Od Mont Maudita do Mont Blanca

Snježno zimsko jutro, dobra volja i još bolja ekipa na planinarenju na Klek, čaj i, priznajem, pokoja kap ruma u njemu usadile su mi u glavu ideju o usponu na Mont Blanc. Zvučalo je poprilično nadobudno, gotovo nerealno iole se baviti takvom mišlju, no moj me planinarsko – trkački put doveo do nekih novih uspona, nekih novih ljudi i nekih novih prilika…  a mogućnost da jednog dana stanem na „krov Europe“ (OK, Elbrus je, ali u moje je vrijeme i Pluton bio planet pa sada nije… ili opet je?!)  istovremeno je bila koliko zastrašujuća toliko i neodoljivo privlačna. I kada se ona pojavila u obliku Srećka Boškovića koji je svoj deveti uspon na Mont Blanc, ovog puta s ekipom iz PK Scout planirao za kolovoz, dvojbe (vjerojatno zbog nedostatka vremena za razmišljanje) više nije bilo. Na kraju,  ako sam istrčala 69 km Istre, a onda i 60 km Dalmacije, zašto se ne bih popela i na tamo nekih 4810mnv.

Uslijedili su mjeseci priprema, što zajedničkih što samostalnih, koji su proletjeli u trenu. Kolovoz je već na vratima, oprema je pripremljena, literatura prolistana, youtube pregledan, iskustva izguglana, mi smo spremni, ja sam spremna… Jesam li spremna? Što ako nisam? Što ako fizičke pripreme nisu bile dovoljne? A hipoksija? A hladnoća? A visinska… tisuću pitanja i tek što sama sebi odgovorim na jedno, postavim si još nova dva.

I krećemo. Chamonix nas čeka, a ja još uvijek mogu ostati u kampu.

Loša prognoza odgodila je uspon za koji dan, što smo iskoristili za odlazak žičarom na Aiguille du Midi (3842mnv) i pokoji izlet sve do Geneve. U  niskom smo startu dočekali oblačan, ali topao utorak bez kiše te se konačno otisnuli u visine – na vožnju žičarom, a potom i vlakom do Nid D’Aiglea na 2380mnv. Uslijedio je lagani četverosatni uspon s ormarima od minimalno 18 kg na leđima do Tete Roussea na 3187 mnv. Prvotna rezervacija šatora pretvorila se u sigurno spavanje na toplom podu dnevnog boravka spomenutog doma. O eurima nećemo, reći ću samo da male stvari čovjeka čine sretnim pa se tako nas jedanestero rasprostrlo što po podu, što po stolovima kako bismo odmor(e)ni dočekali, prema prognozi, vedro jutro. Lagana glavobolja digla me iz vreće taman uoči izlaska sunca, a pogled na narančasto, tek razbuđeno nebo uz Neofen za doručak polako su ju i odagnali. Grand Couloir protekao je bez problema, uz tek povremeno kotrljanje kamenja, no ono što je meni predstavljalo dramu, veću od svih kuloara smrti i žileta o kojima se priča, je gotovo vertikalna stijena koju je valjalo ispenjati sve do Goutera na 3863 mnv. Ako i nije vertikala, s tim se osamnaestokilnim ormarom meni činila još strmija, ruksak me vukao prema dolje, uz povremena razmišljanja treba li mi baš sva ta oprema koju teglim, bi li bilo dobro da se riješim barem dvije od tri litre vode ili da podijelim ponešto hrane. Naposljetku ništa od svega nije završilo u provaliji ispod mene, a mi smo, prevladavši penjački dio stijene, kod Goutera navukli dereze i nastavili put prema Vallotu na 4362 mnv.

Pratili su nas i sunce i vjetar, škripanje snijega i vlastite, razbacane misli. S porastom visine, bivala sam sve sporija, no pokušavala sam uskladiti korak s dahom kako bi potreba za zastajkivanjem bila svedena na minimum. Pogled na nizbrdicu prije Vallota dao mi je novu snagu, koja je doslovce isparila na posljednjem usponu do skloništa. Svaki bi pokušaj bržeg hodanja završio neslavno, gubljenjem daha i još sporijim nastavkom puta. U Vallotu smo odlučili odmoriti do jutra, a potom nastaviti put na vrh. Nisam imala osjećaj ni gladi ni žeđi, na silu sam pojela čokoladicu, fini mini juhu i popila gutljaj, dva čaja. Noć je bila relativno ugodna, čak djelomično prospavana, uz povremene nalete glavobolje. Nisam mogla dočekati jutro, dan kada ću konačno doseći ono po što sam došla.

Krenuli smo kasno, oko 7 ujutro, bez ruksaka i polako, korak po korak. Hipoksija je odradila svoje, no unatoč gotovo tromom kretanju i naletima vjetra, smrzavali su mi se „samo“ prsti na rukama. Utonula sam u neke svoje misli, slušala svoj dah, pokušavala micati prstima… Hodaj, samo hodaj. Ne misli, diši, hodaj… Kažu da se u vrijeme prvih osvajača, Balmata i Paccarda, Mont Blanc zvao Mont Maudit, što znači Planina prokletih. Ovaj je zastrašujući naziv rezultat usmenih predaja ondašnjih stanovnika koji su smatrali da na planini žive demoni i zmajevi. Moj je jedini demon bila vlastita glava koju je trebalo držati na uzdi sve do vrha, pronaći u sebi onu unutarnju snagu koja će me tjerati da se popnem gore makar i na sve četiri. A potom se preda mnom otvorio pogled na tzv. „žilet“ i cilj je ovdje, nadohvat ruke.

Četvrtak, 16. kolovoza, 9 sati i 40 minuta – Ivana, upoznaj La Dame Blanche, uistinu čarobnu bijelu damu, doduše „hard to get“, ali sada kada je ovdje pruža veličanstvene, foto aparatom neuhvatljive poglede na svijet oko sebe, na planinske masive i vrhove… Na Matterhorn koji se sasvim jasno ocrtava  u daljini… Ispod sebe gledam oblake, a evo  proleti i poneki avion… Nemam u sebi osjećaj da stojim na 4810 mnv, osjećam se tako sitno, tako nevažno, rekla bih i prazno. Istovremeno, uz neobjašnjive i pomiješane osjećaje zadovoljstva, ponosa, veselja, tuge, straha,  želim samo sjesti u zavjetrinu i biti u tišini sama sa sobom.

Leave a comment