Jalovec

Konačno me je Bojan nagovorio na Jalovec. Prijeti mi se s njim nekoliko godina, a ja sam ga uporno odbijao i na kraju ipak popustio. Prvotni plan bio je Pogačnik iz doline Vrata, no umjesto toga igra slučajnosti nas je odvela na Vršić, gdje nas je dočekala velika gužva i vruć dan. Srećom staza prema Špički prolazi većim dijelom kroz šumu pa se da. U jednom trenutku skrećemo strmo prema Goličici. Znoj teče, najrađe bi odustao, bodre me suputnici. Ulazimo u svijet stijenja i kamenja. Klinovi nam omogućuju brzo dizanje po dosta strmoj i dugoj stijeni Goličice. Nakon toga pak sipar. Pa ako te stijena nije dotukla sipar sigurno bude.

I kad već misliš da si blizu vrha tek se spajaš sa stazom od Zavetišča i tek tada počinje podhvat. Ono što najviše volimne su uski grebeni s kojih se ruše padine u bezdan. No i sam sebe sam iznenadio, sve sam dobro prošao pa na kraju stigao na vrh. A pogled, što da pričam. Duboko ispod mene doline: Tamar, Koritnica, Trenta. Preko puta Mangart, iza Viš, Montaž, Kanin. Pa onda usamljeni Krn, pa predgrađe Triglava: Prisank, Razor i na kraju tata Juliskih alpi sa svojim grebenskim pratiocima Špičjeim i Kanjavcem, a malo lijevo Škrlatica i Špik. Predivno. To se zove vrh, ne piše uzalud na jednom kamenu da je Jalovec kralj gora. Spust do Zavetišča pod Špičkom se otegnuo zbog mojeg problema s koljenima. Stvar za nepovjerovat, cijelim putem na silasku me je pratila obitelj gamsa. Došli su skoro do Zavetišča pod Špičkom.  A tu puno planinara, dobro da sam rezervirao spanje.

Ujutro nakon vruće noći, rano dizanje i ugodan spust do izvora Soče. Vode u koritu kod doma ništa pa do izvora nismo ni išli. Kombinacija za povratak na Vršić odlična, busom.

Moram zahvaliti Bojanu i Dadi jer su vodili brigu o meni, pogotovo na silasku.

 

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *