Text: Branka Kramarić
Nakon malo duže pauze ženska energija se je probudila i krenula put Velebita. Vesna, Tamara, Danijela i ja oprtile smo (pre)teške ruksake i u petak oko 18,30 krenule od V.Rujna put Stapa. Veće predivno, mjesečina i lampice učinile su nam put laganim. Na Stapu mir, dva poluusnula planinara ostavili su nam toplu sobu. Lagana večera i spavanje na tvrdom podu.
Ujutro oko 8 krećemo na Vaganski vrh. Treba nam oko dva sata hoda. Gore poprilično puše pa se sklanjamo u vrtaču blizu vrha da malo odahnemo. Tamo su i dvojica od prethodne večeri. Put prema Svetom brdu, kojeg se sjećam kao prekrasnog i laganog, bio je naporan zbog teških ruksaka i vjetra. Cijelo vrijeme smo u oblaku, tek povremeno bi se ukazao neki pogled. Ostavljamo ruksake na raskrižju prema Vlaškom gradu i penjemo se na Sveto brdo.
Na Vlaškom gradu je gužva, mladež iz Zadra roštilja, no mi smo pronašle mjesto za sebe. Uživamo u suncu, tek sad vidimo da je cijeli Velebit sunčan, sve osim grebena kojim smo mi hodale. Tja….
Ujutro stavljamo već znatno lakše ruksake i spuštamo se preko Ivinih vodica (gdje, gle čuda, opet ona dvojica od prve večeri) do Ramića. Lagani obrok, piće, a zatim preko Stražbenice (bože, ima li kraja tom usponu?) natrag do Rujna. Nakon berbe šipka i presvlačenja, opuštene i zadovoljne spuštamo se do mora namočiti noge i pojesti ribu kod Dinka.
