajmili minibus sa vozačem od Samoborčeka, i naša mala grupa se brzo ukrcala. Većina nas nije bila u Madjarskoj već dugi niz godina i zanimalo nas je kako su se stvari tamo u medjuvremenu promijenile.

Vrijeme je bilo malo prohladno, ali nije bilo ni traga kiši što nas je sve veselilo.

Atmosfera u minibusu je bila dobra i zafrkancija i vicevi su krenuli čim smo na autoputu skrenuli prema Varaždinu. Morate pitati Ratka, ali uglavnom cvrčak je na kraju vica o cvrčku i bogomoljki bio jako iznenadjen.

 

U Nagykanizsu (na hrvatskom Velika Kaniža) smo stigli oko 11 sati. To je malo mjestašce kojeg se starija generacija sjeća kao mjesta gdje su ljudi iz Hrvatske odlazili

u šoping nakon Domovinskog rata. Svašta se moglo kupiti jeftinije nego kod nas uključujući i kobasice, sir, deterdžent, tekstil i svašta nešto. Čuli smo od Brankice kratku povijest gradića. Uglavnom, u jugozapadnom dijelu Madjarske je, i spomenut je prvi puta sredinom 13. stoljeća. Imao je veliku tvrdjavu koju su osvojili Turci pod kojima je bio od kraja 16. stoljeća do kraja

  1. stoljeća. Habsburgovci su ga onda naselili Hrvatima, Srbima i Nijemcima. Nije baš jasno kad su se tu doselili Madjari, ali dolaskom željeznice krajem 19. stoljeća, mjesto je doživjelo nagli razvoj. I onda je sve to stagniralo do kad nismo došli mi. Samo se šalim. Tu je još bila priča o glavnom trgu koji se zove Erzsébet tér iliti Trg kraljice Elizabete. Nije to engleska kraljica, nego žena Cara Franje Josipa koja je u 20. stoljeću postala ikona slobodnog duha u Madjarskoj. Jako je voljela Madjarsku, čak puno više nego Austriju. Naučila je madjarski i tečno ga govorila. Voljela je biti u društvu sa Madjarima i imala je puno madjarskih slugu. Provodila je puno vremena u Madjarskoj, naročito u Gödöllö-u u svom najdražem ljetnom dvorcu. Madjari su je od milja zvali Sisi. I tako dalje.

Prošetali smo se šarmantnim glavnim trgom i učili madjarski od Kinge. ‘Iskola’ se izgovara iškola i znači škola. Jako jednostavno. Dok nismo čuli slijedeću sekvencu punu samoglasnika ‘e’: Egy remek rendszer, mellyel embereket, meg rengeteg elemet megkereshetsz.

U prijevodu: Izvrstan  sistem  koji  pomaže  pronaći  neku  osobu  ili  stvar. Ili ova igra riječi: Öt török öt görögöt dögönyöz örökös örömök között.

Stvarno impresivno. A ni značenje nije za bacit: Pet Turaka udara pet Grka s beskrajnim zadovoljstvom.

 

Onda smo se još malo šetali naokolo, otišli na dobru kavu i kolač u simpa kafiću gdje nam je Kinga rezervirala mjesta. Nazad u minibus i na vožnju vlakićem. Joj veselja.

Stigli smo u zaštićeni park Boronka- mellèk. Sunce je konačno pobijedilo oblake dok smo se vozili vlakićem preko prostranih livada, kroz visoke mlade bukove i grabove šume gdje je Marinko spazio tri srnice koje su brzo nestale. Krasna velika bara sva u suncu i onda kraj. Svi smo se pripremili za hodanje nazad.

Dobro, bilo je ravno i sunčano, ali na kraju je ispalo skoro 13 kilometara. Svako je išao svojim tempom, a troje ubrzanih je stiglo nazad za manje od dva sata. Dobro možda malo više, ali tu negdje. Zlatna medalja Dragecu, srebrna Brankici i brončana Natali. Ma samo se šalim, nije bilo medalja, samo smo ostatak grupe jaaaaaaaako dugo čekali. Na suncu i tišini, ptičice pjevaju – okruženi parkom prirode – ma napatili smo se. A ni drugi se baš nisu tužili da im je bilo tak loše.

 

 

 

 

Minibus do Kaposvára i svi u mali ali čisti Turul Panzió i restoran. Kinga je rezervirala večeru za 20 ljudi. Klopali smo juneći perkelt uz knedle i kiseli kupus. Pravi lijek za cijeli dan na putu i nakon nekoliko sati hodanja. Onda lepo u pivnicu u centru. Jedno 15 minuta lagane šetnje do pivnice pored krasno osvjetljene katedrale i glavnog trga zvanog Kossuth. Prošli smo pored dosta lijepih kafića i restorana punih dobro stojećih mladih ljudi koji su izašli na provod u subotu navečer. Pivo je bilo po ukusu Marca Jeffery-a, što u prijevodu znači da je bilo previše gorko za ukus ostalih planinara, ali svi su to stoički podnijeli. To je bila i točka na ‘i’ za ovaj savršeni dan.

Nakon dobrog doručka, svi smo otišli u razgledavanje Kaposvára. Svašta lijepog smo vidjeli u šetnji kroz veliki pješački dio centra: glavni trg koji je osvojio nagradu najljepšeg glavnog trga u Madjarskoj u nekoliko navrata, Városháza ili Gradska vijećnica u neo- renesansnom stilu, fontane bez vode nažalost, apoteka Zlatni lav izgradjena 1774. godine, čuveni Csokonai Hotel, zgrada koja je bila u vlasništvu knezova Esterházy, Szivarvany Kulturpalota ili Palača kulture u vijugavom secesionističkom stilu, puno parkova i drveća u najnježnijem proljetnom zelenilu.

Onda smo neki pojeli ogromne sladolede koji su dosta popularni. Malo smo se pitali gdje su svi ljudi jer je bilo dosta pusto. Nekoliko desetaka je izašlo sa mise. Sve nam se objasnilo kad smo prošli kroz Shopping centar u kojem su bile tisuće kapošvarana trošeći svoje teško zaradjene forinte.

 

Naravno da smo morali kupiti malo madjarskih kobasa i paprika. I onda je bilo vrijeme da se krene u etno selo Szenna koje je svega osam kilometara od grada.

Tu smo vrlo ugodno proveli sat vremena razgledavajući seoce koje je jedini skanzen koji je izgradjen u istinskom selu sa tradicionalnom arhitekturom iz ovog kraja. Tu je pet kuća i Reformirana crkva iz 1785. godine u baroknom stilu. Ovaj muzej na otvorenom je dobio nagradu za autentičnost renovacije sela.

Eeeeeh. Onda smo baš na vrijeme krenuli prema Hotel Kardosfa u Zselickisfalud-u. Ručali smo uz ponovnu strpljivu prevodilačku asistenciju Kinge koja je naručila 20 različih želja za piće i kasnije dezert. Glavno jelo je bilo svinjski krmenadl sa knedlama i budimpeštanskim sosom od sjeckanih jetrica, šampinjona i ljute paprike, ali ne preljute. Krasno!

Vegetarijanci su pojeli nešto biljno.

Bilo je vrijeme da se malo prohoda po ovom najbregovitijem dijelu Madjarske u zaštićenom Zselic parku. Krenuli smo od hotela do krasne nove zgrade javnog opservatorija usred tog zaštićenog područja koje obuhvaća 9,000 hektara. Tu je i krasan drveni toranj, jedan od najljepših koje sam ikada vidjela, i na koji smo se svi uredno popeli. Krajolik na sve strane je bio predivan, kao jedno jako blago Zagorje sasvim pokriveno mladom šumom do obzora. Oduzima dah.

E, onda smo još odhodali do jezera u kojem se održavaju natjecanja u pecanju riba, iako je nivo jezerceta bio dosta nizak. No nikad se ne zna. Možda ipak padne kiša jednog dana.

Nakon vrlo ugodne šetnje, bilo je vrijeme da se krene doma. Ta vožnja nam se malo činila poduža, možda zbog sjedala ili zbog toga što nam je bilo žao da se naš izlet završio.

Najvažnije je da smo uživali u druženju, u otkrivanju novih mjesta u malo daljoj okolici Samobora i da smo uspjeli i dobro prošetati po krasnom vremenu.

Sve pohvale Kingi i Darku na izvrsnoj organizaciji i super uspješnom izletu!!!!

Zahvaljujući Darkovom preciznom planiranju i vojničkoj disciplini sve smo odradili po planu i bez kašnjenja – kao švicarski sat

Do skorog vidjenja na idućem izletu!Popis planinara sa izleta:

Goga (Gordana) i Darko Dömötörffy, Jadranko Stilinović, Josip Tucak, Đurđa Andelfinger i Dado (Vladimir) Novak, Rada (Radmila) i Igor Slunjski, Natali i Marc Jeffery, Kinga i Marinko Nujić, Nadica i Denis Tomaško, Daniela Čupić, Tamara Kalaica i Drago (Dragutin) Kos, Brankica Kramarić i Ratko (Ratimir) Prikratki. A šofer se zove Nenad Orešković.

 

Napisala: Natali Jeffery u Samoboru, 8. travnja 2019.ž

 

NAPOMENA: prezentacija o izletu će biti u četvrtak 18.04.2019 u 20 sati

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *